- Gle, djevojče, nemoj odmah skakati, tako ću te zvati kad budem zbunjen. Čuj me, djevojče. Nije li sve to malo previše za vrstu mozga kakvu ja imam? Ha? Nije li? – pričao je Tomeković osjećajući da brblja. Nije li i njega uhvatila opća logoreja zbog koje svi pričaju, chataju, komentiraju, mejlaju, čak i u snu – kopkala ga je sumnja. U plućima je osjećao neki do danas nepoznati virus. Ili bakteriju. Lagana temperaturica ga zgrabila u oba plućna krila.
- Joj, ne znam kakva je točno tvoja vrsta mozga – tješi ga Daniela. – Da je meni tvoj mozak ja bih sama riješila problem koji me muči. Sigurna sam da ćeš ti to puno bolje objasniti. Onako znanstveno, stručno, točno kako treba. Je l´ da hoćeš, dragi Tomek? Je l`? Ti si ipak veliko ime, veeeliko, ja sam čula o tebi i prije nego sam odlučila studirati nutricionizam! Tak da znaš! I ponosna sam što sada fino pričamo kao da smo oduvijek prijatelji – uhvatila je logoreja i Danielu.
Zrela muškarčina i priznati znanstvenik osjećao se prilično mali. Došlo mu je da se zavuče pod stol i da se s Danielom igra vlakićem ili čovječe ne ljuti se ili da se pikulaju. Ušao je u fazu kad ga osjećaj sreće preplavljuje kao kakvog dečkića koji je nagrađen za dobro ponašanje.
- Znaš što ću ti reći? – pitao je Danielu i bučnuo u plavetnilo njenih očiju.
Daniela je čekala, čekala i najzad rekla: - Ne, ne znam. Nemam pojma kaj bi mi mogao reći. Ali reci. Samo ti reci. Nemoj se ništa sramiti. Daj! Reci!
Gospodin Tomeković, faca u ozbiljnim godinama, nikako da izroni iz Danielinih modrih prostranstava.
Daniela je strpljivo čekala. Mirno ga je gledala, ne izazivajući. Naprotiv, kao da mu je dolje u dubinu svojega pogleda bacila spasonosno uže s dohvatnikom.
- Znaš što? Ne znaš? – govorio je taj zreli stručnjak za nevidljive svjetove, doktor i profesor Tomeković. – Znaš da se meni dok čitam te mejlove u jednom trenutku učinilo da sam ih pisao ja!
Gledali su se kao dvoje dobitnika glavnog zgoditka na lutriji.
- Nećeš vjerovati da sam isto pomislila i ja – kliknula je iznenada punim glasom Daniela.
S jedne strane bilo mu je drago što čuje iskren i spontan snažni Danielin glasić ali s druge strane bio je svjestan da ga sve ove današnje okolnosti snažno, brzo i nezaustavljivo vuku u potpuno nepoznatu stvarnost.
Nisu bili u uredu njegovog frenda iz djetinjstva, sportaša i poduzetnika Sandra, ne, izašli su iz ureda davno ranije, u vrijeme kad ured još nije bio sagrađen i kad se još nisu ni poznavali, sjeli u brodicu nalik posudi za puding, plovili prema sredini oceana na kojem će se danas upoznati a sada ih golemi oceanski vir spiralno vuče – tako se Tomekoviću činilo – u predvorje Svemira.
Podjetinjeli znanstvenik Tomeković i ničim zbunjiva buduća mu kolegica Daniela uhvatili su se za ruke, zažmirili i prepustili stihiji da ih nosi kamo god joj se bude htjelo. Oboje su i isti tren pomislili isto: - Ne mora stihija biti ništa strašno. Stihija je možda samo sudbina. A nismo ludi da se sudbini idemo suprotstavljati.
Možda su se zagrlili, ali to se u mraku zakovitlane vode više nije moglo vidjeti.
Post je objavljen 17.01.2007. u 20:06 sati.