hawkeye_1306
01.03.2020. ( nedjelja ) u 13:06 (9)
40ak godina...
|
12-559 tog, prvog dana ožujka 1978e godine, dan je počeo nekako neodređeno, obavijen maglom, nakon jučerašnjeg ne baš ugodnog razgovora očekivao sam tvoj dolazak s dozom nelagode...no nisam slutio naravno, stigla si s onim otmjenim zakašnjenjem, besprijekorna, predivna...kao bezbroj puta ranije ostao sam bez daha opčinjen tvojom ljepotom, sve o čemu sam razmišljao prethodne, preduge noći zaboravio sam u trenu jedino što sam pomislio, gledajući te bez riječi, bilo je...molim te, nemoj otići a ti, pogledala si me svojim svojim predivnim očima topline sleđenog planinskog jezera rekla si, zaista te volim i uvijek, zauvijek ću...ali danas odlazim, vraćam se s ocem u Ameriku tišina koja je ispunila sobu bila je tako gusta, nisam se mogao pomaknuti, kroz glavu se u djeliću sekunde odvrtilo proteklih nekoliko mjeseci, od onog dana kad si, kao iz drugog svijeta, ušla u moj srednjoškolski razred odrasla u raznim gradovima Amerike, kći uvaženog diplomata, navikla na lakoću puta kroz dane života, bez riječi, samo pogledom punim neshvaćanja, ocijenila si iskrzane klupe i nejednake stolce, izgrebanu školsku ploču...da, nisi došla jer si htjela, otac je odlučio da moraš vidjeti malo stvarnosti, u ruci još stišćeš ključ... znao sam, sasvim jednostavno znao sam da ću učiniti bilo što da budemo zajedno da, nije bilo jednostavno odgledati, odčekati da ti dosade glavni igrači u školi rekao sam ti, jednog jutra, na stepenicama ispred škole...volim tvoj ledeni pogled oho – rekla si – svi mi kažu da ih moj pogled topi kao maslac, a ti...očito nisi kao svi slijedećeg jutra, dok si se oblačila uokvirena prozorom, prelivena prvim tracima zore pitala si me, što sada, otac neće biti nimalo sretan što nisam nočas bila kod kuće... u ruci još stišćeš ključ prolazili su dani, neki čak i bez riječi, neki...da, ispunjeni dodirima, pričanjem do jutra topli dani dolazećeg ljeta, a svilene gaćice se teško navlače na znojno tijelo a onda nisi došla, dan, tri, tjedan...čekao sam te na stepenicama, pred kućom a tebe nema drugog tjedna, tu si, stojiš u hodniku, u ruci papir, ispisnica, više ne ideš u moju školu pitam te, zašto...ne govoriš ništa pitam te, opet novi grad ? kažeš mi, ne počinji, znaš da ne mogu ostati... kažem, mogla bi, ali onda princeza više neće imati svoj veliki američki cadillac pogledala si me predivnim očima, ledenijim od sleđenog planinskog jezera samo si rekla, sutra čekao sam da se javiš kad stigneš u daleki grad, znam da si mnogo puta prošla taj put no nisam slutio shvatio sam kad je na vrata pozvonio otac, obojica smo shvatili...nije stigla pokrenuo sam stari auto, niti vozački nisam imao, vozio sam se zavojitom starom cestom prvi, treći, nebrojeni put osmog dana, stao sam bez nade, na nekom slučajnom ugibalištu, dim cigarete grizao me za oči ionako preosjetljive od tjedna nespavanja... malen odbljesak privukao mi je pažnju rasuto staklo duboko ispod ceste, razbijeni plavi cadillac skriven bujnim zelenilom sišao sam, padajući, puzajući, želio samo jedno...nemoj biti tu i nisi bila gledao sam uništeni auto...rekao sam samom sebi, glasno, da se uvjerim, nisi tu pomislio sam, što ću sada, gdje da te tražim pogledao sam još jednom, odjednom sam shvatio...nema ključa odjednom sam shvatio, nečeš se vratiti, nikada komentari su iskljućeni na ovom postiću...komentirati se i dalje može, na najnovijem postu :) |
