| ožujak, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Juče je bio fantastičan dan!Dođem ja na posao i šef mi kaze da ne može da neđe projector. Great, mislim ja u sebi, a za dva sata je seminar i prezentacija koju ne možemo napraviti bez pojectora koji je, btw, baš danas odlucio da misteriozno nestane. Tražili smo ga zajedno po officu, u skladištu, no uzalud. Vidimo mi ne možemo ga naći, pa hajde da ga posudimo od nekoga. Nazovemo naše poslovne partenere, a oni ga već posudili nekom drugom do petka. Šta sad da radimo, nego traži i dalje. I onda nekih pola sata prije nego što ćemo krenuti sjetim se ja gdje bi on mogao biti -u jednoj kutiji sa stvarima koje veoma rijetko koristimo, ali smo ih koristili prosli put kad smo koristili i projector – i naravno, pronađosmo ga! Ali sad nam fali laser pointer! Ma hajde, kontam ja, mogu ja mahati rukamo po zraku i bez te spravice. Ali i to smo rijesili brzinskim odlaskom u Staples da kupimo novi. Ok, sad smo spremni, sva oprema je utovarena – znači možemo da idemo. Dođemo do klijenta, a kod njih neka zbrka. Momci odu da postave opremu, dok ja instaliram novu verziju našeg programa i konačno krene sve fino po planu. Ili sam bar tako pomislila. Pojavi se problem pri instlaciji – sasvim glup problem koji nije imao nikakvog smisla, ali skontala sam ja njega, riješila ga i instalacija se uspješno zavrsila. Testiram jednom, pa drugi, pa treći put, radi sve ko podmazano. Odem onda do conference room, a moje kolege jos nisu završile sve pripreme. A klijenti su tu i čekaju da počnemo jer trebali smo početi prije 5 minuta. Ok, šta se može – zgrabim ja laptop i projector (nisam ga ispuštala iz vida da ne bi opet nestao), pomognem dječkima i završimo mi sve za nekih 5-10 minuta. Klijenti sjede ispred kompjutera i nestrpljivo čekaju da seminar počne. Gledam ja njih i mislim – ah, koliko sam puta ja morala na vas da čekam, a vidi vas sad – po prvi put ste došli na vrijeme i gledate me k’o da kasnim 3 sata a ne 15 minuta. No, ne omete mene ni to i krenem ja sa s prezentacijom – sve prođe bez ijedne greške, tih mojih 15 minuta uvoda. E sad i oni treba da se logiraju na njihove mašine tako da mogu da prate ono što im ja pokazujem, kad mašine neće da rade. Sve i jedna šalje poruku u smislu “server cannot log you on”. Gledam ja u kolegu zaduženog za server, on gleda u mene i slježe ramenima. Hajde, kažem ja klijentima ja ću krenuti da vam to pokazujem, vi gledajete na platno dok to kolega ne popravi, sigurnoje u pitanju neka sitnica. Sure, sitnica koja se zove server nema license. Kolega se sjebo i nije pripremio server kako treba. Ali, čak me ni to nije omelo! Kažem ja klijentima žao mi je, ali nećete moći korsiti te divne kompjute koji su ispred vas, ali možete zato gledati na platno i pratiti šta ja radim. Nije im to baš bilo po volji, ali dva sata kasnije svi su bili happy – seminar se završio, naučili su što su trebali (bar se nadam da jesu), a ja sam dobila nekoliko komentara u smislu “you did a great job”. Vozim se nazad kući, sunce usjalo, temperature nekih 50-ak stepeni – ma pravi proljetni dan. Otvorim sun-roof, spustim prozore i raspjevam se sa Štulicem. Stanem na semaforu i počnem da razmišljam kako mi je drago što se zavrsio ovaj crazy day. I začudim se sama sebi kako sam pri svemu tome ostala pribrana i cool, kako sam dobro reagovala na sve to. Ni jednom se čak nisam ni iznervirala, a imala sam razloga. Onda se sjetim da sam ujutro otišla na posao sat vremena kasnije. To je dragom i meni dalo dosta vremena za kvalitetno gužvanje čaršafa. Pa naravno, pomislim u sebi, kad ti dan tako fino počne ništa ga neće pokvariti! |
Volim tek-opranu posteljinu. Svježe čaršafe, savršeno zategnute. Isprašene jastuke. Krevet koji te izazovno čeka. Čitava soba postane drugačija. Zrak je čist, sa mirisom proljetne kiše. Uvučeš se pod pokrivač i tvoje golo, hladno tijelo dotakne čiste čaršafe, još vruće od sušenja. Na drugoj strani te čeka njegovo toplo tijelo… mmmmm…. Sretni uzdah. Veliki osmijeh. Izgužvani čaršafi…. mmmmm…..kako volim tek-opranu posteljinu… |
U ponedjeljak je Blekica postirala članak o Italijanskom seksologu koji tvrdi da se ženska ćud moze pogoditi iz oblika njenih grudi. Ja sam pronašla nešto jos bolje – šta oblik muške guze kaže o njemu. Nije baš nauka, ali je zanimljivo. Something to think about when you grab his butt next time :))) Njegova guza: Četvrtasta guza – široka i četvrtasta, ravnija od svih ostalih. Njegova ćud: Bez obzira da li juri za curom ili dobrim poslom ovaj agresivni muškarac će uratiti šta god je potrebno da postigne svoje ciljeve. U krevetu je takođe veoma agresivan i voli da ima situaciju pod kontrolom. Njegova guza: Visoka guza – ova guza je stisnuta i okrugla, izgleda kao da sjedi na donjem dijelu njegovih leđa. Njegova ćud: On je stidljiv, ali ako zaviriš ispod površine vidjećeš da se tamo krije pravo medeno srce. Na njega uvijek mozes računati. Kad ti ne pomaže pri pomjeranju namještaja, on je tu da zadovolji sve tvoje seksualne potrebe. Njegova guza: Jabučasta guza – gornji dio guze je mesnatiji od donjeg – veoma dobra za zgrabiti u toku seksa. Njegova ćud: On traži emotivnu povezanost sa ženom. Seks sa njim je nježan i senzualan. Ali on dolazi sa upozorenjem – veoma je osjetljiv zato ga se mora “koristiti s pozorom”. Njegova guza: Loptasta guza – ova puna, okrugla guza ispuni farmerice kao ni jedna druga. Njegova ćud: On je centar paznje, nije uopšte stidljiv i veoma je šarmantan. Veoma je svjestan svega što se dešava oko njega i u stanju je veoma brzo pročitati ljude. Zna tačno šta da kaže da te smota oko svog malog prsta. |
Dragi mi je bolestan evo već četvrti dan. Boli ga grlo, začepljen mu je nos, temperature ga hvata… a ja se brinem o njemu. Veoma čudna situacija za mene jer obično je obrnuto. Ja sam ta koja je bolesna, a on mi kuha supe i čajeve i donosi mi fimove da mi ne bude dosadno. Od kako smo zajedno, u stvari, od kako se znamo, on nikad nije bio ovako bolstan. Čak i kad ga uhvati prehlada on to "na nogama" preboli. A evo ga baš pravo zdrmalo. A on nece ni da čuje o doktoru… Ne znam šta da radim. Što je najgore, mislim da je i meni prešlo… It sucks to be sick. (pisano juče – srijeda)Da, i ja sam se prehladila – jutros se budim, a grlo boli, glava ko da mi lebdi negdje oko mene. Uhvatila i mene njegova prehlada, a njemu je već bolje. Sad ćemo da zamijenimo mjesta – ja ću na kauč, a on nek kuha supe i čajeve kao što je i naviko :) Nadam se da će brzo proći … |
Danas jedna blogerica i moja najbolja prijateljica slavi rođendan. Upoznale smo se kad nam je bilo 5 godina i stvorile prijateljstvo o kakvom se samo čita u knjigama. I to onim starim, dobrim knjigama kao sto je Rat i Mir…Prošle smo zajedno kroz toliko toga – kroz suze i smijeh, kroz tugu i radost, kroz prve ljubavi i loše firzure… Sad nas odvajaju kontinenti, okeani i vremenske zone, ali između nas je uvijek postojalo nešto, neka telepatija koju ni vrijeme ni prostor uništiti ne može.Draga moja i vrla prijateljice, želim ti najsretniji rođendan na svijetu i želim ti da uskoro jedan dočekamo zajedno – 11 godina je ipak previše – pa da se onda naljokamo i izludimo kako samo ti i ja znamo i umijemo. Ova pjesma je moj mali poklon tebi – da znaš da sam uvijek tu... Another red letter day, So the pound has dropped and the children are creating, The other half ran away, Taking all the cash and leaving you with the lumber, Got a pain in the chest, Doctors on strike what you need is a rest It's not easy love, but you've got friends you can trust, Friends will be friends, When you're in need of love they give you care and attention, Friends will be friends, When you're through with life and all hope is lost, Hold out your hand cos friends will be friends right till the end Now it's a beautiful day, The postman delivered a letter from your lover, Only a phone call away, You tried to track him down but somebody stole his number, As a matter of fact, You're getting used to life without him in your way It's so easy now, cos you got friends you can trust, Friends will be friends, When you're in need of love they give you care and attention, Friends will be friends, When you're through with life and all hope is lost, Hold out your hand cos friends will be friends (right till the end) |
Nešto malo o Ircima:The reputation of the "Friendly Irish" is not a myth and it is quite normal to see a friendly smile. You will nearly always find a hand outstretched with the greeting "how are you?" Your answer to this could very well be the same "how are you?" Stretan vam St. Patty’s Day and how are you my friends! |
Juče je U2 upisan u Rock’n’Roll Hall of Fame. Ta vijest je pokrenula tonu misli u moj glavi. Zar je već prošlo 25 godina od kad su Bono i kompanija objavili prvi album? Očito da jeste – album je Boy, a godina 1980. Tad sam bila premala da uopšte znam ko je to U2 i da slušam tu vrstu muzike – Branko Kockica je tad za mene bio glavni :) Tek nekih 9-10 godina kasnije je U2 ušao u moj život – i to na jedan veoma zanimljiv način. U mom gradu je živio jedan mladić koji je bio najmanje jedno 10ak godina stariji od mene (ako ne i više). Yazza i ja bi ga često vidjele i nekad bi mu rekle zdravo, ali nikad nismo puno pričali s njim. Ne sjećam se njegovog imena, ne znam ni da li sam mu ikada znala ime. Skoro uvijek je bio sam, tad sam mislila da je malo čudan. Razlog zbog kojeg ga se sjecam je taj što je skoro stalno nosio crnu majicu kratkih rukava sa slikom U2- rattle and hum (pogledaj lijevo). Tad sam već i bila čula za U2, ali moj engleski nije još uvijek bio baš najbolji. Sjećam se da sam dosta dugo mislila da na majici piše rattle and ham i nikako mi nije bilo jasno kakve veze ima šunka sa rattling, i šta u stvari znači rattle, i kakve to sve veze ima sa U2. Onda sam još malo odrasla, prošla je još koja godina, počela sam mnogo više da slušam U2 i pravo sam ih zavolila. 1997. su došli u Sarajevo, kad niko drugi nije htio, i napravili fantastičan, nezaboravan koncert. Definitivno su zaslužili mjesto u Rock’n’Roll Hall of Fame, iako oni sami kažu da su još premladi za to i da je pred njima još uvijek duga muzička karijera. Nadam se da jeste, i da će jos dugo dugo svirati. Rock on! |
U ovoj americi svakakvih kretena ima. Jutros sam na vijestima čula u veoma popularnoj igri koji igraju ovdašnji kreteni kad napune 21 godinu. Naime, tek sa 21-om godinom u Americi možeš legalno kupiti i konzumirati alcohol. I tako ti kreteni na dan svog 21-og rođendana odu u neki bar, čekaju ponoć i onda igraju “power hour” – cilj je popiti 21 piće u idućih sat ili dva dok se bar ne zatvori. O kakvom god da se piću radi – dvadeset i jedno meni zvuci malo previše u tako malo vremena. Ali eto – sretni su što mogu konačno uživati u alkoholu, pa neka piju – nemam ja ništa protiv toga. No, razlog radi kojeg je ovo bilo na vijestima jutros je to što je neki kreten dobio trovanje krvi, pa umro, a neki drugi je jedva živu glavu izvuko. Komentar majke ovog što je umro bio je “Well, we should drink in moderation”. YOU THINK???? REALLY??? I onda je ona nastavila da priča o tome kako želi da se donese novi zakon koji bi zabranio služenje alkohola prije 8 sati ujutro na dan tvog 21-og rođendana. Ma glupost žešća! Namaju izgleda ljudi ništa pametnije da rade. Ja jednostavno ne znam šta drugo da kažem o tome osim ovoga: glupi ameri – zašto me njihova bezgranična glupost jos uvijek iznenađuje?! |
Kupila sam je…I prelijepa je… I super mi stoji. Nosila bi je svaki dan. Presretna sam :)) |
Sutra idemo u wedding dress shopping! How exciting!Uzbuđena sam, ali istovremeno imam i neku tremu, neki strah. Strah da neću pronaći ništa što mi se sviđa ili još gore da ništa neće fino izgledati na meni. Ali sam više uzbuđena oko svega toga nego što me strah – po prvi put ću probati vjenčanicu! Nikad nisam bila jedna od onih curica koje su tačno znale kako žele da izgleda njihov dan vjenčanja do najmanjeg detelja. Ja nikad o tome nisam baš puno razmišljala. Ali sam zato uvijek željela da moj honeymoon bude na Havajima i da bude s nekim s kim ću provesti fantastičan ostatak života. Tog nekog sam već pronašla, i million je puta bolji nego što sam ga ja tad kao mala zamišljala. A na Havaje idemo da se vjenčamo – na plaži, bosi na pjesku … Jedva čekam …. |
ne prodajem nasmješenog psa zaboravi na to dan ranije šećući kroz park on me upoznao s njom … Danas sam malo google po internetu da vidim šta naučnici kažu o tome da li psi imaju osjećanja i da li mogu da se smiju. Ispostavilo se da su naučnici podijeljeni što se tiče te teme - pola ih tvrdi da psi mogu da osjećaju sreću, radost, strah i tugu, dok ona druga polovica nije baš uvjerena u to. Monty i ja bi se složili s ovom prvom grupom. Svaki dan kad dodemo kući Monty nas dočeka s velikim osmjehom na licu, uši su mu povijene unazad, repić maše na sve strane i vidi mu se na licu koliko je sretan što nas vidi, što smo mu došli, i što više nije sam. Njegovi "humans" su se vratili kući! I stvarno je fin taj doček. Vidiš njega tako veselog kako skakuće oko tebe, pomiluješ ga i poigraš se s njim, i istog trenutka zaboraviš na sve ono što te nanerviralo na poslu, ma zaboraviš na sve loše stvari i odmah se i ti razveseliš. Ima nešto u toj "unconditional love" - totalno je drugačija od ljubavi koju mi kao ljudska bica osjećamo jedni prema drugima. Njemu je bitno samo da smo mi tu, i ništa drugo, dok je nama, ljudima, potrebno mnogo više. Ne valja nam to! (p.s. na slici je Monty) |
Juče kad smo dosli kući na stolu me dočekala kutija čokolada. JA: O, ho ho, čokolade! Za mene? ON: Ma, ne… ja kupio sebi :) JA: Nisi, nisi. Piše na kutiji filled with love – mora da su za mene :) ON: Pa naravno da jesu, hajde otvori. Skidam papir i pokušvam otvriti kutiju, ali selotejp je na sve strane, i naravno on mi pomaže. JA: Otkud to da mi kupis ove čokolade? Je li to zato sto sam išla zubaru? A u kutiji sve moje omiljene. Dragi ih je sam izabrao – sa kokosom, sa mokom, od bijele čokolade… ON: Aha, išla si zubaru, a i osmi mart je sutra, a mene sutra neće biti skoro čitav dan… JA: Sutra je osmi mart!!!! – gledam na sat kojeg nema na ruci. JA: Skroz sam zaboravila da taj praznik uopšte i postoji (ovdje se to uopšte ne slavi) ON: Razmišljao sam da li da uzmem cvijeće, ali ono bude lijepo nekoliko dana i onda ga moraš baciti, a znam koliko voliš čokolade… JA: Good choice! Zagrljaj. Poljubac. Jedno veliko volim te. |
Neki dan dok sam čistila kuću palo mi je na pamet nekoliko fantastičnih ideja za nove izume.U Japanu se vec od 2001. prodaju kockaste lubenice (zašto kockaste? zato da bi lakše stale u frižider), a lubenice bez sjemenki postoje jos duže i bar su ovdje postale normala. Prije nekoliko sedmica u Time magazinu sam pročitala o novoj kabini koja izmjeri tvoje dimenzije i onda ti kaže koji bi ti broj određene odjeće odgovarao. Ja lično jedva čekam da to postane normala poput lubenice bez sjemenki, jer broj 6 iz jedne prodavnice često nije ni sličan broju 6 iz neke druge. Moj prvi prijedlog za novi izum je riba koja ne smrdi – ni kad se prži, a ni kad se izvadi iz konzerve. Pa onda dlakavi pas koji se ne linja, ili ako se linja onda da se dlake same čiste. Prašina koje se ni po čemu ne skuplja bi takođe bila fantastična. I don’t think that’s too much to ask for :) |
Puk'o mi je zub! J.bem ti zub!Ostalo ga pola. Ostala je plomba. I ja cu ostati bez hiljadarke.... No, sta se moze... |
Sjećam se kad sam dobila svoju prvu ploču. Bilo mi je nekih 12ak godina, i vraćali smo se s mora - mama, tata, seka i ja. Odmaranje u Metkovićima i obilazak robne kuće bio je obavezan svake godine pri povratku. E upravo u toj robnoj kući ja sam dobila svoju prvu ploču. Ne znam kako sam dočekala da se vratimo kući da je odslušam i da se pohvalim svima. A ploča je bila Vanilla Ice - Ice, Ice, Baby. Znam, znam, Vanilla Ice… Ali imala sam samo 12 godina, on je bio sladak, ta se pjesma na sve strane vrtila … Bila je to jedina ploča koju sam ikad kupila.(Slušala sam je nekoliko puta i onda je završila na dnu ispod svih ostalih) A sve ostale sam dobila od raznih ljudi. Oni si ih davali meni kad su odlazili, i moja kolekcija se tako povećavala. Kad sam ja krenula nisam ih nikome dala. Ostale su pored "linije" da skupiljaju prašinu jer ih nikad niko osim mene nije slusao. Mama ih je zvala mojom "psihodeličnom" muzikom. (To bi uglavnom rekla kad bi pustila Doorse ili Deep Purple). Mama mi kaže da su te ploče i sad žive i zdrave, koliko god ploče od 20ak ili više godina mogu biti. Ja ih već više od 7 godina nisam vidjela, a više od 8-9 nisam ni slušala. Tad sam se prebacila na cd-ove. Sad imam ogromnu kolekciju cd-ova, a ni njih nisam slušala vec jedno 2 godine. Pojavili su se mp3 files i ja sam dobila iPod-a. Jedan od najbojih rođendanskih poklona (onih materijalnih). Kupio mi ga je dragi jer je znao koliko ga želim iako sam mu milion puta rekla da ga ne kupije jer je preskup. Ali on je želio da me obraduje, i uspjelo mu je - krenule su mi suze, ali one od sreće. Trebalo mi je nekoliko dana da prebacim na njega svu muziku sa cd-ova, ali zato sad imam u jednom malom komadu plastike, metala i mašte sve moje omiljene pjesme i jos više. Na njemu ima dovoljno mjesta za adrese svih mojih prijatelja, liriske svih pjesam, solitaire, i jos puno, puno toga. A zamisli kad bi sve to morala negdje ponjeti u ne-digitalnom formatu! Koliko se toga promijeni za samo 10 godina. Yahoo! se pojavio prije 10 godina. Tad skoro da nisam znala ni šta je to internet, a vidi me sad. Surfam svaki dan, bez emejla ne znam šta bi, posao mi je da buljim u ekran, dizajniram i pišem code. Uopšte nisam mogla ovako nešto ni da zamislim kad su moji prijatelji odlazili i ostavljali mi svoje ploče na čuvanje. |
Svaki dan Monty i ja setamo najmanje jedno tri puta. Nekad se prosetamo na brzinu, a nekad ostanemo na polju i pola sata - sve zavisi od vremena. U toku setnje Monty se pokaki bar jednom dnevno. I ja onda uzmem malu plavu kesicu i pokupim "doggy mine" koju je on napravio, zavezem kesicu i bacim je u smece kad se vratimo kuci. Ne zelim i ne volim kad pronadem tuda govna ispred mojih vrata, u mom dvoristu, u mojoj kuci ili u mom zivotu. I zato ja koliko god mogu cistim za sobom (... i za Monty-jem) |