Moja nona vjerovala je da Istra završava na Ponte Portonu. Sjela bi na balidur i beskrajno strpljivo probirala sić pun zelenoga radiča. Skoro ritualno je žvakala radič i jako je malo pričala. Iako polupismena, njene sarkastične mudrosti živo i danas pamtim. Bile su rane 80-te kada su moji roditelji došli na ideju da na bakinom ranču uzgajaju koze. Rekla je samo:
-Koza je na misto vraga!
Ne uzevši njen skromni usud u obzir, nabavili smo tada koze i okušali se baviti stočarstvom. Koze su se vrlo skoro pokazale nerentabilnima jer su postrugale susjedima svo cvijeće i bilje. Uvijek su pronalazile načina da pobjegnu, pentraju se posvuda...jednom riječju, bile su nemoguće!!!
Prodali smo tada koze i počeli intenzivno razmišljati u sličnom pravcu...
Hmm...ovce?
Nona je tada (o sjećam se toga dobro ) odložila sić radiča i rekla:
-Ki čuva ovce, ovca je.
Takva je bila moja nona. Stukla bi 2 žumanjca u zavajon, pošećerila pa mi dala da jedem govoreći mi:
-Rajži mali sakramenski ma si veli? Ma kadi ćeš doj? Valje, valje na gorinji svit?

Kada bi bila ljuta ili bi je ki ufendi, zela bi trstiku i tjerala kokoše.
Umjesto da govori ljudima, derala bi se kokošama:
-Pica, pica...iš rajža te je mati zlegla!

Osebujna je to žena bila koja je malo dobrega vidila u životu. Rođena u smiraj prvog svjetskog rata,
oči je zaklopila nakon domovinskog. Rođena u austrijskom carstvu, pripojena Italiji pa od iste uzeta
pod drugu Jugoslaviju iako sporno te najzad obrevši se u Slobodnome Teritoriju Trsta... ne bi li se 1990.
integrirala u RH. S mjesta se, takorekuć, ne makavši.

Jako je voljela ovu pjesmu