Marketing
Cro-a-Manger
U sjeni velikih modnih događanja u Zagrebu je ovih dana održana još jedna, manje glamurozna manifestacija. Štoviše, običan vašar za mase. Ali praznik za oči, nos i želudac znalaca. Da, to je sajam prozaičnog imena ''Proizvodi hrvatskog sela'', u svom osmom ili tu negdje izdanju. Mjesto događanja: Boćarski dom. Nažalost, završio je prije nekoliko sati.
Mislim da se održava dva-tri puta na godinu, možda i u pravilnim intervalima, ali nisam primijetila. Od prošle godine ima i klona na Bundeku. Koncept je vrlo jednostavan: ispuniti velik šator jednostavnim tezgama na kojima obiteljska gospodarstva i mali proizvođači bez prevelikih marketinških zahvata nude svoje proizvode. Med, sir, kobase, ulje, ocat, kolači, vino, rakije, ljekovito bilje, začinsko bilje, kruh, jabuke... Nema tu velikih zvijezdi i renomiranih proizvođača delikatesa. Ovo je za raju. Mislim da i tamburaši piče uživo, ali mudrim izborom termina posjeta ovaj sam ih put izbjegla.
Dobar dio posjetitelja spada u one dvije kategorije koje ovakva događanja oduvijek privlače. Prvi su penzići koji se hrane na degustacijama, a drugi dežurni znatiželjnici opće prakse. To je ona škvadra koja satima može visjeti uz ogradu gradilišta i upijati prizore rada buldožera. Sjećam se kad su gradili Importanne centar, tad ih je bilo toliko da su mogli tribine montirati. Uglavnom, ovo sociološko seciranje nije moje cinično pljuvanje nego tek usputna opservacija. Dapače, ja volim Proizvode hrvatskog sela (u daljnjem tekstu PHS), unatoč laktarenju s babama i povremenim sumnjičavim pogledima izlagača u stilu ''Ah, evo još jedne koja se došla najesti pa misli da će me small talkom navući na dodatnu šnitu kulena''.
Predvidljiva, ali šarolika i slasna ponuda prava je mala antologija hrvatskih domaćih proizvoda. Lepeza đakonija koju biste pokazali gostu sa Saturna ako vas pita što Hrvati nude za trpezom. Hall of fame dedinih i bakinih oblizeka. Ima tu i ponešto gastromediokriteta, ali i puno gastrodragulja. Zajednički nazivnik je što je sve hrvatskih ruku djelo, više ili manje organski i tradicionalno. I sve je na prodaju, po nešto povoljnijim cijenama, pa se uvijek osjećam uzbuđeno kao Vlatka Pokos u Guccijevom outletu, i spiskam više nego što sam trebala.
Evo pa ću izdvojiti svoj trenutačni top 5 iz riznice hrvatskog sela:
1. Proivodi Branke Aralice iz Šibenika. Liker Teta Marica od maraske digao bi me iz mrtvih, a nije ni onaj od naranče puno lošiji. A njezin pekmez od maraske još nitko nije skinuo s prvog mjesta moje osobne top-liste pekmeza.
2. Varaždinski klipić (jelda ima malo vulgaran prizvuk?) ikona je varaždinskog pekarstva i endemska, jako fina slana kiflica s kimom. Čak je i patentom zaštićen! Izgleda sasvim obično, ali vjerujte, u ustima izaziva senzacije o kojima slanac iz lokalne pekarnice može samo sanjati.
3. Ovo mi je otkriće. Jabučni sok iz voćarskog centra Ivković. Već dugo šaramo po prirodnim jabučnim sokovima i tražimo savršeni. Mislim da sam ga našla. Ovi imaju revolucionarno pakiranje od pet litara iz kojeg se toči na malu slavinu. Za samo 40 kn! Kažu da ga ima u Dioni i Metrou. Ili kod njih. A tako su blizu. To je ono sa sadnicama na početku Savske, iza kioska s horsburgerom.
4. Raskošan asortiman obiteljskog poljoprivrednog gopodarstva Pereglin iz Sv. Ivana Zeline. U mom srcu na prvom je mjestu zdrava bajadera bez čokolade. Znam, zvuči kao limunada bez limuna, ali smljac - to je sve što ću reći. Organsko voće, povrće, divni pekmezi, kolači, ajvari... Pazarila džem od dunje i sok od bazge. Dostavljaju, ali jednostavnije je naći ih u staračkom domu na Iblerovom trgu utrokom od 17 do 19 h. Bizarna lokacija, ali ako ima bajaderica i jafa keksa, ne biram.
5. Bučine koštice i djevičansko bučino ulje Grbić. Dokaz da ne mora samo oko maslinovog ulja biti sav šušur. I ovo opravdano zaslužuje glamurozne degustacije uz butkovićevski vokabular. Ali u delirij me bacaju njihove bučine koštice koje su mi postale droga i ne znam čemu život kad potrošim kupljeno pakiranje. Jedino još nisam osjetila efekt pojačane potencije. Ne mogu se usporediti s onom bljutavom hranom za papige koju pod imenom bučine koštice prodaju u DM-u i dućanima. Razlika je kao Bojan Jambrošić i Robbie Williams. U katalogu vidim da nude domaće mlince, ''dobivene pečenjem, a ne sušenjem''. Nemam pojma što to znači, ali zvuči kao sljedeći gastroizazov.
Uglavnom, proizvod hrvatskog sela koji mene zanima nije Farma, nije Škoro, nego okusi i mirisi prave hrane koja još nije izumrla. Pozdravljam što više ovakvih događanja, em da proizvođači živnu i zarade koju pinkicu, em da raja nauči raspoznavati i više cijeniti kvalitetno lokalno i domaće, a ništa puno skuplje od Lidla. S nestrpljenjem čekam iduće izdanje.
Post je objavljen 28.03.2010. u 18:58 sati.