što reći...poznata obala, poznati ljudi, sve što volim, sve što sam smatrao svojim
ponekad, zapravo prečesto uspavan tom slikom udobnosti i mira nisam znao...
vidjeti, prepoznati mračnu sjenu u pogledima onih što sam oduvijek, zauvijek
smatrao prijateljima u čiju riječ i postupke se ne sumnja...naivno dijete...
uvijek, uvijek moraš učiti na najteži način, ali...prošli su dani djetinjstva
ne može se dalje srcem otvorenim kao slikovnica, naučio je dječak u meni
još žalim za tim dječakom, vodio me je predivnim putevima maštanja i mira
ali, čini se da svi imamo svoju mračnu sjenu, pa zašto bi ja bio izuzetak..?
( komentari su iskljućeni na ovom postiću )
|