gurwoman

nedjelja, 28.03.2010.

Cro-a-Manger

U sjeni velikih modnih događanja u Zagrebu je ovih dana održana još jedna, manje glamurozna manifestacija. Štoviše, običan vašar za mase. Ali praznik za oči, nos i želudac znalaca. Da, to je sajam prozaičnog imena ''Proizvodi hrvatskog sela'', u svom osmom ili tu negdje izdanju. Mjesto događanja: Boćarski dom. Nažalost, završio je prije nekoliko sati.

Mislim da se održava dva-tri puta na godinu, možda i u pravilnim intervalima, ali nisam primijetila. Od prošle godine ima i klona na Bundeku. Koncept je vrlo jednostavan: ispuniti velik šator jednostavnim tezgama na kojima obiteljska gospodarstva i mali proizvođači bez prevelikih marketinških zahvata nude svoje proizvode. Med, sir, kobase, ulje, ocat, kolači, vino, rakije, ljekovito bilje, začinsko bilje, kruh, jabuke... Nema tu velikih zvijezdi i renomiranih proizvođača delikatesa. Ovo je za raju. Mislim da i tamburaši piče uživo, ali mudrim izborom termina posjeta ovaj sam ih put izbjegla.

Dobar dio posjetitelja spada u one dvije kategorije koje ovakva događanja oduvijek privlače. Prvi su penzići koji se hrane na degustacijama, a drugi dežurni znatiželjnici opće prakse. To je ona škvadra koja satima može visjeti uz ogradu gradilišta i upijati prizore rada buldožera. Sjećam se kad su gradili Importanne centar, tad ih je bilo toliko da su mogli tribine montirati. Uglavnom, ovo sociološko seciranje nije moje cinično pljuvanje nego tek usputna opservacija. Dapače, ja volim Proizvode hrvatskog sela (u daljnjem tekstu PHS), unatoč laktarenju s babama i povremenim sumnjičavim pogledima izlagača u stilu ''Ah, evo još jedne koja se došla najesti pa misli da će me small talkom navući na dodatnu šnitu kulena''.

Predvidljiva, ali šarolika i slasna ponuda prava je mala antologija hrvatskih domaćih proizvoda. Lepeza đakonija koju biste pokazali gostu sa Saturna ako vas pita što Hrvati nude za trpezom. Hall of fame dedinih i bakinih oblizeka. Ima tu i ponešto gastromediokriteta, ali i puno gastrodragulja. Zajednički nazivnik je što je sve hrvatskih ruku djelo, više ili manje organski i tradicionalno. I sve je na prodaju, po nešto povoljnijim cijenama, pa se uvijek osjećam uzbuđeno kao Vlatka Pokos u Guccijevom outletu, i spiskam više nego što sam trebala.
Evo pa ću izdvojiti svoj trenutačni top 5 iz riznice hrvatskog sela:

1. Proivodi Branke Aralice iz Šibenika. Liker Teta Marica od maraske digao bi me iz mrtvih, a nije ni onaj od naranče puno lošiji. A njezin pekmez od maraske još nitko nije skinuo s prvog mjesta moje osobne top-liste pekmeza.

2. Varaždinski klipić (jelda ima malo vulgaran prizvuk?) ikona je varaždinskog pekarstva i endemska, jako fina slana kiflica s kimom. Čak je i patentom zaštićen! Izgleda sasvim obično, ali vjerujte, u ustima izaziva senzacije o kojima slanac iz lokalne pekarnice može samo sanjati.

3. Ovo mi je otkriće. Jabučni sok iz voćarskog centra Ivković. Već dugo šaramo po prirodnim jabučnim sokovima i tražimo savršeni. Mislim da sam ga našla. Ovi imaju revolucionarno pakiranje od pet litara iz kojeg se toči na malu slavinu. Za samo 40 kn! Kažu da ga ima u Dioni i Metrou. Ili kod njih. A tako su blizu. To je ono sa sadnicama na početku Savske, iza kioska s horsburgerom.

4. Raskošan asortiman obiteljskog poljoprivrednog gopodarstva Pereglin iz Sv. Ivana Zeline. U mom srcu na prvom je mjestu zdrava bajadera bez čokolade. Znam, zvuči kao limunada bez limuna, ali smljac - to je sve što ću reći. Organsko voće, povrće, divni pekmezi, kolači, ajvari... Pazarila džem od dunje i sok od bazge. Dostavljaju, ali jednostavnije je naći ih u staračkom domu na Iblerovom trgu utrokom od 17 do 19 h. Bizarna lokacija, ali ako ima bajaderica i jafa keksa, ne biram.

5. Bučine koštice i djevičansko bučino ulje Grbić. Dokaz da ne mora samo oko maslinovog ulja biti sav šušur. I ovo opravdano zaslužuje glamurozne degustacije uz butkovićevski vokabular. Ali u delirij me bacaju njihove bučine koštice koje su mi postale droga i ne znam čemu život kad potrošim kupljeno pakiranje. Jedino još nisam osjetila efekt pojačane potencije. Ne mogu se usporediti s onom bljutavom hranom za papige koju pod imenom bučine koštice prodaju u DM-u i dućanima. Razlika je kao Bojan Jambrošić i Robbie Williams. U katalogu vidim da nude domaće mlince, ''dobivene pečenjem, a ne sušenjem''. Nemam pojma što to znači, ali zvuči kao sljedeći gastroizazov.

Uglavnom, proizvod hrvatskog sela koji mene zanima nije Farma, nije Škoro, nego okusi i mirisi prave hrane koja još nije izumrla. Pozdravljam što više ovakvih događanja, em da proizvođači živnu i zarade koju pinkicu, em da raja nauči raspoznavati i više cijeniti kvalitetno lokalno i domaće, a ništa puno skuplje od Lidla. S nestrpljenjem čekam iduće izdanje.

28.03.2010. u 18:58 • 4 Komentara • Print • # • ^

ponedjeljak, 01.03.2010.

Kuhačom po jeziku 2

Nastavit ćemo s inventurom kulinarsko-frazeološke riznice, u revijalnom tonu. Zadnji put dotakli smo mliječne proizvode, med i kruh. Ostalo nam je plodno semantičko polje voća, povrća, mahunarki žitarica, jaja, začina... Golemo je i nepresušno to hrvatsko jezično vrelo, gotovo kao i hrvatski vanjski dug. E, pa krenimo...

VOĆE

Najmilija mi je fraza 'ići grlom u jagode' - nepromišljeno srljati. Ne mogu naći točnu etimološku priču, ali mislim da je više-manje jasno. Ako ništa drugo, znam po sebi. Kad u vrtu napokon provire stidljive šumske jagode, kojih nam godišnje sveukupno izraste možda 14, i to sve unutar tri dana, ni prije ne poslije, trpam kao da mi je to zadnje što ću ikad staviti u usta.

Ima i ona 'pasti s kruške'. Doduše, čudi me što nakon epizode s Keithom Richardsom narod nije skovao i frazu 'pasti s palme'... Uglavnom, onaj tko je pao s kruške je lud. Zašto baš s kruške, a ne šljive, jabuke, mušmule? Nemam pojma. Mislim, vidjela sam drvo kruške u životu. Nije to baš sekvoja. Pretpostavljam da od svih voćaka koje su stari Hrvati poznavali kruška nekako zvuči najefektnije.

Idemo dalje, što čekaš? Limun! Čekati limun... To mi je definitivno jedna od blesavijih fraza, ali duboko je utisnuta u moje biće odmalena jer je gospođa majka često koristi. Značenje je oklijevati, biti neodlučan. Učeno objašnjenje je da čovjek želi limun jer je u malim količinama fin i osvježavajući, ali istodobno se nećka jer zna da može biti kiseo i neugodan ako pretjera.

Našla sam se u neobranom grožđu kad sam otpočela ovaj ambiciozni kvazilingvistički pothvat. Znači, u neprilici. Znamo da se grožđe uzgaja i pretvara u vino još od starih Grka. Vino je oduvijek sveta i dragocjena namirnica, pa tako i za Slavene (OK, Zagorce ćemo izostaviti). Proces nastanka vina dug je i mukotrpan i ništa se tu ne prepušta slučaju. I onda kad neka tuka ne obere grože i sve upropasti pa ne bude vina te godine, e onda je stvarno u gabuli i zaslužuje da ga bližnji namlate. To pogotovo vrijedi na položaju Dingač na Pelješcu, gdje su vinogradi na strmini iznad mora i treba vam maltene Stipe Božić da ga obere, a zato je kila dingača i najskuplja kila grožđa u Hrvatskoj.

Ajde se nađi u neobranom grožđu na Dingaču!

Obrati bostan - lijepa je i egzotična fraza koja znači 'loše proći, nastradati'. Bostan je prvo bio ime za vrt u kojem rastu lubenice i dinje, turcizam je, a zatim je prerastao u naziv za same lubenice i dinje kao takve. Čudno, ali u jezik nije ušlo i ''mala ima dobar bostan''. Osim što je obiranje bostana komplicirano jer je lubenica glomazna i puno teža od jagode, pa nakon što pobrstiš cijeli vrt trpiš posljedice danima, postoji još jedno pučko objašnjenje. Nekoć je turski sultan imao pravilo da kradljivca kojeg zatekne u krađi voća iz carskog vrta kazni tako da mu ukradenu voćku ugura kroz tjelesni otvor na suprotnom kraju od usta. Vjerujem da bi neki uživali kad je riječ o bananama, ali lubenica baš nije ugodna seksualna igračka.

Nešto modernija je za državu nimalo laskava fraza banana-republika. Taj izraz označava bijedne državice pod vlašću diktatora. Skovao ju je pisac O. Henry 1904., misleći pritom na Honduras. U biti, izraz se najviše i koristio za srednjoameričke državice s nestabilnom vlašću, velike proizvođače banana, čija prirodna bogatstva iskorištavaju strane sile.

POVRĆE

Izmlatiti koga kao vola u kupusu - čudnovate li fraze! Prvo mi nije jasno zašto bi frajer vol htio jesti bezvezni kupus, a ne nešto finije. A drugo, ako ga već nalupaju jer su ga zatekli kako je grickao kupus i raskopao vrt, sam si je kriv. Naravno da će ga vidjeti u kupusu, pa nije mali zeko! Da je pametniji, išao bi u šumu brati gljive ili nešto.

To je luk i voda, kaže se za nešto bezvezno, bezvrijedno. Službeno objašnjenje je da kuhanje uglavnom počinje pirjanjem luka i dodavanjem vode. A to je samo po sebi bljak i bezveze ako se ne doda nešto drugo što zapravo i čini jelo.

Imamo i onu 'nit luk jeo nit luk mirisao', u smislu nastradao nedužan. Kako li je naš narod zakuhao ovaj frazem, pojma nemam. Pretpostavljam da je poanta u tome da je luk jedna vrlo upečatljiva namirnica i da se njezina konzumacija nadaleko osjeti. Valjda.

Grah je česta pojava u narodnoj frazeologiji. Doduše, i na tanjuru, pa to ide jedno s drugim. Ali imajmo na umu da nam je došao iz Amerike i da ga sigurno nismo imali prije 16. stoljeća. A poslije je došlo i gatanje iz graha. Otud ono 'tako mi je pao grah'. Ali meni je milija i aktualnija fraza 'neće grah u kašiku' - nema zarade, ne ide posao.

Kad smo kod mahunarki, prva asocijacija na bob vjerojatno je 'reći popu pop, a bobu bob', odnosno reći nekome istinu u lice. Iako slutim da je to samo još jedna pučka fonetska dosjetka i ništa više, nemam dokaze. No, frazu je proslavio Stipe Šuvar, kad se krajem 80-ih prije puta u Beograd na sjednicu CKSK Jugoslavije poslužio njome da najavi svoju kritiku Miloševića i velikosrpskih planova. I onda su to svi objavili. Ali od kritike ništa, Stipe se stiso.

Mi u metropoli i okolici imamo zgodnu frazicu 'skrumpirati se' - postići nešto uz više sreće nego pameti ili umijeća. Tipa zabiti tako da ti lopta sama padne na nogu i odbije se u gol. Izraz još nije ušao u hrvatski rječnik. A ako mi netko zna objasniti porijeklo, častim ga vrećicom čipsa. Od krumpira, dakako.

ŽITARICE

Iako tehnički među žito osim pšenice spadaju i zob, proso, riža itd., pšenica je bila najraširenija, pa tako i frazeologija uglavnom pod žitom podrazumijeva nju. Da smo u Kini, imali bismo vjerojatno najviše fraza s rižom.

U svakom žitu ima kukolja! Istina. Eto nam još jedne fraze iz Biblije, iz jedne od Isusovih prispodoba. Uglavnom, zasijano bilo i sjeme pšenice i kukolja, pa Isus veli da pričekaju do žetve, kad prvo treba odvojiti i spaliti kukolj, a žito ide u njegovu žitnicu. Nije baš nježan bio. A što je zapravo kukolj? Jednogodišnji korov iz porodice klinčića, čak i prilično simpatičan, ali tko mu je kriv kad se ne da samljeti u brašno.

Cvijetak koji Isus nije volio:

Sa žitom još imamo - 'od toga žita nema pogače'. Niš od tog, nema tu kruha. Zna se čuti i da se nešto radi 'ispod žita'. To znači potajice, jer te nitko ne vidi kad se zavučeš među žito. Tko zna što su naši stari radili ispod žita...

Zašto? Za babino brašno! Odnosno, ni za što, što pitaš gluposti! Stvarno sam mislila da je postojala povijesna baba sa svojim posebnim brašnom, ali rješenje je zapravo fonetska igra. Djeca otkrila aliteraciju i svidjelo im se. Doduše, poštapalica ima arhaičnu notu i začudila bih se da je gradska djeca i danas koriste.

ZAČINI

U staro vrijeme nismo baš obilovali začinima, a to se odrazilo i na jeziku. Prevladavaju sol i papar, a frazemi su iskoristili činjenicu da je sol bila skupa i rijetka, a papar ljut (iako vjerojatno još dragocjeniji od soli). 'Imati soli u glavi' znači biti pametan. Kako se do toga došlo? Kao, tako je bila rijetka da se solilo samo u rijetkim i svečanim prilikama. Neželjeni gosti i ljudi upitne inteligencije ne bi dobili soli u jelo. Nije baš najjasnije, ali tako se to nekako zapetljalo. Tu je i ništa manje bizarna 'staviti soli na rep' - kad ti nešto izmakne i nema šanse da to više uhvatiš. Na primjer, Jakov Sedlar može Oscaru staviti soli na rep. Smiješni stari Slaveni vjerovali su u legende da se stavljanjem soli na rep mogu uhvatiti brze životinje, kao zec ili ptica. Bilo je to ipak doba prije National Geographica.

Dobro, ocat nije začin, strogo gledano, ali utrpat ću ovdje meni jako simpatičnu frazu 'otići na kvasinu' – poseniliti. Dakako, referenca je na ustajalo vino koje ode kvragu.

MASNO

Sasvim prirodno, masno će označavati nešto dobro, bogato, obilato, fino, uglavnom - pozitivno. Dobro da nam nutricionisti tad nisu krojili frazeme! 'Mastan zalogaj', 'omastiti brk', 'plivati u masti' samo su neki od primjera. A što je s 'premazan svim mastima', pitat ćete. Kakva je to grozna slika, čovjek s kojeg se cijedi mast? Kakve su to perverzije izvodili naši preci? Izraz označava prefriganca, prepredenog čovjeka. Ali ne dolazi od one riječi mast na koju mislite. Naime, nekoć je mast značilo i 'boja', a mastiti 'obojiti'. Znači, premazan svim mastima je šareni, kameleonasti lukavac. Tek je poslije u jezik došao turcizam 'boja'.

SLATKO ZA KRAJ

I danas znamo da je dobar kolač vrijedna poslastica oko koje se valja potruditi. A kako li tek ne bi u prošlosti, kad nije bilo ni Vinceka, ni Orijenta ni K plus kolačića. Zato i ima dosta frazema s kolačima i slatkim općenito. Tada se obitelj uzdala u baku, koju bi za blagdane uprtili da po cijele dane mijesi i peče kolače, za to i služi. A kad propustiš važnu priliku, kaže se 'prošla baba s kolačima'. Još neki poznatiji slatki frazemi su 'dobiti svoj dio kolača', 'šećer na kraju', 'ide ko halva', 'jasno ko pekmez'.