ne prodajem nasmješenog psa
zaboravi na to
dan ranije šećući kroz park
on me upoznao s njom …
Danas sam malo google po internetu da vidim šta naučnici kažu o tome da li psi imaju osjećanja i da li mogu da se smiju. Ispostavilo se da su naučnici podijeljeni što se tiče te teme - pola ih tvrdi da psi mogu da osjećaju sreću, radost, strah i tugu, dok ona druga polovica nije baš uvjerena u to.
Monty i ja bi se složili s ovom prvom grupom. Svaki dan kad dodemo kući Monty nas dočeka
s velikim osmjehom na licu, uši su mu povijene unazad, repić maše na sve strane i vidi mu se na licu koliko je sretan što nas vidi, što smo mu došli, i što više nije sam. Njegovi "humans" su se vratili kući!
I stvarno je fin taj doček. Vidiš njega tako veselog kako skakuće oko tebe, pomiluješ ga i poigraš se s njim, i istog trenutka zaboraviš na sve ono što te nanerviralo na poslu, ma zaboraviš na sve loše stvari i odmah se i ti razveseliš.
Ima nešto u toj "unconditional love" - totalno je drugačija od ljubavi koju mi kao ljudska bica osjećamo jedni prema drugima. Njemu je bitno samo da smo mi tu, i ništa drugo, dok je nama, ljudima, potrebno mnogo više.
Ne valja nam to!
(p.s. na slici je Monty)
Post je objavljen 09.03.2005. u 21:37 sati.