Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
utorak, 24.02.2009.
Što ova žena želi? Ribež!
Ono što je nekoj fufulji butik s Blahnikicama ili Pradin dućan, meni je bio odjel posuđa u Nami. Lonci, tave, protvani, noževi, raznorazni alatići... Zatim se otvorio novi Varteks na Trgu, a na cijelom predzadnjem katu samo krasni tanjurići, bešteci, posuđe i sve moguće za kuhinju. I to marke, skupo. WMF, Villeroy&Boch... To je nakon Name bilo kao prelazak sa Šimeckog na Campers. Ali uglavnom bih samo pasla oči u rijetkim prilikama.
A onda se nedavno otvorila Alibabina špilja za nas gurmane, gastronomade, foodieje, kako god se etiketirali. Dućan Sol i Papar, Vlaška 78 (da, odmah do Galovićevog dućančića). Na kvadraturi mog dnevnog boravka najkvalitetnije kuhinjske potrepštine i pizdarijice, za 20% asortimana nisam znala ni što je. Mmm, japanski noževi, bakreno posuđe, guseni pekači, prekrasne vinske čaše... Dakako, za većinu artikala treba podići kredit.
No, neki dan je svinju i mene zadesila godišnjica pa me za iznenađenje odveo u Sol i papar i rekao, biraj. Većina žena tad bi dvjema ručicama jedva podigla gusenu gril-tavu i zveknula ga urličući: "Jel se za godišnjicu posuđe poklanja? Što sam ti ja? Oću parfem, cvijeće ili čipkasto rublje!" Doduše, ne bih imala ništa ni protiv takvih darova, ali eto, čovjek ima sreće pa sam se osjećala kao Žak u slastičarnici. 99% artikala eliminirano je zbog skupoće i na kraju sam se nećkala između dizajnerskog jednoručnog mlinca za sol/papar (sjajna stvar za čestu situaciju kad su vam ruke mokre i zasrane nečime, a morate svako malo objema rukama soliti i papriti mlincem) i ribeža. Da, ribeža. Ali kakvog! Profi ribež marke Microplane, sitan, za agrume, đumbir, tvrdi sir.
Evo ljepotana, (reklama, nisam to ja, i moj ima žutu dršku):
Stari ribež je katastrofa, a ribanje limuna ili naranče nemoguća misija. I tako je odluka pala na ribež. O, sreće, o, veselja! Tek sad znam što je ribanje! Laganim pokretom samo sam okrznula naranču, a korica je obilato padala u elegantnim malim zavijucima! Kao da sam cijeli život igrala tenis starom tavom, a sad mi je netko u ruke dao najnoviji model grafitnog reketa Prince.
Mališa je impozantnih dimenzija, ima krasnu neklizeću ergonomsku dršku, a izdaleka sliči na onakvu turpiju kakva se u stripovima šverca zatvorenicima u torti. Dođe mi da ga nosim za reverom kao mač, lutam svijetom i kad naletim na nesretnika koji ima problema s, recimo, ribanjem đumbira, samo isučem svoj Microplane, kažem "Dopustite, ja ću" i u dva-tri graciozna poteza riješim problem. Seljani bi me hvalili i pozvali na gozbu i još bi se naraštajima pričale priče o tajanstvenoj strankinji s čarobnim ribežom.
Sa svojim superribežom u ruci osjećam se moćnije nego da imam lightsaber. Eh, da je Yoda to znao...
Odoh sad malo naribati nešto, za dušu...
utorak, 17.02.2009.
Kako bi me Žuži i Rene pohvalili
Da ovaj post piše Žuži, to bi otprilike ovako izgledalo:
Drage moje, ako želite zadržati svoje muškarce uza sebe, tajna je jednostavna: morate im kuhati ono što vole i stalno davati vagine jer seks je život, a život je radost, znači, seks je radost, a radost - život. Život pun smijeha i seksa najveća je sreća. Vjerujte mi, znam ja. Samo mi je 167 godina, a uspješna sam, vitalna i muškarci se još motaju oko mene. Doduše, već sam ih hrpu iscijedila, oderala i pokopala, ali to je samo zato što smo mi žene jači spol.
Nego, gdje sam stala? Ah, da, seks, seks, seks. Žena koja se daje zdravija je neg jaje, kaže stara lihtenštajnska uzrečica. Jer seks čuva plam ljubavi, a ljubav ide kroz želudac. Moja prijateljica Monika to nije shvatila i mužu Robertu svaki je dan servirala Gavrilovićev mesni doručak, osim petkom, kad namaže riblju paštetu na kruh. Često bi Rubelja zvala. A nije mu ni davala svaki dan. Upozoravala sam je da mu mora kuhati što voli, biti lijepa u svakoj prilici i pružati mu seks, ali nije išlo. Dakako, brak im se raspao.
Bilo bi bolje da je naučila na primjeru moje puno pametnije prijateljice cyber nadimka Gurwoman. Njezina je deviza - ako već ništa drugo, bar kuhačom grabim do sreće. Nedavno je njezinu muškarcu bio rođendan, a ona ga je dočekala biranim delicijama...
Tu sad Žuži iznenada odlazi jer ima zakazanu promociju svoje najnovije knjige "Preko vagine do nekretnine", a post nastavlja Rene Bakalović...
Za svakog pravog gastroljupca rođendan izvanbračnog partnera neizostavna je prilika za gastrogozbu. Provirit ćemo u kuhinju naše Gurwoman i pogledati što je spremila svome prascu, kako voli reći od milja.
Opa, evo krasnih kvarnerskih škampa, doduše samo 6 komada, za 40 kn, jer nije htjela preopteretiti već opterećeni kućni budžet. Na meni najdražem mjestu na svijetu, Dolcu, kupila je kilu i mješavine riba za brudet za samo 35 kn! Mali gastrosavjet: od goluba tu nema neke koristi.
Što se to fino kuha? Da kušam... Smljac, smljac, poliz, slurp... Varijacija na brudet postoji bezbroj, a ovdje imamo jednu zanimljivu fuziju između gregade i riblje juhe. Krčkaju se škampi, ribe, krumpir, tikvice, cherry rajčice, bijelo vino, začini... divota.
Kakav bi to rođendan bio bez torte? Domaće neprskane naranče zaživjele su sljubljene s tamnom čokoladom u ovoj naizgled skromnoj, ali prefinoj torti-kolaču, hvala Jeksi na receptu. Ni moja Ana ne bi to bolje ispekla, a to kažem jer je moram spomenuti u svakom iskazu i uopće ne žudim za njom golom na kuhinjskom stolu, kaj god... Otpijmo gutljaj travarice gospodina Mandekića i nastavimo dalje našu gastropriču...
E, tu je i Rene hitno morao otići na snimanje TV priloga "Hrvatski čvarak: radije u mom želucu nego u bespućima globalne gastro(kon)fuzije".
Ja sam pak umorna i sita, ali prazna pa se povlačim.
Usput, bila je godišnjica jučer. Trebala se, simbolično, slaviti u Prascu, za koji tjednima živim, ali je šef Dino iznebuha nazvao i rekao da nemaju struje. Prebačeno za četvrtak. Čovjek je bio preljubazan, pohvaljujem, nadam se i maloj gastrokompenzacijici za duševnu gastrobol, ali ne mogu si pomoći - vidim u toj tragediji zlosutan znamen...
utorak, 03.02.2009.
Bolje robinja navika nego robinja Isaura
Evo baš primjećujem da me sve više drže konstante, tradicije i tvrdokorne navike. Stvari u koje se možeš pouzdati da će uvijek ostati iste. Kao frizura Dorice Nikolić, recimo. Draga stara trenirka koje se ne želiš riješiti iako na njoj ima fleka još od gulaša iz 1996. Božo umjesto Saše Sušeca. Da, volim i dalje isprobavati i tražiti novo, ali međusobni omjer sve više preteže na stranu poznatog i istog, u čemu se osjećam sretno uljuljuškano. No, s druge strane, o području izvanbračnog života ipak radije nećemo. Pa slijede poneki recentni gastroprimjeri.
Egzibit ej:
Za Žićbo već deset godina, ako ne i više, radim uvijek jedan te isti kolač: irski porter cake (na slici je njegovo rađanje). Doduše, ove godine sam izvela zamjenu na mjestu glavnog sastojka - umjesto Guinnessa upotrijebila sam O'Hara's, ali zato jer je bio jeftiniji.
Egzibit bi:
Na skijanju umjesto neke nove delicije po enti put naručim germknedlu u saftu od vanilije. A od dva restoranska ručka ja oba puta hipnotizirano kao i sveke godine naručim gulašzupe. Vabe me tafelšpic, leberkeze, kajzeršmarn, ali ne, ja ih bezobrazno ignoriram...
Draga Magda, bi li me to trebalo zabrinjavati, je li to neki simptom?
Pa, kako onda pobjeći od podmuklog ataka rutine na jednu u duši mlađahnu, ali prosijedu gospodičnicu? Promijeniti frizera i frizuru! To je ujedno i pouka, poanta i parabola današnjeg posta, a ja sam plitka i vraćam se antistresnoj terapiji u vidu lobotomiziranja Glorijom.
