gurwoman

srijeda, 21.04.2010.

Dan žalosti za srdelama

Granulo sunce, zamigoljio crv u guzici, počela sezone raznih festivala svega i koječega po domovini nam. Izbor je pao na simpatičnu malu Fažanu i feštu od srdela i pedoča (=dagnje). Srdela je u mom gastropoliteističkom svijetu božanstvo i veselila sam se uživanju iste u najsrdelnijem mjestu na Jadranu. Ali tad se upleo srednji prst sudbine.

Da se razumijemo, žao mi je svake nesretno poginule jedinke, pa tako i poljskog državnog vrha, i ne umanjujem njihovu tragediju. Ali kad sam na fažanskoj rivi pročitala obavijest da se fešta otkazuje zbog dana žalosti za poljskim predsjednikom, e pa stvarno mi je pao mrak na oči. Okej, politika je kurva, ali zar nas baš sve mora naguziti? Sumnjam da bi ikome, a ponajmanje pokojnom Lechu i poljskom narodu, išta smetalo mirno okupljanje par stotina ljudi koji grickaju srdele i mljackaju dagnje. Kao što ne bi zamjerili ni da su Editorsi istog dana počeli u 23 h, a ne u 00.01.

Odlučili smo se obžderati srdela pa makar to poremetilo ravnotežu u svemiru. Inače, Fažana ima mnoge manifestacije vezane uz srdelu (npr. malu školu soljenja) i jedinstvenu Cestu srdela. Po gradiću su raštrkane skulpture lokalnih kipara posvećene srdeli i svaka konoba koja nosi znak pod obavezno ima stalnu ponudu jela od srdele. Odlučili smo se za konobu Feral, ako ne najstariju, a ono barem najposjećeniju i najpopularniju. Užitak je biti u konobi punoj atmosfere i ljudi, od lokalaca do neizbježnih Talijana, duboko izvan sezone i u polupraznom gradiću.

Za svaku preporuku! Prvo savur od srdela (marinirane), zatim pečene, uz blitvu i krumpir, pola litre vina, odlične palačinke i fenomenalnu bisku (biskin poučak kaže da se najbolje biske nalaze na najobičnijim i najneočekivanijim mjestima) - sve skupa jedva 170 kn. Vrlo ugodno mjestašce.

Iskustvo sezonske Istre trebalo je popuniti doručkom u obliku fritaje od šparoga u susjednoj konobi Batana:

Poslije se hodočastilo na jedno od najomiljenijih mjesta na kugli zemaljskoj (da pišem ovaj blog 500-tinjak godina prije, morala bih napisati - tanjuru zemaljskom). O, da, rt Kamenjak. Piknik dekica uz obalu i punjenje baterija. Uživo je puno ljepši. Kamenjak, ne Filip:

Putem nazad po kamenju kratkovidno oko sokolovo spazilo je savršenu šparogu, ali i zmiju! Reagirala sam iznenađujuće smireno. Iste milisekunde sam šmugnula 50 metara dalje, ali bez vriska i histerije. Doista sazrijevam. Susret oči u oči sa šparogom, koju nikad prije nisam brala, osim na placu, probudio je u meni neke iskonske nagone. I tako smo idućih sat vremena po šumi brali šparoge, reptilima unatoč! Ah, kakav smiraj. Nikakve brige, nikakav stres, nikakve misli, samo ''šparoga, gdje je iduća šparoga?" Postala sam svoja davna pretkinja, koja je u šumi oko špilje brala bobice, dok je mužjak trčao za mamutima, prasuknjama ili nečim trećim.

Dobro, zapravo ih ne treba iščupati s korijenom, ali od silne razdraganosti i neiskustva htjela sam ih prigrliti što više mogu. My precious! Malene su preživjele put i idući dan sretno završile u homemade fritaji. Branje šparoga svakako je aktivnost koju želim češće upražnjavati. Silan skupljački poriv koji me obuzeo rezultirao je i u već uobičajenom pobiranju treščica borovine i češera za neki skorašnji roštilj. Smijte se, ali bolje tjednima nositi aromatične grane u gepeku nego pobirati vlažne komadiće bukve po Jarunu. Za roštilj spremni!

Put nazad potvrdio je da restoran je Dopolavoro na Učki estetski vrlo siromašno i staromodno mjesto, ali hrana je pouzdano dobra, obilna i poštenih cijena. Kisela janjeća juha - must eat!

U nadi da Angeli Merkel neće pasti fen u kadu, Sarkozy neće smrtno stradati nabovši se u padu na ženinu štiklu, a češka vlada poginuti na kolektivom godišnjem na Jadranu, s veseljem planiram ljetnu enogastroturneju:

29. 4. - 1. 5., Vinistra, Poreč
13. - 15. 5., Dalmacija Wine Expo, Makarska
još neutvrđen datum u svinbju, Fešta od boba, Kaštela
19. 6., Gračišće, Festival maneštre
itd.

I za kraj, ideja za dokone domaćice. Lagan, ukusan, jednostavan i hranjiv proljetni ručak. Ražnjići od piletine i ananasa te pokojeg komadića pancete (za light verziju samo izbaciti pancetu). Začiniti samo solju i kajenskim paprom:

21.04.2010. u 22:56 • 6 Komentara • Print • # • ^

subota, 10.04.2010.

Večera kod Senka

Ljubav ide kroz probavni trakt i tako sam skoro pa oprostila Senku Karuzi težak udarac nanesen tijekom godišnjeg odmora 2007. On to još ništa ne zna, ali svejedno, vidim kako bi se mogli pomiriti i jednog dana zajedno u Maloj Travni okretati srdelice na gradelama dok se hladimo bevandom, na primjer.

Naši Hans van den Broek i Jasuši Akaši bili su Gastronomadi u svom Klubu. Restoran u Europskom domu drže već nešto malo više od godinu dana, a pohodila sam ga 3-4 puta. Patrola okusnog pupoljka nije se još oglasila iz dva razloga. Prvi, zato što su mi ralje svaki put bile brže od prsta na okidaču i nikad nisam stigla uslikati oblizeke. Drugo, zato što su mi Gastronomadi simpatični, dragi i bliski po gastrosvjetonazoru pa nekako radije čekam da se izbruse i poprave neke nedostatke prije nego što ih kritički podastrem na ekran (V-E-Ć-E P-O-R-C-I-J-E, M-A-Nj-E C-I-J-E-N-E!). Nu, ima restoran i mnogo dobrih strana. Jedna od njih su opuštenost i klupska atmosfera, iz kojih proizlaze zanimljive tematske večeri petkom, kad slože jedinstven i poseban meni za ručak i večeru, u čast određene namirnice, vina, gosta, što god da ih inspirira. Nažalost, gastrotulumi petkom nisu mi suđeni što zbog beskunice, što zbog istodobnog igranja pub kviza. Zato mi je srce ustreptalo kad su jednu takvu večer, zbog Uskrsa, pretpostavljam, pomaknuli na srijedu. U goste im je dolazio Senko Karuza i znala sam da to ne smijem propustiti jer će čudnovati bradonja kuhati čudesa. A bila je to i neka moja intimna osveta ("Ha, vidiš da ćeš mi ipak kuhati! Pa makar ti za to masno platila i bila samo još jedno anonimno gladno grlo u hrpi!")

Krcat klub, dobro raspoloženje, morske delicije u zraku. Konobaru nije bilo teško nagovoriti nas na aperitiv, Claijevu grapu. I onda je počelo. Senkova čarolija u sedam slijedova i mala abeceda viške kuhinje.

1. Hib u orahovcu. Smokvenjak, je li.
Slastan i sočan početak.

2. Panceta od tune žutoperke na mladoj kravljoj skuti
Nevjerojatno što se sve može od dobre ribe.

3. Pogača sa škoja. Što će reći - komiška pogača (viška nema paradajz). Klasika. I najbolji hrvatski snek s nogu, ako se mene pita. Nažalost, spržila sam je blicom pa slika nije za pokazivanje.

4. Morski pesek u bešamelu uz palamidu u kaparima.
Opet me blic zeza. A na tanjuru čista riblja poezija.

5. Senkova riblja juha.
Esencija mora. Falio je još samo luftić s Čehom u tanjuru.

6. Pašta fažol na brujet.
Legenda više kuhinje i topla okrepa u pravom trenutku, kao svadbeni gulaš.

I onda veliko finale...

7. Riba iz škrovade.
Odnosno, protvana. Grdosija od grdobine, ako me pamćenje načeto vinom služi. Ovo je pak bilo kao svadbena torta. Grgur reže pred svima i stavlja nam na tanjuriće, a ti moliš da tvoj stol bude što prije na redu. Saft, krumpir, začini, masline... Savršenstvo.

Epilog:

Gastronomadi zbilja imaju šmek za vina i to je prokletstvo. Jer se čaše ne prazne. Vugava Lipanović, Pošip Krajančić, Plavac Plame Vujnović... I onda te lukavci još počaste biskom za kraj!
I tako čovjek ostane na večeri 5 (pet!) sati, koji prođu brzinom jednog albuma Ramonesa. I spiska pare namijenjene podmirivanju poreznih obveza. Ali na kraju se Senko vjerojatno zadnji slatko smijao i "osveta" mi se obila o glavu. Naime, idući sam dan ujutro branila magisterij i plan svakako nije bio maratonska večera, vinski overdose, povratak kući u sitne sate i dvije tabletice protiv nesanice. O, da, loša kombinacija. Ali što bi rekao moj mentor: sat vremena blamaže, titula za cijeli život. Možemo reći da sam je retrogradno proslavila kod Senka.
I sad se osjećam otprilike ovako: