hanzo
srijeda, 25.07.2007.
Jujutsu 2
OPIS
Japanski jujutsu sistemi tipično naglašavaju bacanja, imobiliziranje i učvršćivanje, poluge i gušenja (kada se usporedi sa drugim sistemima poput karatea). Atemi - waza (udaračke tehnike) nisu bile toliko važne u većini starijih japanskih sistema, jer je samurajski oklop bio adekvatna zaštita protiv većine udarčkih tehnika. Kineski quanfa (kenpo ili kung fu) sistemi se fokusiraju na udarcima rukama i nogama puno više nego jujutsu.
Japanski sistemi hakuda, kenpo i shubaku pokazuju kineski utjecaj na njihova viđenja udaračkih tehnika. U usporedbi, sistemi koji su nastali direktno iz japanskih izvora znatno manje preferiraju takve tehnike. Međutim, neke jujutsu škole itakako imaju kineskih elemenata u svojim učenjima. Jujutsu ryuovi znatno variraju u tehnikama, i mnogi ključuju brojne udaračke tehnike.
U jujutsuu, praktičari vježbaju mnoge potencijalno smrtonosne tehnike. Međutim, kako se uglavnom vježba u nekompetitivnom okruženju, rizik je minimaliziran. Učenici isto tako uvježbavaju padove čime im se omogućuje vježbanje nekih vrlo opasnih bacanja.
TEHNIČKE KARAKTERISTIKE ZAJEDNIČKE SVIM ŠKOLAMA
Premda postoje neke razlike u izvođenju i izgledu tehnika među različitim tradicionalnim jujutsu sistemima, postoje značajne tehničke sličnosti:
* Učenici uče tradicionalni jujutsu na osnovu opservacije i imitacije.
* Goloruka borba većine škola prakticira poluge na zglobovima. To rade na način da zglobove opterećuju silom koja je po smjeru suprotna prirodnom smjeru kretanja zgloba. Na taj način se onemogućava mišićna akcija koja bi eventualno mogla izvući zglob iz nepovoljne pozicije. Isto tako koriste se i bacanja, ili čak i kombinacija bacanja i poluga.
* Ponekada se udarcima cilja u posebno ranjiva mjesta na tijelu. To ja sastavni dio kuzushija, umijeća narušavanja ravnoteže tijela koje služi kao priprema za polugu, rušenje ili bacanje.
* Tijelo osobe koja se brani je pozicionirano tako da iskoristi napadačeve slabosti, dok istovremeno prezentira nekoliko vlastitih slabosti.
* Vježbanje oružjem je primarno cilj samurajskog treniranja. Koryu škole tipično uključuju uporabu oružja. Oružja koja se mogu koristiti su roku shaku bo (štap od šest stopa), hanbo (štap od tri stope), katana (dugi mač), wakizashi ili kodachi (kraki mač), tanto (nož) ili jitta (nalik kratkoj palici sa kukom).
DERIVATI I ŠKOLE
S obzirom na raznolikost, jujutsu je postao osnova za mnogobrojne varijacije i škole. Kako je svaki instruktor inkorporirao nove tehnike i taktike u ono što je on izvorno naučio, mogao je stvoriti svoj vlastiti ryu ili školu. Neke škole su modificirale izvorne materijale do te mjere da se više ne mogu smatrati stilom jujutsua.
Oko 1600. godine postojalo je preko 2000 škola jujutsua u Japanu, i postojale su osnovne karakteristike zajedničke za većinu tih škola. Tehničke karakeristike su varirale od škole do škole. Mnoga generaliziranja navedena malo prije ne vrijede za neke jujutsu škole.
Jujutsu je predstavljen Europi 1899. god. Prvi ga je učio Edward William Barton - Wright, koji je učio Tenjin - Shinyo i Shinden - Fudu ryu u Yokohami i Kobeu. Kratko je trenirao i Kodokan u Tokiju. Ubrzo nakon povratka u Englesku, on je umotao osnove svih tih stilova zajedno sa boksom, savateom i francuskim borenjem štapovima u sustav samoobrane pod nazivom Bartitsu.
Neki stilovi su se razgranali u današnji karate i aiki stilove. Posljednje grananje u Japanu desilo se 1905. god. kada su neke jujutsu škole pristupile kodokanu. Sve te škole ujedinio je Jigaro Kano koji je osnovao judo.
Moderni judo je klasični primjer sporta koji je nastao iz jujutsua te se danas od njega razlikuje. Kasnije su nastali i brojni drugi sportski derivati jujutsua. Brazilski jiu jitsu je dominirao prvim MMA natjecanjima, što je uzrokovalo masovnu primjenu BJJ-a među mnogim sportašima koji se bave natjecanjima u mješovitim borilačkim vještinama.
Način na koji se postupa sa portivnikom uvelike ovisi o filozofiji učitelja. To se isto tako prenosi na mnoge različite škole jujutsua. S obzirom da je u jujutsuu dozvoljena apsolutno svaka tehnika poput ujedanja, povlačenja za kosu, kopanja očiju (što u judu nije dozvoljeno) prektičari imaju neograničeni izbor tehnika (pod pretpostavkom da su vješti).
Neke od starih japanskih jujutsu škola:
* Araki-ryu
* Daito-ryu aiki-jujutsu
* Hontai Yoshin-ryu
* Sekiguchi Shinshin-ryu
* Sosuishitsu-ryu
* Takenouchi-ryu
* Tatsumi-ryu
* Tenjin Shinyo-ryu
* Yagyu Shingan Ryu
* Yoshin Ryu
JUDO I JUJUTSU
Jujutsu se uvijek koristio na sportskim natjecanjima, ali praktično korištenje od strane samuraja prestaje otprilike 1890. Tehnike poput ubadanja u oči, čupanja za kosu i sl. nisu smatrane pogodnima za natjecanja. Međutim judo je zadržao neke opasne pa čak i smrtonosne tehnike u svojim katama. Kate su namjenjene za vježbanje svim učenicima, ali danas se uglavnom prakticiraju formalno kao rutinirani set kojeg ocjenjuju suci. Isto tako, judu je zadržao kompletan asortiman gušenja i sve vrste poluga na laktu. Tehnike za učvršćivanje protivnika koje se koriste u judu su isto tako vrlo bolne. Submisivan položaj induciran učvršćenjem se smatra potpuno ispravnim putem do pobjede. Kano je smatrao da je sportsko - borilački aspekt juda itekako bitan za učenje kontrole protivnikovog tijela u realnoj borbi. Kano je uvijek smatrao judo kao oblik, i razvoj, jujutsua.
Judo tehnika počinje hvatanjem protivnika, njegovim uneravnoteženjem, pozicioniranjem u novootvoreni prostor i aplikacijom tehnike. Kako kontrast, kuzishi (umijeće uneravnoteženja protivnika) se u jujutsuu ostvaruje blokiranjem, odbijanjem protivnikovog napada kako bi se stvorio prostor potreban za aplikaciju bacačke tehnike. U oba sustava, kuzishi je esencijalan kako bi se tijekom borbe koristilo što je manje energije moguće. Jujutsu se razlikuje od juda na mnoge načine. Praktičar jujutsua ostvaruje kuzushi udaranjem protivnika u slabe točke. Ostale tehnike ostvarivanja kuzushija uključuju hvatanje, uvrtanje ili ubadanje u područja tijela koja su popularnija pod nazivom vitalne točke (mjesta u tijelu na kojima su živci ili njihova sjecišta u blizini površine kože).
Jigoro Kano podučava judo
Jigoro Kano i Kodokan
Jigoro Kano podučava samoobranu za žene
petak, 20.07.2007.
Jujutsu
Jujutsu (nježna vještina), je japanska borilačka vještina koja se bazira na korištenju energije protivnikovog napada kako bismo primjenili protutehniku. Postoji mnogo varijacija ove vještine što dovodi do mnoštva različitih pristupa. Jujutsu škole (ryu) uglavnom koriste više ili manje sve vrste tehnika do određenog stupnja. Jujutsu škole su razvijene za vrijeme feudalnog Japana od strane samurajske ratničke klase i kao takve su limitirane u udaračkim tehnikama. Vještina je stvorena za borbu protiv klopljenih protivnika. Osim toga, mnoge jujutsu škole podučavaju upotrebu oružja.
jujutsu u jednoj školi oko 1920. godine
POVIJEST
PORIJEKLO
Oblici borilačkih vještina postoje u Japanu već stoljećima. Prvi zapisi o borbenom sistemu koji podučava goloruku borbu se spominju u djelu Kojiki te u djelu Nihon Shoki, koji primarno govore o mitološkom nastanku zemlje i uspostavi carske obitelji.
Postoji slavna priča o ratniku Nomi no Sekuni iz Izuma koji je porazio Tajimu no Kehaya u prefekturi Shimane čemu je svjedočio i car Suinin. Opisi tehnika koje su korištene u borbi uključuju udarce, bacanja, učvršćivanja i oružje.
Ovi sistemi goloruke borbe postali su poznati kao Nihon koryu jujutsu (najstariji japanski jujutsu). Tako su ih prozvale mnoge ryuhe i svojim denshoima (spisima koji su se prenosili s koljena na koljeno) za vrijeme Muromachi perioda (1333 - 1573). To su uglavnom bili borbeni sustavi koji su koristili i oružja, a bili su namjenjeni za borenje na bojnom polju. Te borilačke vještine su imale mnoge nazive, uključujući kogusoku, yawara, kumiuchi i hakuda, a sve su bile okupljene pod zajedničkim nazivom Sengoku jujutsu. To nisu bili sistemi goloruke borbe, već sredstva pomoću kojih se nenaoružani, ili slabo naoružani borac mogao boriti protiv teško naoružanog protivnika na bojnom polju.
Metode borenja su uključivale udarce (nožne i ručne), bacanja (bacanja protivnika, poluge, uneravnoteživanje protivnika), učvršćivanja (obuzdavanje protivnika na podu, gušenja, hvatanja i hrvanje) te oružje. Obrambene tehnike su uključivale blokiranje, izmicanje, uneravnoteživanje i bježanje. Malena oružja poput tanta (bodeža), ryufundo kusari (lanac sa utezima), kabuto wari (razbijač kaciga) i kakushi buki (tajna ili sakrivena oružja) su gotovo uvijek bila uključena u Sengoku jujutsu.
RAZVOJ
Kasnije su se oblici koryua razvili u sisteme koji su poznatiji praktičarima nihon jujutsua kakvog ga često gledamo danas. ti sistemi se klasificiraju pod Edu jujutsu (osnovani su za Edo perioda). Oni su razvijeni za borbu protiv neoklopljenih protivnika, te nisu bili primjenjivi na bojnom polju. Većina sistema koji potječu iz Edo jujutsua uključuju atemi waza tehnike (udaranje u vitalne točke), koje su bile manje učinkovite protiv oklopljenih protivnika. Međutim, te tehnike su bile itekako učinkovite za mirnijih perioda protiv protivnika obučenih u civilne odore. Često su ti sistemi podučavali i borenje tantoima i tessenima (metalne lepeze).
Popstoje i tehnike zajedničke i Sengoku i Edu jujutsu sistemima. To su hojo waza (hojojutsu, nawa jutsu, kayanawa itd.) tehnike koje predstavljaju načine vezanja i gušenja protivnika raznim vrstama užadi (ponekad sageom ili tasukeom). Te su tehnike uglavnom izblijedjele do današnjih dana, ali tokijska policija i dalje trenira te tehnike te nastavlja nositi sa sobom hojo uže uz lisičine. Vrlo stara škola Takenouchi ryu je jedan od boje organiziranih sistema koji i danas podučavahojo waza tehnike.
Mnoge druge Nihon jujutsu škole postoje i danas, ali se ne smatraju koryu školama. Ti sistemi spadaju pod Gendai jujutsu ili moderni jujutsu. Moderne tradicije su osnovane nakon ili pred krajem Tokugawa šogunata (dakle od kraja 19. st.). tada je postojalo preko 2000 jujutsu škola. Mnoge tradicionalne škole koje se danas podučavaju i za kje se smatra da su koryu sistemi, zapravo spadaju pod gendai jujutsu. Međutim, premda moderne po nastanku, gendai škole imaju direktne korjene u drevnim tradicijama, te se ispravno smatraju tradicionalnim borilačkim sistemima ili ryuovima. Po sastavu te škole predstavljaju očiti pomak od Sengoku jujutsu sistema, te naginju Edo jujutsu sistemima. Razlog tome je smanjena mogućnost borbe sa oklopljenim napadačem.
S vremenom, Gendai jujutsu je prihvaćen od strane policije i ustanova za sprovođenje zakona diljem svijeta, te predstavlja osnovu za mnoge posebne sustave koje koristi policija. Možda najpoznatiji od tih sustava je Keisatsujutsu (policijska vještina), Taiho jutsu (vještina privođenja), što je sustav koji koristi Tokijska policija.
Ukoliko je vještina bazirana na japanskom sistemu osnovana nakon Tokugawine ere, te je barem djelomično bila pod utjecajem tradicionalnog Nihon jujutsua, može se ispravno smatrati goshin (samoobrana) jujutsuom. Goshin jujutsu se često koristi van Japana te može biti pod utjecajem drugih borilačkih tradicija. Brazilski jiu jitsu, nastao iz juda, koji prakticira ne waza tehnike, je izvrstan primjer Goshin jutsua.
Jujutsu tehnike su osnova za mnoge vojničke goloruke borbene tehnike već godinama. Isto tako postoje i mnogi oblici sportskog jujutsua. Najčešći oblici su natjecanja mješovitih stilova, u kojima natjecatelji koriste mnoge tehnike kako bi zadobili bodove. Postoje i natjecanja u izvođenju kata, ali i freestyle natjecanja kod kojih se natjecatelji izmjenjuju u napadima jedni na druge, dok obrambene tehnike ocjenjuju suci.
nastavak slijedi kad se u ponedjeljak vratim sa mora...
četvrtak, 19.07.2007.
Učenje organizacije i strategije
Čak je i kao dijete, samuraj bio napravljen po volji svoga gospodara. Obrazovanje je bilo tako formulirano da dijete ne odraste u čovjeka većeg od svoga gospodara koji je umišljen u svojoj moći i koji ima premalo ideje o služenju drugome.
Djeca su prvo primala samurajsku odjeću i mačeve u dobi od 5 godina. Bila su podijeljena u grupe, a svaka grupa je imala svojega vođu od koga bi djeca učila. Do 10 godine djeca bi memorizirala sve tekstove od svoga vođe. U godinama od 10 do 14, djecu se podučavalo i očekivalo da izvode i znaju sve službene manire ponašanja samuraja. U dobi od 13 godina započinje vojna obuka; streljaštvo, mačevanje borbe bez oružja itd. U dobi od 16 godina grupe se rasformiraju i započinju individualne instrukcije koje su potrajale sve do 22 godine života.
Samuraji niže klase bili su podučavani u različitim školama, čiji je kurikulum bio reguliran Bakufu zakonom. Koncepti služenja svom gospodaru bili su dakako temelji obrazovanja. Bez obzira na klasu i rang samuraja, pismenost je bila 100% -na, dok su seljaci bili 20% pismeni.
Socijalna stratifikacija nije postojala samo među samurajima i seljacima. Sa razlikama u poučavanju kao polazne točke, raslojavanje je postojalo i između samih samuraja (tzv. "viših i nižih samuraja"). Bilo je zabranjeno vjenčavati bilo koga iz niže klase sa višom i slično, pa se čak i preljub dešavao samo unutar iste klase.
Prva pedagoška zadaća u odgoju i obrazovanju samuraja bila je izgradnja karaktera, ostavljajući u sjeni didaktiku, brigu i inteligenciju.
Međutim intelektualna se superiornost poštivala, ali riječ chi koja se koristila da označi inteligenciju, u biti je značila mudrost te je znanje pogurala na drugo mjesto. Trojstvo koje je podupiralo logiku Bushida bilo je chi, jin i yu, što je značilo mudrost, velikodušnost i hrabrost. Samuraj je bio čovjek akcije, i učio je one predmete koji samo mogli olakšati njegove aktivnosti. Religija i teologija su bile prepuštene svećenicima, te se samuraj posavjetovao s njima samo u pogledu ohrabrivanja na svom putu.
Filozofija i literatura su formirale glavni dio njihovog intelektualnog djela, ali literatura se uzmala tek kao pomagalo koje je zastarjelo, a filozofija kao praktična pomoć u formiranju karaktera ili za rješavanje nekog vojnog ili političkog problema.
Nije čudo da se kurikulum učenja, prema pedagozima Bushida sastojao uglavnom od: mačevanja, streljaštva, jiujitsa (borilačka vještina), jahanja, korištenja koplja, učenja taktike, kaligrafije, etike i povijesti.
Velika se važnost posvećivala pisanju (kaligrafiji) vjerojatno zato što logogrami posjeduju tu umjetničku vrijednost i zato što je kaligrafija bila izraz osobnog karaktera. Jiujitsu se ukratko može opisati kao primjena anatomskog znanja u svrhu napada i obrane. Razlikuje se od hrvanja, jer ne ovisi o mišićnoj snazi, također se razlikuje od ostalih napada, jer ne sadrži oružje. Njegov cilj nije ubiti suparnika već ga onemugućiti da napada neko vrijeme.
Predmet koji bismo očekivali da se nalazi u vojnoj obuci, a kojeg uopće nema je matematika. To se donekle može objasniti činjenicom da borbe nisu bile planirane sa znanstvenom preciznošću i osim toga, cjelokupno treniranje samuraja bilo je kritično prema stvaranju bilokakvih numeričkih ideja.
Djecu su odgajali sa svojevrsnim gađenjem prema novcu. Smatralo se lošim ukusom govoriti o novcu te ignoriranje vrijednosti novca, kao i namjerno nerazlikovanje različitih kovanica bilo je znak dobrog odgoja. Znanje brojki bilo je bitno u okupljanju vojnih snaga, kao i u raspodjeli hrane i benificija, ali brojanje novca je uvijek prepuštano nekom drugom. U mnogim dvorcima, javne financije bile su vođene od strane "nižih" samuraja ili svećenika. Svaki samuraj je znao da novac čini jedan bitan "mišić" rata, ali nikad nije podizao vrijednost novca kao jedinu koju treba cijeniti. Istina je da se ohrabrivala štednja novca, ali ne toliko zbog novca, već zbog samodiscipline. Bogatstvo se smatralo najvećom napasti čovječanstva i zahtijevala se jednostavnost življenja. Pošto je bushido nalagao ignoriranje vrijednosti novca, skupa s tim pravilom otpalo je 1001 zlo čiji je ono uzrok. Samo to je dovoljan razlog zašto samuraji nisu nikad bili korumpirani.
"Roditelj me donio na svijet, ali učitelj me učini čovjekom"
Sa ovom idejom poštovanje prema učitelju bilo je veoma visoko. Da bi čovjek mogao probuditi takvo povjerenje u učeniku, nužno mora biti darovit superiornom osobnošću i znanjem. Bio je otac djeci koja nemaju oca, i savjetnik onima koji griješe.
"Jer moj otac i moja majka, su kao nebo i zemlja, moj učitelj i moj gospodar su kao sunce i mjesec"
Učitelji nisu primali plaću, jer ono što su davali, nije se moglo kupiti novcem, bilo je od unutarnje vrijednosti, nemjerljivo. Učenici bi ipak svojim učiteljima donosili novac ili hranu u različitim godišnjim dobima, ali to nisu bile plaće već ponude. Naravno učitelji su ih uvijek prihvaćali pošto su to bili ljudi koji su držali do svog statusa, "previsoki" da bi radili po polju i preponosni da bi prosili. Na taj način bili su još jedno utjelovljenje onoga što se smatralo krajem učenja, živući primjer discipline disciplina, samokontrole, koja se jedinstveno zahtijevala za sve samuraje.
Bili su ozbiljne slike velikih duhova neustrašenih od strane siromaštva.
Zahvaljujći marljivoj ekipi sa filozofskog fakulteta u Rijeci. Hvala!
četvrtak, 19.07.2007.
Seppuku Taki Zenzaburoa
U jednom od najpoznatijih incidenata između domaćih japanaca i neciviliziranih barbara sa zapada, dogodio se 4.veljače 1868. godine. Taki Zenzaburo, časnik princa od Bizena, naredio je-iz razloga koji su kontroverzni-svojoj jedinici da otvori vatru na naselje stranaca u Kobeu(Hyogo) .Žrtava nije bilo, ali su predstavnici evropskih zemalja tražili kaznu za krivca, i sam je japanski car Meiji (živio,1852-1912, vladao, 1867-1912) odredio da Taki Zenzaburo počini ritualno samoubojstvo seppuku (harakiri). Taj događaj opisao je britanski predstavnik A.B.Mitford (Lord Redesdale), tajnik veleposlanika Vel.Brit., koji je prisustvovao Zenzaburovu samoubojstvu: «Obred što ga je naredio sam car, odigrao se noću u hramu Seifuku-ji, sjedište trupa iz Hyogoa. Iz svakog stranog poslanstva bio je upućen po jedan svjedok. Sve zajedno, nas sedmorica stranaca. Do hrama su nas doveli časnici prinčeva od Satsume i Choshua. Iako je obred trebao da bude proveden na najzatvoreniji način, slučajne primjedbe koje smo čuli na ulicama, a i mnoštvo što se poredalo duž glavnog ulaza u hram, pokazivali su da taj događaj puku nije nezanimljiv. Dvorište je hrama pružalo izvanredno šarolik prizor; vrvjelo je vojnicima što su u hrpama stajali oko velikih vatri koje su bacale blještavo svjetlo preko streha i neobičnih zabata svetih građe- vina. Uveli su nas u prostoriju gdje smo trebali pričekati dok priprava za obred ne bude dovršena: u prostoriji do nas bili su visoki japanski službenici. Nakon dužeg vremena koje se, zbog tišine koja je vladala, činilo dvostruko dugim, Ito Shunsuke, privremeni guverner Hyogo prefekture, došao je i popisao naša imena te nas obavijestio da će s japanske strane prisustvovati sedam kenshi, svjedoka. On i još jedanslužbenik predstavljali su cara; dva kapetana Satsuma pješadije i dva kapetana pješadije Choshua, te zastupnik princa od Bizena, klana osuđenog čovjeka, upotpunjavali su broj, koji je vjerojatno tako odabran da bi se podudarao s brojem stranaca. Zatim je Ito Shunsukezapitao želimo li osuđenom postaviti kakavo pitanje. Odgovrili smo da ne želimo. Tada je slijedilo daljnje odlaganje, nakon kojeg smo pozvani da pođemo za japanskim svjedocima u hondo ili glavnu dvoranu hrama, gdje se imao izvršiti obred. Prizor je ostavljao dubok dojam.
Velika dvorana nadsvođena je visokim krovom što ga podržavaju tamni drveni stupovi. Sa stropa je visjelo mnoštvo velikih pozlaćenih svjetiljki i ukrasa koji su svojevrsni budističkim hramovima. Ispred glavnog oltara, gdje je pod prekriven lijepim bijelim hasurama bio tri ili četiri inča izdignut na tlo, bio je položen sag od grimizne pusti. Visoke svijeće raspoređene u pravilnim razmacima širile su prigušeno tajnovito svijetlo, upravo dostatno da se vidi sve što se događa. Sedmorica su japanaca zauzela mjesto lijevo od uzdignutog poda, sedmorica stranaca desno od njega. Nitko drugi nije bio prisutan. Nakon nekoliko minuta napete neizvjesnosti u dvoranu je ušao Taki Zenzaburo, čovjek snažna stasa, trideset dvije godine star, plemenita izgleda, u svojoj ceremonijalnoj odjeći s karakterističnim krilima od konopljine tkanine kakve se nose u značajnim prigodama. Slijedili su ga kaishaku i tri časnika odjevena u jimbaori ili ratni ogrtač optočen zlatnim tkivom. Dužnost keishakua je dužnost gentlemana: u mnogo slučajeva izvršava je rođak ili prijatelj osuđenog, i odnos među njima bliži je u odnosu poglavara i sekundanta negoli žrtve i krvnika.U ovom je slučaju kaishaku bio učenik Taki Zenzaburoa, i među njima samima izabrali su ga Takijevi prijatelji zbog njegove vještine u mačevanju.
S kaishakuom koji mu bijaše slijeva, Taki Zenzaburo je polako prišao japanskim svjedovima i obojica su im se poklonila; tada, približivši se strancima, pozdravili su nas na isti način, možda čak i s više smjernosti: u oba je navrata pozdrav ceremonijalno uzvraćen. Polako i s visokim dostojanstvom osuđeni se čovjek popeo na izdignuti dio, dva puta se ničice prostro ispred glavnog oltara i sjeo na japanski način (tako da mu koljena i nožni prsti dodiruju tlo i da tijelo počiva na petama; u tom položaju, koji je položaj poštovanja, ostao je do svoje smrti) na sag okrenut leđima glavnom oltaru, dok je kaishaku čučnuo njemu s lijeva. Tada je pristupio jedan od trojice prisutnih časnika, noseći stalak poput onoga što se upotrebljava u hramovima za žrtvovanje, na kojem je zamotan, ležao wakizashi, kratki mač, devet i pol inča duljine, šiljka i oštrice poput britve. Njega je, bacivši se ničice, pružio osuđenom čovjeku, koji ga je prihvatio s poštovanjem, podigavši ga objema rukama do svoje glave, i stavio ga ispred sebe.
...Poklonivši se još jednom, Zenzaburo je pustio da mu gornji dio odjeće klizne do opasača i ostao razodjeven do pasa. Brižljivo, kao što je to običaj, zavio je rukave ispod koljena da bi spriječio da se ne sruši unatrag, što bi bila sramota, naime, Japanac plemenita roda ili samuraj trebalo je da umre u padu prema naprijed. Promišljeno, mirne ruke, uzeo je mač što je ležao pred njim; gledao je na nj s čežnjom, gotovo s odanošću; na trenutak se činilo da posljednji put sređuje misli a zatim si je zario mač duboko ispod pasa s lijeve strane, vukao ga polako kroz trbuh na desnu stran i, zakrenuvši ga u rani, povukao je kratki rez prema gore. Za vrijeme tog čina od kojeg čovjeku pozlije, nije mu zadrhtao ni jedan mišić na licu. Kad je izvukao mač nagnuo se prema naprijed i ispružio vrat; izraz boli po prvi je put prešao preko njegova lica, ali nije izustio ni glasa. Tog trenutka kaishaku koji je, stalno čučeći uza nj, budno motrio svaki njegov pokret, skoči na noge, zadržavši na sekundu svoj mač u zraku; zatim bljesak; težak, ružan, mukao tutanj, prasak pada; jednim je udarcem glava odsiječena od tijela. Slijedila je mrtva tišina, prekidana tek groznim šumom krvi što je klokotala iz nepomične mase pred nama, koja je samo trenutak prije bila hrabar i viteški čovjek. Bilo je strašno. «Kaishaku se duboko poklonio, obrisao svoj mač komadom papira koji je ,u tu svrhu, bio pripravio, i povukao se s izdignutog poda; a okrvavljeni mač svečano je odnesen, krvavi dokaz egzekucije.»
Tada dva careva predstavnika odu do svojih mjesta i prešavši na drugu stranu gdje su sjedili stranci pozovu nas da posvjedočimo da je smrtna kazna nad Taki Zenzaburom vjerno bila izvršena.Obred je završio i mi smo napustili hram. Obred kojemu su mjesto i sat dali dodatnu svečanost, bio je od početka do kraja ispunjen onim posvemašnjim dostojanstvom i skrupuloznošću u detaljima koji su izrazite značajke postupaka japanaca visokog društvenog položaja; a važno je da se ovo spomene, jer sa sobom povlači uvjerenje da je mrtav čovjek bio zaista časnik koji je počinio zlodjelo, a ne kakva zamjena. Iako nas se strašni prizor duboko dojmio ,bio je nemoguće da istodobno ne budemo ispunjeni divljenjem prema čvrstom i muževnom ponašanju patnika a i prema hladnokrvnosti s kojom je kaishaku izvršio posljednju dužnost prema svome gospodaru. Ništa ne bi mogli jače pokazati snagu odgoja. Samuraj, gentleman vojničke klase, od svojih najmlađih godina uči gledati na harkiri kao na obred u kojem će jednog dana, možda i on biti pozvan da sudjeluje kao izvršilac ili sekundant. U obiteljima starog kova, koje drže do baštine drevnog viteštva, dijete se podučava u obredu i sprijateljuje s idejom časnog iskupljenja od zlodjela ili očišćenja od sramote. Ako dođe trenutak, on je na nj pripravan, i smjelo prihvaća patnju od koje mu je pravodobni odgoj oduzeo polovicu strahote. U nekoj drugoj zemlji, čovjek uči da posljednje iskazivanje odanosti prema prijatelju može biti i to da mu bude krvnikom?»
Usprkos divljenju prema Zenzaburovoj hrabrosti i čvrstini, Mitford u daljnjem tekstu ipak smatra da je kazna bila zaslužena i da je ispravno postupljeno što strani predstavnici nisu tražili da Zenzaburo bude pomilovan. Takav ni čin, misli on, »doduše mogao proizvesti željeni učinak među civiliziranijim klanovima, ali bi mogao biti krivo shvaćen - kao slabost ili strah - od onih koji su primitivniji i koji osobno još ne poznaju strance.»
* Izvori:Devide,Japan,tradicija i suvremenost,Zagreb,1978.,
str.135-140;Pinguet,Dragovoljna smrt u Japanu,Sremski
Karlovci,1990.,str.159,160;
by nihonkichigai
četvrtak, 19.07.2007.
Rangovi i titule Sengoku perioda
Ovo je lista rangova i titula samuraja Sengoku perioda. Mnogi samuraji drže i više od jedne titule, a mnoga se imena ponavljaju.
AKI NO KAMI
Jinbo Ujiharu, Jojo Masashige, Katanuma Nobutomo, Kitajo Takahiro, Kosokabe Chikayasu, Neshima Shigehira, Suwa Yoritada
AWAJI NO KAMI
Tada Mitsuyori
AWA NO KAMI
Date Shigezane, Hachisuka Iemasa, Hachisuka Yoshishige, Hojo Ujikuni, Honda Masashige, Horiuchi Ujiyoshi, Naoe Katsushige, Oda Nobutoki, Ryuzoji Nobuchika, Sanada Masayuki, Satomi Tadayoshi, Wada Akitame
BITCHU NO KAMI
Ashina Yasutomo, Gamo Hideyuki, Harada Naomasa, Ikeda Nagayoshi, Katakura Kagetsuna, Mimura Motochika, Mori Takamoto, Nukui Kagetake, Oyamada Masatatsu, Oyamada Masayuki, Yokota Takatoshi
BINGO NO KAMI
Akaza Naoyasu, Amakasu Kagetsugu, Emura Chikaie, Oda Nobuhide
BIZEN NO KAMI
Amari Torayasu, Asai Nagamasa, Asai Sukemasa, Ina Tadatsugu, Ishikawa Sadakiyo, Nakayama Nobuyoshi, Okuma Masahide, Okuma Tomohide
BUZEN NO KAMI
Iio Tsuratatsu, Kawada Nagachika, Miyoshi Yukiyasu, Tsuchiya Sadatsuna
BUNGO NO KAMI
Honda Hirotaka, Honda Yasushige, Ito Suketaka, Matsukura Shigemasa, Matsuura Nobuzane, Morozumi Torasada, Obata Masamori, Oka Toshikatsu, Ryuzoji Nobuchika
CHIKUGO NO KAMI
Ikeda Katsumasa, Maeda Toshiie, Tanaka Yoshimasa
CHIKUZEN NO KAMI
Hashiba (Toyotomi) Hideyoshi, Imafuku Masakazu, Kanemaru Torayoshi, Miyahara Kagetane, Miyoshi Nagahide, Miyoshi Motonaga, Miyoshi Nagayoshi, Oyamada Yorisada, Shimotsuma Raisho
DEWA NO KAMI
Akamatsu Yoshisuke, Hachiya Yoritaka, Honda Masakatsu, Mogami Yoshiaki, Oda Nobuo, Oda Nobutada, Uemura Iemasa, Ukita Tadaie
ECHIZEN NO KAMI
Data Masamune, Honjo Shigenaga, Hoshino Masanao, Jinbo Yoshimune, Kasahara Nobutame, Nagao Masakage, Nakajo Fujisuke, Nakajo Kageyasu, Niwa Nagahide, Oyamada Nobushige, Sengoku Hidehisa, Terazawa Hiromasa
ECHIGO NO KAMI
Aokage Takaakira, Hanabusa Masayuki, Takanashi Masamori
ETCHU NO KAMI
Honjo Tsunemitsu, Hosokawa Tadaoki, Jinbo Nagamoto, Oda Nobuhide, Osafuna Sadachika, Shidara Sadamichi, Suwa Yoritoyo, Tsutsui Junkei, Yasuda Kagemoto
HARIMA NO KAMI
Aoyama Tadanari, Hatakeyama Takamasa, Koide Hideharu, Koide Yoshimasa
HIGO NO KAMI
Hoshino Masamitsu, Kato Kiyomasa, Nomura Naotaka, Takanashi Masamori, Togawa Hideyasu
HIDA NO KAMI
Anegakoji Yoshiyori, Gamo Ujisato, Honda Narashige, Nabeshima Naoshige, Ota Kazuyoshi, Tachibana Muneshige, Takayama Tomoteru, Uyama Hisakane
HITACHI NO SUKE
Aoyama Tadanari, Suibara Takaie
HYUGA NO KAMI
Aisu Ikou, Akechi Mitsuhide, Ishikawa Ienari, Mizuno Katsushige
HOKI NO KAMI
Akiyama Nobutomo, Aoyama Tadatoshi, Ishikawa Kazumasa, Ryuzoji Ienobu, Sugihara Nagafusa
IGA NO KAMI
Ando Morinari, Aoyama Tadamoto, Fujibayashi Tsunatsugu ,Hatakeyama Yoshitaka, Mibuchi Harusada, Minowa Shigezumi, Tsutsui Sadatsugu, Wada Koremasa
IWAMI NO KAMI
Hattori Masanari, Iriki-in Shigetaka, Katagiri Sadataka, Matsumoto Kageshige, Matsushita Yukitsuna, Okubo Nagayasu, Toriyao Iwami
INABA NO KAMI
Shibata Shigeie
IYO NO KAMI
Abe Masakatsu (1594), Amako Tsunehisa, Inaba Ittetsu, Kiso Yoshimasa, Kono Michinobu, Kono Michinao, Mori Hidemoto, Mori Motokiyo, Samponji Sadanaga, Takigawa Kazumasu
IZUMI NO KAMI
Kakizaki Kageie, Kuroda Hidetaka, Mizuno Tadashige, Ryuzoji Naganobu, Todo Takatora, Ukita Yoshiie, Ukita Naoie
IZU NO KAMI
Akaike Nagato, Anayama Nobutomo, Onodera Masumichi, Ota Gyuichi, Shimojo Nobuuji, Takeda Yoshinobu
IZUMO NO KAMI
Ai Fusakiyo, Honda Tadatoki, Horio Tadauji, Ishikawa Kazumasa, Kanamori Nagachika, Kurushima Michifusa (1595)
KAI NO KAMI
Kuroda Nagamasa, Mori Hidemoto
KAZUSA NO SUKE
Miike Shigesane, Oda Nobunaga, Yasuda Akimoto
KAGA NO KAMI
Abe Katsutoshi, Hara Masatoshi, Nabeshima Naoshige, Niwa Nagashige, Tanegashima Satotoki
KAWACHI NO KAMI
Fuwa Mitsuharu, Koriki Kiyonaga, Sakai Shigetada, Ukita Haruie
KII NO KAMI
Amako Kunihisa, Aoki Kazunori, Hatakeyama Takamasa, Hishijima Kunisada, Ikeda Nobuteru, Mimura Iechika
KOZUKE NO SUKE
Aoki Kageyasu, Yasutada, Honda Masazumi, Ichijo Nobutatsu, Numata Yasuteru, Oda Nobukane, Shiji Hiroyoshi, Takeda Nobutomo
MIMASAKA NO KAMI
Indo Shigeyasu, Indo Yoriyasu, Kawazoe Hisamori, Ogasawara Ujikiyo, Okadaira Sadamasa, Urakami Masamune, Yamaoka Kagetaka, Yamaoka Kageyuki
MIKAWA NO KAMI
Imagawa Yoshimoto, Kanakogi Chikakazu, Kokuban Morishige, Tokugawa Ieyasu, Yamanaka Mitsuyuki, Yuki Hideyasu
MINO NO KAMI
Baba Nobufusa (1564), Enjoji Nobutane, Hara Toratane, Hirose Kagefusa, Hojo Ujinori, Honda Tadamasa, Kajiwara Masakage, Ota Sukemasa, Toyotomi Hidenaga
MUSASHI NO KAMI
Hosokawa Takakuni, Hosokawa Katsumoto, Toda Katsushige
MUTSU NO KAMI
Date Masamune, Hojo Ujiteru, Mori Motonari (1559), Shimazu Takahisa, Takeda Nobutora
NOTO NO KAMI
Fujita Nobuyoshi, Kakizaki Noriie, Kasahara Yasukatsu, Kasahara Mitsutada, Kokuban Moriuji, Maeda Toshimasa, Nobesawa Mitsunobu
NAGATO NO KAMI
Akada Shigetaka, Ishikawa Yasumichi, Kanamori Nagachika, Kimura Shigenari, Mori Hidenari, Murai Sadakatsu, Saka Hirohide, Uehara Naochika
OSUMI NO KAMI
Hara Torayoshi,Honda Tadazumi, Hara Torayoshi, Itami, Chikanao, Kuki Yoshitaka, Oda Nobuhiro, Shimazu Tadatsune
OMI NO KAMI
Amakasu Kagemochi, Kono Michiyoshi
OWARI NO KAMI
Aoki Mitsukake, Hatakeyama Takamasa, Matsuda Norihide, Oda Nobunaga, Sue Harukata, Shibata Naganori
SADO NO KAMI
Hayashi Hidesada, Hisamatsu Toshikatsu, Honda Masanobu, Itaya Mitsutane, Todo Takatora
SANUKI NO KAMI
Hongo Tadatora, Ikoma Kazumasa, So Yorishige
SETTSU NO KAMI
Araki Murashige, Ayukawa Kiyonaga, Kiire Hisamichi, Konishi Yukinaga, Nose Yoritsugu, Senoue Nobuyasu
SHIMOTSUKE NO KAMI
Amako Hisayuki, Asai Hisamasa, Ashida Nobumori, Honda Chikasada, Kuchiba Michiyoshi, Mizuno Nobutomo, Naito Okimori, Oda Nobukiyo, Reizei Okitoyo, Saito Tomonobu, Sone Masayo
SAGAMI NO KAMI
Hojo Ujimasa, Hojo Ujitsuna, Hojo Ujiyasu, Kasai Harunobu, Okubo Tadachika, Shimazu Tadayoshi
SATSUMA NO KAMI
Nishina Morinobu, Shimazu Tadatsune, Shimazu Yoshitora, Tokugawa Tadayoshi, Yasawa Yoritsuna
SHIMOSA NO KAMI
Fukubara Hirotoshi, Fukubara Sadatoshi, Sakai Masahisa, Takigawa Toshikatsu
SHINANO NO KAMI
Araki Murashige, Chosokabe Kunichika, Ii Naomori, Koide Yoshimasa, Nabeshima Katsushige,Nagano Narimasa, Nagao Tamekage, Nagao Harukage, Takeda Shingen
SURUGA NO KAMI
Akechi Mitsutsugu, Aochi Shigetsuna, Asahina Nobuoki, Daidoji Masashige, Horie Munechika, Itagaki Nobutaka, Kikkawa Motoharu, Mogami Iechika, Usami Sadamitsu
SUO NO KAMI
Kodama Narikata, Maruta Takatoshi, Murakami Yoshikiyo
TAJIMA NO KAMI
Asano Nagaakira, Maeno Nagayasu, Yasawa Yorisada
TANBA NO KAMI
Asahina Motonaga, Isono Kazumasa
TANGO NO KAMI
Kitajo Kagehiro, Kitajo Takahiro, Maruyama Masatomo, Omura Sumitada, Yonekura Shigetsugu
TOSA NO KAMI
Chosokabe Motochika, Yamaouchi Kazutoyo
TSUSHIMA NO KAMI
Ando Shigenobu, Cho Tsugutsura, So Yoshitomo, Yamaoka Kagesuke, Yamaouchi Kazutoyo
TOTOMI NO KAMI
Ashina Morikiyo, Ashina Moritaka, Hiraoka Michiyori, Irobe Norinaga, Kobori Masakazu, Mihara Shigeaki, Narimatsu Nobukatsu, Onodera Terumichi, Onodera Yoshimichi, Sagara Yoshiaki, Takenaka Shigetomo, Ushio Yukikiyo
YAMATO NO KAMI
Anegakoji Koretsuna, Honjo Shigenaga, Koide Yoshimasa, Murakami Takayoshi, Murakami Takeyoshi, Naito Masatsuki, Naoe Kagetsuna (1562)
YAMASHIRO NO KAMI
Araki Yukishige, Endo Motonobu, Naoe Kanetsugu, Obata Toramori, Ryuzoji Iekane, Ryuzoji Takanobu
VISOKI RANGOVI I TITULE
DAIZEN DAIBU
Takeda Shingen
GYOUBU no SHOU
Furukawa Mochihiro
GYOUBUKYOU
Aoki Shigenao
HAYATO NO JOU
Aoki Kageyasu, Aoki Yasutada
HYOUBU no SHOU
Aito Uji, Aoki Shigemitsu, Furuta Shigekatsu
JIBU no SHOU
Hosokawa Katsumasu
KANPAKU
Toyotomi Hidetsugu, Toyotomi Hideyoshi
KANREI
Hosokawa Harumoto, Hosokawa Masamoto, Hosokawa Sumimoto, Hosokawa Takakuni, Ouchi Yoshioki, Uesugi Kenshin (Kanto), Uesugi Norimasa (Kanto)
MINBU no SHOU
Hosogaya Mitsunaka, Baba Nobufusa, Aoki Kazushige
SAEMON no JOU
Aisu Iko
SAEMON no SUKE
Aoki Toshinori, SAKYO no JOU, Aokage Takaakira
SAMA no SUKE
Akechi Hidemitsu, Ei Hisatora, Imagawa Ujitoyo, Kato Yoshiaki, Niino Chikanori, Takeda Nobushige, Takeda Nobutoyo
SHOGUN
Ashikaga Yoshiaki, Ashikaga Yoshiharu, Ashikaga Yoshihide, Ashikaga Yoshitane, Ashikaga Yoshiteru, Ashikaga Yoshizumi, Tokugawa Ieyasu, Tokugawa Hidetada
SHIKIBU no SHOU
Akao Katatane
SHURI no SUKE
Aoyama Munekatsu, Naito Masatoyo
UHYOUE no JOU
Aoki Nobuhide
četvrtak, 19.07.2007.
Oda Nobubaga 3
INCIDENT U HONNOJI-U
1582. god., Hashiba Hideyoshi je napao Bitchu provinciju, započevši time opsadu dvorca Takamatsu. Međutim, dvorac je bio od vitalne važnosti za Mori klan, te bi gubitak dvorca klan ostavio ranjivim. Vođena Mori Terumotom, pojačanja su stigla do Takamatsu dvorca te je nastalo zatišje. Hashiba je zatražio pojačanja od Ode Nobunage.
Često se vodi rasprava oko pretpostavke da Hideyoshi zapravo nije niti trebao pojačanja od Nobunage, te da ga je zvao iz drugih razloga. Naime Hideyoshi je postao jedan od Nobunaginih glavnih generala u vrlo kratkom vremenu. Njegov uspon je započeo već dok je bio obični pješak, te je preko noći postao jedan od vodećih stratega. Jedni smatraju kako je želio zasluge za preuzimanje dvorca predati Nobunagi, te ga je stoga zvao na bojište, dok drugi drže kako ga je time htio izložiti atentatu. Postoje i oni koji vjeruju kako je Hashiba glavni i odgovorni za izdaju Akechi Mitsuhide-a.
U svakom slučaju, Niwa Nagahide je dobio Nobunaginu nardbu da pripremi invaziju na Shikoku, dok je Akechi Mitsuhide trebao pomoći Hideyoshi-u. Na putu do Chugoku regije, Nobunaga je odsjeo u Honno - jihramu u Kyotu. Kako Nobunaga nije očekivao napad usred teritorija kojeg je kontrolirala njegova obitalj, bioje čuvan samo sa nekoliko desetaka osobnih sluga i tjelesnih čuvara.
Akechi Mitsuhide je odjednom okružio hram, prisiljavajući time Nobunagu na seppuku. U isto vrijeme Akechi-eve snage su napale Nijo dvorac, dok se Nobunaga ubio nakon što je ispratio kotaishi-a (carevog sina). Zajedno s Nobunagom, poginuo je i njegov paž (o - kosho), Mori Ranmaru, koji mu je vjerno služio godinama, a čak je i u to vrijeme bio adolescent. Ranmaru-ova predanost gospodaru je bila naširoko poznata i cijenjena u to vrijeme. Samo 11 dana nakon izdaje kod Honnoji-a, Mitsuhide je ubijen u bitci kod Yamasaki-a.
Samo 11 dana nakon izdaje kod Honnoji-a, Mitsuhide je ubijen u bitci kod Yamasaki-a.
ODA, TOYOTOMI I TOKUGAWA
Oda nobunaga je bio dobro poznati gospodar Nagoye (jednom poznate i kao provincija Owari), i izuzetni primjer samuraja Sengoku perioda. Svojim djelima je postavio put za svoje nasljednike. Taj put doveo je do reunifikacije Japana pod novim bakufu-om (šogunatom).
Zanimljivo, Hideyoshi i tokugawa su bili vjerni Nobunagini sljedbenici. Hideyoshi se uzdigao od bezimenog seljaka do vrhunskog generala, dok je Tokugawa sa Nobunagom proveo djetinjstvo. Hideyoshi je pobijedio Akechi Mitsuhide-a te je smatran zakonskim nasljednikom Nobunage nakon što je osvetio njegovu smrt zbog Matsuhideove izdaje.
Njih dvoje su nagrađeni Nobunaginim prijašnjim zaslugama na osnovu kojih su izgradili jedinstveni Japan, te čak postoji i izreka: "Reunifikacija je kao rižin kolač; Oda ga je umjesio, Hashiba ispekao. Na kraju, samo ga Ieyasu kuša." (Hashiba je obiteljsko ime koje je Toyotomi Hideyoshi koristio dok je bio Nobunagin sljedbenik)
Toyotomi, vrhovni svećenik od 1586. god., sin siromašnog seljaka, stvorio je zakon po kojem je samurajska kasta označena kao trajna i nasljedna, te po kojem nitko osim samuraja ne smije nositi oružje. Taj zakon je vrijedio sve do početka Meiji ere, tj. do kraja Edo šogunata. (Edo šogunat, Edo bakufu ili Tokugawa šogunat su pojmovi koji označavaju isto)
Važno je naglasiti nejasnoće u razlikovanju samuraja i ostalih kasta. Naime većina odraslih muškaraca (pa čak i malih seljaka) je pripadala barem jednoj militarističkoj organizaciji, te su služili u ratovima i prije novog zakona, tako da u 16. st. ta granica i nije bila tako stroga.Autorizirane samurajske obitelji poslije 17-og stoljeća su bile one koje su odabrale slijediti Hideyoshi-a i Tokugawu. Velike bitke su se odvijale za vrijeme smjene režina, a brojni su samuraji pobijeni, postali ronini ili adsorbirani u većinsku populaciju.
SMJERNICE
Na vojnom planu, Nobunagini revolucionaristički snovi nisu samo promjenili način ratovanja u Japanu, već su stvorili jednu od najmoderniziranijih vojnih snaga toga vremena. Razvio je, primjenio i proširio uporabu dugih kopalja, vatrenog oružja, bojnih brodova i fortifikacija dvoraca u skladu sa ekspandirajućim masovnim bitkama tog perioda. Institutizirao je specijalni ratnički sistem po kojem su sljedbenici dobivali funkcije po sposobnostima, a ne samo po imenu, rangu ili obiteljskim vezama. Lojalisti su dobivali zemlju na osnovu proizvodnje riže, a ne veličine zemlje. Njegov organizacijski sistem je posebice razvio Ieyasu tokugawa u stvaranju Tokugawa šogunata u Edu.
Odina dominacija i briljantnost nisu bili ograničeni samo na bojno polje, jer je Nobunaga bio i vrstan biznismen, čovjek koji se razumio u principe mikro i makroekonomije. Prvo je, kako bi razvio agrikulturnu ekonomiju u ekonomiju baziranu na manufakturi i usluzi, razvio dvorce gradove kao centre lokalne ekonomije. Gradio je ceste ne samo kako bi potaknuo trgovinu, već i kako bi omogućio veću mobilnost trupa. Poticao je internacionalnu trgovinu i izvan granica Kine i Koreje, dok su nanbani (južni barbari) započeli trgovinu sa Europom, Filipinima, Siamom i Indonezijom.
Stvorio je rakuichi rakuza smjernice po kojima je stimuliran biznis i ekonomija općenito. Njima su zabrenjeni i odbačeni monopoli, a otvorene su nekad zatvorene unije i cehovi. Razvio je i porezni sustav i zakone.
Kako je Oda osvajao Japan, te gomilao ogromno bogatstvo, progresivno je poticao umjetnosti za koje se oduviek zanimao, a koje je kasnije koristio za prikazivanje svoje moći i prestiža. Gradio je goleme vrtove i gradove koji su sami po sebi bili umjetnine. Dvorac Azuchi na odabi jezera Biwa se smatra najvećim dvorcem u japanskoj povijesti. Izvana je prekriven zlatom i statuama, opasan masivnim vratima i zidinama, dok je stropove ukrasio Kano Eitoku.
Stepenice koje vode do ruševina dvorca Azuchi
Reprodukcija glavne kule dvorca Azuchi
Za njegovog vremena, Sen no Rikyu je stvorio japansku ceremoniju ispijanja čaja, koju je Oda popularizirao i koristio kao način za komunikaciju sa političarima i drugim biznismenima. Započeo je razvijati moderni kabuki. Bio je vrlo zainteresiran za europsku kulturu koja je i dalje bila izuzetno nova u Japanu. Sakupljao je zapadnjačke umjetnine ali i oružje i oklope. Smatra se kako je bio među prvim Japancima u zabilježenopj povijesti koji su nosili europsku odjeću. Postao je i zaštitnik Jezuita u Japanu, premda se nikada nije poreobratio na kršćanstvo. Zapamćen je u Japanu kao jedna od najbrutalnijih figura Sengoku perioda.
Grob Ode Nobunage
kraj...
četvrtak, 19.07.2007.
Oda Nobubaga 2
"TENKA FUBU"
Saito Yoshitatsu je nenadano umro 1561. god. od bolesti u Mino provinciji. Naslijedio ga je sin, neiskusni strateg i vladar Saito Tatsuoki. Iskorištavajući novonastalu situaciju, Nobunaga je premjestio svoje sjedište u dvorac Komaki čime je započeo svoju kampanju u Minu.
Nakon što je nagovorio Saitove sljedbenike da ga napuste jer je nesposoban, Nobunaga je polako pripremao napad na Saita. 1567. god. je uslijedio poslijednji napad u kojem je Oda zauzeo dvorac Inabayama, nakon čega je Saita protjerao iz provincije.
Naravno da se Nobunaga tada uselio u Inabayamu, koju je zajedno sa cijelim gradom preimenovao u Gifu. Ime je dao po legendarnog Gi-u iz Kine koji je započeo Zhou dinastiju. time je otkrio svoju ambiciju da pokori cijeli Japan. Započeo je i sa korištenjem novog osobnog pečata koji se čitao Tenka Fubu što bi u prijevodu značilo: "Širi militarizam po cijeloj zemlji", ili doslovno: "...pod nebom".
1564. god. Nobunaga je svoju sestru (Oichi, udana Azai Nagamasa) postavio na funkciju diamyo-a sjeverne Omi provincije. To mu je kasnije puno pomoglo kako bi popločio svoj put do Kyota.
1568. god. je poslijednji Ashikaga šogun (Ashikaga Yoshiaki), otišao u Gifu, gdje je zatražio od Nobunage da krene u pohod na Kyoto. Yoshiaki je brat ubijenog 13-og Ashikaga šoguna, Yoshiteru-a. Njegovi ubojice su već postavili svoju marionetu za šoguna, Ashikagu Yoshihide-a.
Nobunaga je objeručke prihvatio ovu ponudu. Na putu do Kyota ispriječio mu se Rokkaku klan. Kako je Yoshikata Rokkaku odbijao priznat Yoshiaki-a kao šoguna, bio je sprema ući u rat. Nobunaga je iznenada napao, što je izvuklo Rokkaku klan iz njihovih dvoraca.
U vrlo kratkom roku, Nobunaga je došao do Kyota i otjerao Miyoshi klan iz grada. Yoshiaki je postao 15. šogun Ashikaga šogunata.
Nobunagi se tada ukazala prilika a postane kanrei, no on je to odbio. S vremenom je počeo ograničavati šogunovu moć što je potvrdilo njegove namjere da iskoristi šoguna kao sredstvo kojim će opravdavati buduća osvajanja. Yoshiaki je toga bio itekako svjestan, te je Nobunagi iza leđa osnovao savez sa drugim daimyo-ima kako bi spriječio Nobunagu u njegovim nakanama.
Odin nagli uspon se nije nimalo sviđao Asakura klanu. Povijesno, Oda klan je bio podložan Asakura klanu, ali Asakura Yoshikage nije bio voljan poći na Kyoto kao Nobunaga unatoč potpori koju je inače pružao Yoshiaki.
Kada je Nobunaga napao područja pod domenom Asakura klana, Azai Nagamasa (muž Nobunagine sestre Oichi) je poništio savez sa Nobunagom kako bi ispoštovao Azai - Asakura savez koji je trajao generacijama. Uz pomoć Ikko (budistička sekta) pobunjenika, anti - Nobunaga savez je bio na vrhuncu moći. U bitci kod Anegawe, Nobunaga i Tokugawa su porazili udružene snage Asakura i Azai klanova.
Nobunaga je ratovao i protiv budista koji mu nisu bili podložni. Enryakuji samostan na planini Hiei, sa svojim Tendai ratnicima, je bio trn u Nobunaginom oku, pogotovo jer je bio lociran tako blizu Kyota. Nobunaga je napao samostan i spalio ga do temelja 1571. god., premda je u to vrijeme samostan bio štovan kao značajni kulturni simbol toga vremena. Pobio je između 20 i 30 tisuća vojnika, žena i djece.
Enryaku pagoda
Kroz godine, Nobunaga je ojačao svoj položaj a neprijatelje je pobijeđivao čistom brutalnošću. Npr. u Nagashimi je Nobunaga pretrpio ogromne gubitke (ubijena su mu i neka braća), no na kraju je okružio cijeli kompleks te zapalio sve unutar njega, pobivši time na desetke tisuća ljudi, većinom žena i djece.
Jedan od najjačih neprijatelja Nobunaga - Tokugawa saveza je bio Takeda Shingen, unatoč mirnom odnosu, pa čak i potpisanom svezništvu sa Nobunagom. U bitci kod Mikatagahare 1572. god. Takeda je slomio Tokugawu, ali 1573. god. Shingen umire od bolesti, nakon čega se njegova vojska povlači. Nobunaga se nakon toga mirno mogao posvetiti Yoshiaki, koji je i više nego jednom otvoreno izjavljivao neprijateljstvo. Nobunaga ga je porazio i protjerao sa lakoćom, čime je okončao Ashikaga šogunat. Iste godine je porazio i Asakura i Azai klanove, a Azai Nagamasa je vratio Oichi natrag Nobunagi jer se ubio. Njegovom smrću, Takeda Katsuyori je ostao jedinio koji je pružao otpor Nobunagi. U odlučujućoj bitci kod Nagashina, ujedinjene snage Nobunage i Tokugawe su uništile Takeda klan strateškom uporabom arkebusa. Nobunaga je kompenzirao sporost punjenja arkebusa tako da je strijelce postavio u 3 linije. Nakon svake paljbe cijela linija bi se sagnula i punila, dok su vojnici u liniji iza pucali. Time su čak probijali oklope Takedine konjice. To je izazvao kaos među konjanicima koji su pobijeni sleđa za vrijeme bijega.
Nobunaga je nastavio sa ekspanzijom, šaljući svoje generale na sjever i u Tamba provinciju. Opsada Ishiyama Hogan - ji dvorca u Osaki je napredovala sporo jer je Mori klan slao namirnice brodovima nakon što su probili morsku blokadu.
Ishiyama Hogan - ji (Osaka)
1557. god, Hashiba Hideyoshi je dobio naredbu na se na zapadu sukobi sa Mori klanom. 1578. god. je dovršen Azuchi dvorac u Omi provinciji. Zdanje je vrlo impresvno i ekstravagantno čime je šokiralo europske misionare.
Smatra se kako je nakon smrti Takede Shingena, Uesugi Kenshin najveći general svoga vremena. I on je sudjelovao u drugom anti - Nobunaga savezu. Sukobio se sa njim kod Tedorigawe. Uesugi je izašao kako pobjednik. U to vrijeme Uesugi je završavao planova za svoj pohod na Kyoto.
Zbog poraza, Nobunaga se poprilično bojao Kenshina, te se priča kako je jednom od svojih ljudi rekao da ukoliko Uesugi mobilizira sve snage i krene u napad, neće imati drugog izbora nego predati svoje istočne pokrajine u nadi kako će time zadobiti milost. Uesugi Kenshin je u međuvremenu nenadano umro.
Ishiyama Hongan - ji je 1580. god. pao. Time je uništen Takeda klan. Nobunaga je tada bio na vrhuncu moći te je spremao invaziju na Echigo provinciju i Shikoku.
nastavak slijedi...
četvrtak, 19.07.2007.
Oda Nobubaga 1
Oda Nobunaga (1534 - 1582) je jedan od najvećih daimyo-a Sengoku perioda japanske povijesti. Njegov otac, Oda Nobuhide je bio beznačajni general sa posjedima u provinciji Owari. Nobunaga je živio život kontinuiranih ratnih pohoda, zahvaljujući čemu je osvojio većinu Japana. Zbog neposluha je bio poznat i kao : "Glupi šogun".
Oda Nobunaga
ŽIVOT
UJEDINJENJE OWARI PROVINCIJE
1551. god. Oda Nobuhige je neočekivano umro, a pričalo se kako se Nobunaga na sprovodu ponašao nečuveno, pritom gađajući oltar tamjanom. Takvo ponašanje je još više ujedinilo Odine vazale, pokazujući im kako Odi nedostaje discipline te da uopće ne odskače od prosječnosti kojom je bio opisivan u ta vremena. Započeli su pregovarati sa njegovimmlađim bratom, Nobuyaki-em. Osramljen zbog Nobunaginog ponašanja, Hirate Masahide je počinio seppuku, što je bio ogroman udarac za Nobunagu koji je time izgubio mentora i vrijednog podanika. Kasnije je sagradio hram u njegovu čast.
Premda je Nobunaga priznavan kao Nobuhide-ov zakoniti naslijednik, Oda klan se podijelio u mnogo frakcija, a čak i tada je cijeli klan tehnički bio pod kanrei-em (vrlo visoka politička funkcija feudalnog Japana, a često se prevodi i kao šogunov zamjenik), Shibom Yoshimune-om. Premda je u to vrijeme Owari-em upravljao shugo (titula dana od strane šoguna pojedinim feudalcima u udaljenim provincijama) Oda Nobutomo, čak niti on, koji je pod sobom imao Yoshimune-a, nije mogao osporiti Nobunaginu novu ulogu gospodara Owari-a. a kraju je Nobutomo ubio Yoshimune-a jer je podupirao Nobunagu.
Nobunaga je nagovorio Odu Nobumitsu-a, mlađeg Nobuhideovog brata, da mu se pridruži, a tako udruženi su ubili Nobutomo-a u dvorcu Kiyosa, koji je kasnije postao Nobunagina rezidencije u periodu od preko 10 godina. Koristeći Shibu Yoshikane-a (sin pokojnog Yoshimune-a koji je podupirao Nobunagu) kao novog kanrei-a, Nobunaga je iskovao savez sa klanom Imagawa iz provincije Suruga i sa klanom Kira iz Mikawa provincije jer su oba klana isto tako bili kanrei svojih provincija. Imagawa je tada prestao napadati granice Owari-a.
Oda Nobunaga
Iako je Nobuyaki i dalje predstavljao opasnost, Nobunaga je poveo vojsku u provinciju Mino kako bi pomogao Saito Dosanu,nobunaga.jpg (94881 bytes) kada se njegov sin Saito Yoshitatsu okrenuo protiv njega. Kampanja je rezultirala neuspjehom, jer Dosan je ubijen a Yoshitatsu je postao novi vladar provincije Mino 1556. god.
Nakon nekoliko mjeseci su, Nobuyaki, Shibata Katsuie i Kayashi Hidesada digli pobunu protiv Nobunage. Bitka kod Ino-a je bila mjesto njihovog poraza. Zahvaljujući utjecaju majke Nobunage i Nobuyaki-a, trojici je sve oprošteno, no već iduće godine Nobuyaki je opet započeo pobunu. Izdao ga je Shibata Katsuie. Nobunaga je tada odglumio bolest, te je ubio Nobuyaki-a u dvorcu Kiyosu.
Do 1559. god. Nobunaga je već eliminirao svu opoziciju, kako unutar klana, tako i unutar cijele provincije. Nastavio je koristiti Shibu Yoshikane-a kao ispriku za sklapanje mira s drugim daimyo-ima, premda je kasnije otkriveno da je Yoshikane bio u dosluhu sa Kira i Imagawa klanovima kako bi eventualno obnovio snagu Shiba klana.
BITKA KOD OKEHAZAME
1560. god. je Yoshimoto Imagawa sakupio vojsku od kojih 30 000 ljudi i započeo pohod prema Kyotu uz ispriku kako želi pomoći krhkom Ashikaga šogunatu. Pridružio mu se i Matsudaira klan. U usporedbi, Oda je mogao sakupiti vojsku od samo 2 000 ljudi, a te snage su se dalje trebale razdijeliti zbog čuvanja utvrda i granica. Uz po moć neočekivanje grmljavine, Nobunaga je napao Imagawin kamp i ubio Yoshimota, što je rezultiralo pobjedom koja je odjeknula u cijeloj zemlji. Bitka je poznata kao bitka kod Okehazame, te je zahvaljujući njoj Nobunagino ime isplivalo iz anonimnosti. Rapidno slabeći, Imagawa klan više nije mogao kontrolirati Matsudaira klan. 1561. god. sklopljen je savez između Ode Nobunage i Matsudaire Motoyasu-a (kasnije Tokugawa Ieyasu), unatoč neprijateljstvu starom više desetaka godina.
Bitka kod Okehazame
nastavak slijedi...
četvrtak, 19.07.2007.
Prehrana samuraja
U najboljim vremenima, samuraji su imali izobilje namirnica koje su mogli konzumirati. Naravno, prehrambene navike su uvelike ovisile o socijalnom statusu. Kako su neki samuraji bili izrazito siromašni, a neki pak bogati, promotriti ćemo razlike među njihovim navikama.
Riža
Riža je naravno bila glavna namirnica. Važost se očituje u činjenici da se smatrala mjerom bogatstva. Zemljoradništvo u Japanu nije bilo nimalo lako, a život zemljoradnika je migao biti izuzetno težak. Većina Japana je prekrivena planinama, a čak i nakon ujedinjenja Japana za vrijeme Tokugawe, svaka je provincija morala imati određeni potencijal za uzgoj riže. Malo se područja moglo opisati kao pogodnima za uzgoj riže, a jedna od njih su provincija Ise i regija Kanto. Kanto je bio posebno pogodan za razvoj i širenje obradivih površina jer je širok i ravan te ispresjecan brojnim rijekama potrebnim za irigaciju. Druge, strmije regije, poput susjedne regije Kai, zadavale su njihovim gospodarima brojne probleme. Osim toga uzgoj u takvim regijama je zahtjevao mnogo veće napore u svrhu optimizacije proizvodnje. Polja riže su usjecana u brda a rijeke su ogromnim naporima skretane sa svojih prirodnih tokova. No, rad je bio od vitalne važnosti jer je glad bila sveprisutna opasnost na koju je malo tko mogao biti imun.
Uzgoj riže je svake godine izgledao jednako. Za uzgoj su na početku koristili umjetna uzgajališta unutar kojih se početak uzgoja mogao lakše pratiti i kontrolirati dok su za to vrijeme pripremana glavna polja na kojima je riža trebala rasti. Polja su tada obrađivali uz po moć konja ili volova, gnojili ih i natapali. Nakon otprilike četrdeset dana (lipanj), sjemena su transplantirali u polja. Po običaju su to radile mlade seoske žene jer su se nadali da će njihova plodnost zahvatiti i sjemenke riže. Za seljane je ovo bio vrlo važan događaj, često praćen muzikom i slavljeničkim duhom.
Osim redovitih kontrola polja i brige zbog nametnika, oko riže se sada trebalo malo brinuti sve do žetve u listopadu ili studenom. Žetva se isto tako smatrala slavljeničkom prilikom, a možda je bila i najuzbudljivije doba godine.
Bespotrebno je reći da su plodovi ovolikog truda pripadali samo seljacima. Količina riže kojom su plaćali danak feudalcu je ovisila o stupnju poreza koji su tada bili aktualni. Tako su seljaci svoje gospodare smatrali vrlo milostivima ukoliko bi poreze plaćali sa 40% uroda, jer je taj udio nekada znao rasti i do 60%. Čak je i blagi 40-postotni porez ostavljao seljake na tankim rezervama u slučajevima opasnosti, pa su mnogi imali tajna polja. Do 16. st., lokalni samuraji (jizamurai ili jito) su znali oprostiti seljacima takva polja, no to bi se naravno sve mijenjalo sa dolaskom feudalca. Tada je vlast u Japanu počela organizirano nadzirati cijelu zemlju kako bi smanjili broj tajnih polja, što je rezultiralo velikom nepopularnošću takvih kontrola u seljaka. Osim toga seljaci su uzgajali mahunarke i krumpir kako bi upotpunili svoju prehranu.
Ironično, mnogi su seljaci, iz raznih razloga, jeli proso. Riža je bila luksuz, i nigdje u Japanskoj kulturi štedljivost nije bila toliko izražena kao u farmera. Riža se mogla koristiti kuhana na mnogo načina, z asake, ili se pak miješala sa povrćem. Popularna slastica koja se mogla kupiti uz ceste je bio rižin kolač koji se zaslađivao medom ili komadićima voća nakon čega bi se sve to zamotalo u list i tako prodavalo. Većina smauraja je jela rižu u ljusci, koje je svaki vojnik - pješak pojeo i do 900 grama (5 go-a) dnevno. Plemstvo je preferiralo očišćenu rižu koju su često jeli slatku.
Druge namirnice
Uz rižu jela su se i sljedeća jela kada su bila dostupna: Krumpiri (postojalo je 24 vrste krumpira), rotkvica (9 vrsta), krastavci (14 vrsta), grah (od kojeg se pravila sveprisutna skuta), lješnjaci, lotos - drvo (koje se prodavalo uz cestu), razni orašasti plodovi, tofu, slatki krumpir (yam ili tororo, od kojeg su se spravljale juhe), kisele šljive (posebno popularne među vojnicima za vrijeme kampanja), marelice, breskve, jabuke, naranče. Iz mora i rijeka su vadili 7 vrsta morskih trava, petrova uha, rakove, pastrve, tunu (koju su lovili harpunima), hobotnice, meduze, školjke, i kitove (barem u provinciji Awa). Osim toga, ukoliko bi se uklonile zabrane budista ili šintoista o zabrani jedenja mesa, gladni su mogli loviti fazane, divlje guske, prepelice, jelene i veprove. Vojnici su za vrijeme opsada ubijali i jeli svoje konje. Unatoč tome, jedenje crvenog mesanije postalo uobičajeno za Meiji obnove, a čak i onda su crveno meso jele samo visoke klase. Pedeset vrsta biljaka je bilo dostupno za kuhanje (daizu ili soja, azuki sasage ili crveni grah). Uvozili su ocat i alge (kombu). Povrće su pripremali sa mnogo ulja, te se taj način kuhanja nazivao shojin ryori. Uključivao je soju, sezam. Sol, koja im je bila bitna za prezervaciju ribe i drugih namirnica, je bila luksuzna, te je možda bila jedan od faktora zbog kojih je Takeda Shingen 1569. godinr napao obalu provincije Suruga.
Postojalo je i jelo koje se tradicionalno posluživalo samurajima prije odlazaka u ratove. Sastojalo se od suhih lješnjaka, algi i petrovih uha. Posluživalo se na malenim lakiranim tanjurima (kao i sake). Sake se služio u trima posudama jer je broj 3 smatran sretnim brojem. sake je tema koju sam već puno detaljnije obradio iz drugih tekstova a o njemu možete pročitati uz pomoć tagova koji se nalaze sa strane bloga.
Evo i nekih japanskih naziva:
Abura - age - skuta od pečenog graha
Awabi - petrovo uho
Azuki - crveni grah
Daikon - divovska rotkvica
Daizu - soja
Ebi - škamp
Genmai - neoljuštena smeđa riža
Ginnan - gingko
Hassu - lotosov korijen
Kaki - kamenica
Kombu - alga
Kuri - lješnjak
Mochi - rižin kolač
Niboshi - sušene sardine
Sake - sake
Sansho - crveni papar
Sashimi - sirova riba
Shiitake - gljiva
Shoga - đumbir
Takenoko - bambusov korijen
Tofu - skuta od soje
Tororo - slatki krumpir
Unagi - jegulja
četvrtak, 19.07.2007.
Imena samuraja
Za života, samuraj je mogao očekivati da će biti poznat po mnogim imenima. Ponekada je tradicija proizvela velik broj naziva koji su povjesničare dovodili do istih samuraja. Svako ime nosi određeno značenje. Kako najviše zapisa o samurajima datira iz razdoblja od 15. - 16. st., samuraje toga doba ćemo uzeti kao primjere.
Djetinjstvo. Po rođenju, samuraji su dobivali imena po kojima su bili poznati do ceremonije punoljetnosti. Ta su imena odabirana slučajno ili po ukusu. Tako se Takeda Shingen po rođenju prvo zvao Katsuchiyo (1000 uspješnih pobjeda, ili, pobjeda zauvijek). Ta dječja imena su često prethodila sufiksima karakterističnim za neke samurajske kuće. Po tradiciji, prvi sin bi se zvao Taro, drugi Jiro a treći Saburo. Ta imena su čak znala ostati i do samurajeve starije dobi, pogotovo ukoliko je njegov otac i dalje bio na čelu kuće. Neki slavni samuraji i njihova imena iz djetinjstva:
Date Masamune: Bontenmaru
Ii Naomasa: Manchiyo
Kobayakawa Takakage: Tokyujumaru
Môri Motonari: Shojumaru
Sanada Yukimura: Gobenmaru
Takeda Shingen: Katsuchiyo
Tokugawa Ieyasu: Takechiyo
Tokugawa Hidetada: Nagamaru
Uesugi Kenshin: Torachiyo
Imena odraslih. Samuraj bi kao odrasla osoba dobivao prvo ime nakon ceremonije stupanja u punoljetnost (kada bi napuno 14 godina). Gotovo uvijek, ta su se imena sastojala od 2 znaka, od kojih je jedan naslijedan, a drugi je samuraj dobivao kao dar od neke posebne osobe (čak i od šoguna), ili iz hira. Naslijedni znak se često, ali ne i nužno, nalazio u imenu oca. Često se broj znakova mogao asocirati sa određenom obitelji, a mijenjao se sa vremenom. Kako bi to ilustrirali uzet ćemo primjer obitelji Mori (od sredine 14. st. do 1600. god.)
Torachika - Sadachika - Chikahira - Motoharu - Hirofusa - Mitsufusa - Hiromoto - Okimoto - Motonari - Takamoto - Terumoto
Ova obitelj isto tako predstavlja i primjer "poklonjenih" znakova. Mori Okimoto (slavniji Motonari-ev stariji brat) je primio Oki u svojem imenu od moćnog Ouchi YoshiOKI-a, feudalca čija se zemlja nalazila odmah na sjeveru. Mori Takamoto, Motonari-ev sin, je dobio Taka i imeni od Yoshioki-evog sina koji se zvao YoshiTAKA. Terumoto je dobio Teru od Shoguna Ashikaga YoshiTERU-a. I koliko god da su članovi Ashikaga šogunata bili politički nemoćni u nekim periodima, dobivanje znaka od njih je bila velika čast. Evo nekih feudalaca koji su imali čast dobiti znak od šoguna:
Asakura YOSHIkage
Date TERUmune
Imagawa YOSHImoto
Matsunaga HisaHIDE
Shimazu YOSHIhisa
Takeda HARUnobu (Shingen)
Uesugi TERUtora (Kenshin)
Neki samuraji, a pogotovo gospodari, su ponekada željeli promijeniti znakove u svojim imenima, često kao rezultat nagrada koje su malo prije spomenute. Takove promjene su često označavale neki događaj ili su čak imale političku pozadinu, a često su obuhvaćale i obiteljska imena. Date Masamune je teko od Toyotomi Hideyoshi-a dobio časno ime Hashiba. Za vrijeme 1590-ih, postao je blizak sa Matsudaira Tokugawom, i kao čim lojalnosti je promijenio svoje ime u Matsudaira.
Uesugi Kenshin nam pruža niz primjera zbog kojih je feudalac mogao mijenjati svoje ime. Izvorno znan kao Nagao Kagetora, Kenshin je kasnije promijenio svoje ime u Terutora kada je zadobio čast od šoguna, Ashikaga Yoshiteru-a. Ponovo je promijenio ime u Masatora, kada je njegov nadređeni postao Uesugi Norimasa, oko 1551. god.
Vjerska imena. Kenshin je daleko najpoznatije budističko ime. Mnogi su samuraji, kako feudalci tako i njihovi sljedbenici, prisvajali budistička imena u nekim fazama svojih života. Uz to su prihvaćali i neke navike budističkih monaha, poput brijanja svojih glava. Neki su feudalci to shvaćali puno ozbiljnije od ostalih, dok su neki poput Otomo Sorin-a, od laika postajali budisti pa kršćani, čak i ponovo budisti. Slijedi popis nekih poznatijih feudalaca koji su prisvojili budističćka imena:
Asakura Soteki (Norikage)
Hôjô Soun (Nagauji)
Ikeda Shonyű (Nobuteru)
Maeda Gen-I (Munehisa)
Miyoshi Chokei (Nagayoshi)
Ota Dôkan (Sukenaga)
Ôtomo Sorin (Yoshishige)
Takeda Shingen (Harunobu)
Uesugi Kenshin (Terutora)
Yamana Sozen (Mochitoyo)
U praksi jedinstvenoj u periodu od srednjeg do kasnog 16. st., samuraji koji su prihvatili kršćanstvo su kršteni zapadnjačkim imenom. Ta su imena danas rijetko korištena kad god je u pitanju bilo koja od tih ličnosti, ali nisu rijetka. Slijedi lista nekim samuraja sa kršćanskim imenima:
Gamo Ujisato: Dom Leao
Konishi Yukinaga: Dom Agostinho
Kuroda Yoshitaka: Dom Simeo
Omura Sumitada: Dom Bartolomeu
Ôtomo Sorin: Dom Francisco
Takayama Ukon: Dom Justo
I na kraju, neki pozanti samuraji imaju u imenu i naziv titule koju su imali, ili pozicije koju su držali. To nisu imena u doslovnom smislu, ali se mogu koristiti na taj način. Slijede neki primjeri:
Furuta Oribe (Shigenari)
Takayama Ukon (Shigetomo)
Yamamoto Kansuke (Haruyuki)
Yamanaka Shikanosuke (YukiMôri)
Nekada se samuraja moglo oslovljavati i po provinciji koju je "držao" kao rezultat časnog oslovljavanja ("gospodar od..."...no kami). Baba Mino no Kami Nobofusa tako označava Baba Mino-a, ili jednostavno Mino-a, ali tako su ga smjeli zvati samo oni koji su po statusu jaki barem kao on.
Poslijednje ime koje je samuraj dobio je njegovo "smrtno" ime, koje se davalo posthumno. To je duhovno ime, koje je u nekim slučajevima označavalo deifikaciju. Ta su se imena koristila u ceremonijama ili službama u kojima su se obožavali preci. Evo liste nekih slavnih samuraja i imena koja su dobivali na taj način:
Ôtomo Sorin: Sanhisai
Takeda Shingen: Hôsho-in
Tokugawa Ieyasu: Tosho-daigongen
Toyotomi Hideyoshi: Hokoku daimyôjin
Uesugi Kenshin: Sôshin
| srpanj, 2007 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Srpanj 2007 (33)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
Ninje, smauraji i japanska povijest, kultura i tradicija do 20. stoljeća.
Obavijest
Blog je u fazi prebacivanja materijala sa bloger servisa, tako da molim za malo razumijevanja. Naknadno ću ubaciti i sve slike i neke članke koje nisam prebacio jer obiluju slikama. Nažalost prebacivanje traje malo dulje nego što sam očekivao, ali intenzivno radim na tome. Dok čekate, objavio sam novi tekst. Hvala na razumijevanju.
LINKOVI
nihongichigai
kucanica u Japanu
kabulske priče