Greben

I šta bi ja sad trebao biti, ponosan na sebe i svoje manevarske sposobnosti, zahvalan bogu ili kako ga ja odmila zovem - Višoj sili, zato što je situacija od prije desetak minuta završila sretno, bez ozljeda i rana? Da, u stanju svijesti u kojem se velika većina stanovnika ove zasrane države nalazi, vjerojatno bih se trebao osjećati tako...

Međutim - NEĆU!! Odbijam tako razmišljati, odbijam se još jednom naguziti i dopustiti serijskom silovatelju da me još jednom ponizi! Zapravo, sitaucija od prije desetak minuta, kada je obična jebena šetnja s psom završila enormnom navalom adrenalina i stresa po mene i ljubimca, sadrži prikaz cijele slike u kojoj se nalazimo svi mi skupa, na palubi ovog broda bez kompasa, gdje caruju divljaci, primitivci, siledžije i agresivci!!!

E, pa vrijeme je da kažem(o) - DOSTA!!
Pišem ovaj blog, pišem te neke postove, pokušavam na fini način ostaviti neku poruku, iz svakog posta dati jednu puzlu, da bi se na koncu složila ukupna slika koja će vas sve osvjestiti o besmislenosti načina života kojim SVI danas živimo...

Evo, još jedan post, autentično iskustvo bijesa, straha, ljutnje, svega što godinama već zatomljavam u sebi, pripisujući to svojem slabijem mentalnom prilagodbenom sustavu, a zapravo je riječ o govnima koja svi zajedno gutamo, i gutat ćemo, dok jednog dana ne dignemo "kuku i motiku", jer drukčije ne ide, i napravimo što se napraviti mora.

I krenimo od početka, od najniže razine. Primjerice, od banalne šetnje psom po svojem prigorskom mjestašcu, poznatom po stereotipu o prokleto zajebanim karakterima ovdašnjih stanovnika. I da vam odmah istinu kažem - stereotip je U POTPUNOSTI točan! Malo ima područja u lijepoj našoj silovanoj gdje je tolika koncentracija sebičnih, uskogrudnih, visokoneobrazovanih, primitivnih, zadrtih, jednom riječju - ZAJEBANIH ljudi...

Zla je to krv, kad čovjek nije u stanju obaviti normalnu šetnju sa psom, razgibati ekstremitete, udahnuti svježi zrak, usrećiti svoju domaću životinju... kad postoji gospodin kojem smeta sve normalno na ovom svijetu, jer je jalan zato što su njega proizveli incestoidni kreteni čiji je ukupni IQ nešto veći od IQ-a prosječne kokoši iz njihovog smrdljivog kokošinjca. Priznajem, nije lako odrasti u takvim uvjetima, posebno kad mu otac svakodnevno tuče majku, pa čak i baku (dakle, vlastitu majku), a ponekad i njega i maloljetnu sestru.. Ali, iskreno, boli me ona stvar, ja nisam njegov otac, nit sam socijalni radnik, nit sam egzorcist - sve što ja želim je sloboda kretanja koju mi neće ugrožavati tri bolesno agresivna psa tog idiota. Shvaćam i pse, kraj takvog gazde ni ne mogu biti drukčiji nego agresivni i isfrustrirani, to je tako u toj obitelji, bolest koja se prenosi čak i na životnjsku farmu...

Međutim, puca mi prezervativ za njihove probleme, ionako imam dovoljno svojih, i zato mi je danas jednostavno - dozlogrdilo! Nogom sam isprebijao oba psa zbog kojih smo se uplašili i ja, i moj pas (kojeg sam kao i uvijek, samo da se zna, vodio na uzici kako SLUČAJNO ne bi nekome zasmetao), polomio sam im kosti i lobanje, zavezao svog Čupka na lajnu, otšetao do susjeda, pozvonio i skinuo mu sve svece!!!

"Ako još jednom vidim da se vaš pas zaletava na mene, ubit ću ga, a vas prijaviti policiji!"

Mislim da će susjedu moj ponekad zbilja zastrašujući izraz lica ostati duboko urezan u pamćenju, ako je suditi prema (ne)količini riječi koje mi je (ne)uputio nakon moje nazoviprijetnje! Jer, znate kaj? Život, a posebno ljudi koji ga čine, je bezobrazno đubre, a na nama je izbor kako ćemo kročiti kroz njega:

a) hoćemo li pognutog pogleda i pogrbljenih leđa, sa sve više i više tereta na leđima hodati po sve više i više jaja, ili ćemo
b) dignut glavu, stisnut zube, obaviti neke neugodne stvari i razgovore i ponosno kročit naprijed???

Zapitajte se. Ima ova prispodoba, koja me poprilično izbacila iz elementa, itekako veze sa svime što danas gledamo u državi. Gazda nam stišne obruč dokle vidi da može, a mi se hvala bogu ne bunimo jer nas je:

a) kućni odgoj
b) kulturološko (komunističko) nasljeđe
c) vjerska dogma

naučilo da šutimo, trpimo i vjerujemo u bolje!! Bog će nam pomoći!! Hahahah...

E pa neće, ako si sami ne pomognemo. Lijepa naša silovana, kako su ovu državu jednom prilikom vrlo slikovito i vrlo precizno u sportskoj rubrici našeg najtiražnijeg dnevnog lista u naslovu posvećenom neviđenoj sportskoj nepravdi i pljački opisale moje kolege...
Siluju nam državu za sitan novac, iako nisu platili da se izdrkaju po njoj. A oni koji je vode, nisu spremni progutati te izlučevine radi općeg dobra, radi onih koje predstavljaju, već ih guraju ispod, nama, malim idiotčićima kojima se može prodati i čak magla, uz adekvatni metodološki instrumentarij...

Vrijeme je, ali krajnje vrijeme, da promijenimo pogled na svijet. Želimo li zaista živjeti život, djecu odgajati u pozitivnom duhu i u skladu s nekim odavno zaboravljenim vrijednostima i idealima, želimo li u penzionerskim danima biti sposobni ponosno se gledati u ogledalu, znajući da smo živjeli onako kako smo osjećali, a radili onako kako smo mislili - tada je krajnje vrijeme da izvadimo kitu iz guzice i amputiramo zli ud silovatelju koji nam se godinama smije u brk, znajući da novcem može kupiti sve!

E pa, gade perverzni, dostojanstvo ne možeš kupiti ničime!!!

Slušam detonacije koje mi do prozora okrenutog cesti dopiru iz susjednih, ali bogami i iz mog dvorišta. Hrabri dečki osilili su se i svoju muškost odlučili demonstrirati obiteljima priljepljenima u svojim dnevnim boravcima, blagdansko vrijeme još nije prošlo, godišnji su odmori, školski i sveučilišni praznici, televizori su upaljeni, sa stolova svako malo padne neki rijetko vrijedni primjerak bešteka za svečane prilike... Stolnjak je prljav, želuci su prepuni, misli ubačene na stanje vegetacije, vrijeme je blagdana, uživanja, druženja s obitelji...

Ali kako da iskusim osjećaj omamljene tuposti, kad me s putanje ka galaksiji božićne blagosti svakih dvadeset sekundi izbaci novi petardoidni zvuk lokalne junačine, kojem se vrhunac duhovnog iskustva trpanje zelenih eksplozivnih napravica u susjedovo dvorište?!?!

Da sam beskompromisni brđanin IQ-a s razine rudlavog čudovišta piskutavog glasa preko puta, vjerojatno bih susjeda već nekoliko puta ponudio adekvatnom dozom azbesta.
"Pipijte, sused, popijte!"
Ili bih ga jednostavno pogodio ciglom u glavu...

Ali, nisam, i baš mi je drago što ću auditivno maltretiranje podnositi vjerojatno cijelu večer, cijeli tjedan do nedjelje, u ponedjeljak, utorak, na blagdan Sveta tri Kralja, i tako još nekoliko puta u loopu... Dok mi jednom ne iskoči žila! Tada ću podići starog s trosjeda, iz uobičajenog poluležećeg položaja, uhvatiti ga za uho i probudit iz stanja svijesti po kojem se "nema smisla zamarati budalama", stanja u koje su ga strpali isti oni koji su junačinama i omogućili da svoj bogati arsenal opetovano demonstriravaju petnaestak godina NAKON što je završio jebeni rat!!!

Tog ćemo dana stari i ja izjuriti van, s kolcem u ruci ili bez njega, lovit ću starog za ovratnik dok će me ovaj u čudu gledati kog vraga radim i usputno mi skinuti pokoju "zvjezdicu", preskočit ogradu (za otvaranje turbo-kompliciranog patent otvarača na ogradi neću, pretpostavljam, imati strpljenja) i uz animalne urlike preispitati reflekse velikog Hrvata+Katolika s preko puta ceste!!!

"Sused, pa kaj vam je???"
"Sine, pa što ti je??"

Neću im ništa odgovoriti, nego ću starom jednostavno reći: udri gada!! Iako ću znati da nije gad kriv što je početkom devedesetih moj stari dobio poziv za prvu liniju bojišta, a on ne, što je stari izgubio posao dok je on otvarao obrt i sad se "s visoka" ophodi s nižim vrstama, nesposobnim proleterima i antihadezeovcima, prokletim komunjarama iz susjedstava, što...

Stari je sve to prebolio, zaboravio, prihvatio, pomirio se... A što će drugo, zašto se s rogatim bosti? Nekad je jednostavnije smrdljivi drek pustiti da smrdi, no moj je teorem: pusti vodu da smradovi odu!!
Moj je stari iskusni vuk kojeg je život naučio čime se treba, a čime ne treba zamariti. I koje su situacije iz kojih nikako ne može izaći kao pobjednik. Srećom, to znanje nije uspješno prenio na mene, barem ne po ovom pitanju. Mnogo je dugova ostalo neizravnanih, mnogo je razgovora ostalo neobavljenih, a mnogo sočnih psovki neizrečenih. Primjerice, gospodinu koji stanuje dvjestotinjak metara niže od moje kuće, a koji je usred jebenog Prigorja, za vrijeme jedne od zračnih opasnosti s početka rata, besramno "patrolirao" susjedstvom s walkie-talkiem u ruci i nekom jadnom puškicom iz kućnog lovačkog arsenala, ne bi li, eto, spreman dočekao četnike koji samo što se nisu spustili niz okolna prigorska brda...

Jebate, kad se sjetim te scene, odmah mi dolazi i s njom povezan osjećaj tjeskobe i straha:
"Pa kaj su Čedomiri tak blizu?", pitala me zabrinuta mama tada neznajući da li da misli o odgovoru na upravo izrečeno panično pitanje kojeg je znala da neće dobiti od dva maloljetna sina, ili da razmišlja o tome gdje joj se trenutno nalazi muž, i je li uopće živ...

A gospon sused je, putem walkie-talkiea, pričao viceve o Muji iz Njemačke drugom gosponu susedu, koji je - pukim slučajem - stajao 15-ak metara južnije od njegove lokacije!!
Da pukneš od smijeha... Samo što mi to tada nije uspjevalo, pucao sam od bijesa, ali opet sam morao gutati..

Kao što večeras guta i moj stari, svaki put kad mu se noga od pucnja petarde manično trzne i probudi ga iz popodnevnog sanka. Jebiga stari, kako se usudiš spavati u doba kad naš Rambo ima seansu dokazivanja muškosti. Nije on kriv što je 1991.-e morao u Švedsku, radije bi ostao u Hrvatskoj zdušno navijati za sve "bojovnike" i ogoljene zeengeovce koji su se oko zagrebačkih kasarni vozili nekoliko desetaka puta, kako bi vojnicima JNA izgledalo kao da ih opsjeda maltene Crvena armija, a ne šačica na milost prepuštenih luđaka koji "nisu imali nikakav izgovor"..

E pa, sused ga je imal Sjajna poslovna prilika ukazala se u Švedskoj... I ja mu na tome i dan danas iskreno čestitam, samo okani se svojih propovijedi, a posebno se okani navike zbog koje sam cijelo ovo sranje morao prepričati djevojci, pola sata prije nego što se ukazala na plavom ekranu Rođaone...

I, na kraju, jedna poruka za sve buduće ročnike HV-a: nedajte da vam isperu mozak parolom o "dugu prema domovini", upotrijebite mozgiće, isperite misli od svakojakih sranja koje su vam iz svojih debelih komunističkih guzica israli u proteklih desetak godina.
Stanite pred ogledalo, razmislite o životu i zapitajte se:

Nije li život mladog čovjeka u ovoj usranoj vukojebini dovoljno skurčen pa da ga dodatno siluje Domovina s dugom (batinom)?!?!

Ništa joj nisam dužan, a najmanje jebenih osam (ili šest) mjeseci otkinutih od najljepšeg, ali i najzajebanijeg doba svojeg života. U dane kad ni sam ne znam tko sam, što ću sa sobom, kako ću to ostvariti kad saznam što... najmanje mi treba gubljenje, ali bezočno gubljenje vremena po raznoraznim domovima, centrima, knjižnicama, kuhinjama, bordelima i štatijaznam... kako bih odradio DUG PREMA DOMOVINI!?!?

E pa, draga Domovino, samo da znaš: ni najmanje se ne osjećam dužnim, štoviše:
očekujem isplatu zateznih kamata na osnovicu koja je ubilježena u valuti godinama njegovanih gastritisa i kronične nesanice.

Znam, znam, nikada ih neću dočekati, a stari ih je ionako zaboravio. Bombu nema, a bogami ni volju da unaokolo gradskog poglavarstva razasuje svoje vrijedne, ali istrošene ekstremitete.

Zadovoljštinu ću (ipak ranije nego što sam očekivao) potražiti večeras sam: dug domovine naplatit ću nježnim, ali odlučnim nabijajanjem zapaljene petarde u anus Ramba Božičnjaka.

Hvala ti, Domovino, na tom jedinstvenom užitku

Ekipa s američkog CBS-a nije, vjerojatno, imala ni na rubu pameti da bi se epizode JAG-a iz prethodnog posta - u mračnom umu jadnika iz jedne od tranzicijskih wannabe demokracija - mogle rasplesti na način koji nisu planirali. Viša instanca, moderno ministarstvo propagande umaskirano u američkoj TV i filmskoj industriji, također nije računala s takvim ishodom. Međutim, moj je mozak te večeri bio predisponiran: poslane signale putem pitke melodramatske domoljubno-propovjedničko-ratne TV sapunice filtrirao sam obojenim naočalama i u epizodama doživio iskustva koja televizijski prijemnik, zapravo, nije emitirao...

Joseph Goebbels čovjek je čije će ime tek rijetke analfabete ostaviti s velikim upitnim znakom iznad glave. Ministar propagande Trećeg Reicha, jedan od pokretačkih kotačića stroja zbog kojeg je 20. stoljeće u povijesti ostalo podvučeno debelim crnim flomasterom... Da je živ, vjerojatno bi bio skupo plaćeni dužnosnik jedne od vodećih svjetskih TV kuća. Čovjek je znao kako ljude uvjeriti u određene stvari, iako im one na prvi pogled djeluju odbojno i nelogično. Danas bi se sjajno snalazio u zamuljenom globalnom akvariju, predstavljajući ga izgubljenim ribicama kao akvatorij na rajskom pacifičkom atolu...

No, baš nas briga za preminulog nacionalsocijalističkog medijskog meštra. Vodećim lutkarima ionako ide sjajno u predstavi s marionetama koje poslušno plešu pred svojom oduševljenom publikom. Roditelji se u društvu djece neuspješno predstavljaju preodraslima za ono što im Vrhovni lutkar prikazuje... Zabava, zabava, zabava, to je što im svima treba, bez obzira na godine. Potreba za kanaliziranjem niskih strasti nalazi se u svima, nužan je tek odgovarajući otvarač pa da iz boce istine o ljudskoj naravi izađe duh koji se ni nakon nekoliko desetaka tisuća godina nije uspio utopiti u rujnom vinu povijesti čovječanstva...

Razmišljam već nekoliko mjeseci, i sve mi je jasnije što to lutkari od mene žele. Nema tu mnogo mističnosti, sve je prilično jasno, prizmeno, transparento:
Samo moram biti ono što jesam, ono što u suštini jesam.
Čovjek.

Slijediti nagone koji su mi, a što se može, po prirodi usađeni. Instikt je, na kraju krajeva, jači igrač od uma. Charles Darwin najbolji je dokaz, tko smo mi da osporavamo takvog mislioca?
Kad nam se spava, neka spavamo. Kada nam se jede - žderimo. Kad je vrijeme za seks - zagrabimo rukom, to nam je u prirodi. To se od nas i očekuje, da veselo prihvatimo ono što nam Veliki Lutkar servira: nas same...

Problem, međutim, nastaje kada ne znamo tko smo, kog vraga ovdje radimo, zašto smo tu, kamo idemo i - što zapravo želimo...
No, zastat ću s načinjanjem teških egzistencijalnih pitanja: prazninu koju će stvoriti postavljeni upitnici na svakoj od navedenih rečenica popunit će oni kojima je to osnovna zadaća.
Budimo realni, doba je globalne informatizacije društva, svako u svakom trenutku može saznati bilo što o svakome... Duhovnost i filozifija trivijalizirani su mitovi spremljeni u skladište za odlaganje lijepih uspomena i alata za kojima ćemo posegnuti tek kad nam se istroše - napredniji. Živimo za trenutak, živimo za današnji dan, pustimo brigu na veselje i opletimo po neumjerenom konzumiranju - apsolutno svega!!!
Najvažnije je da ništa nije važno, osim neposrednog užitka, beskonačne predstave u kojoj su glavni akteri zapravo mi - publika. Unisoni kolektiv uobličen u masu bez boje, okusa i - oblika...

...

Gospodari plime računali su da ću one večeri pojesti još jedno veliko Govno koje su mi lijepo upakirali i još ljepše servirali. Meštri moderne komunikologije čija je pozornica Svijet, a publika je ta koja drži njene - daske...

Međutim, prepoznao sam smrad!!! Predispozicija me spasila, godine naoko beskorisnog studiranja naučile su me da u blještavilu uvijek tražim tamu, a u simfoniji mirisa - kanalizaciju.
Drek sam izolirao, bacio u školjku i povukavši odvod zamislio preuranjenu Novogodišnju želju:

Neka popusti još jedna daska na Pozornici života, neka se od Matice otkinu dvije nove asimilirane svijesti, nek' američki marinci, pred televizijskim kamerama, u Umm Qasru prošeću moždanu tekućinu još trojici prljavih iračkih terorističkih mamojebača!!!

Otpor nije uzaludan, asimilacija nije provediva.
Ovaj Borg, naime, ima jednu veliku, smrtnu manu: umjesto da pokorava usvajanjem tuđih, on to pokušava izvesti nametanjem vlastite kulture!!! A to je nesavršenost koja vodi u propast, jer:

--> množenje s nulom uvijek daje - nulu!!

I zato, dragi moji Amerikanci i propagandistički meštri koji posredstvom hrpetine retardoidnih mini, maxi i mega serija i filmskih uradaka pokušavate ukazati na blještavilo vaše takozvane civilizacije zapamtite ovo:

Koledarit na Božić neću nikada!!!

Sjest ću u bakinu sobu, ugasit svijetlo i uz tri mandarine uživati u istinitim pripovjetkama o životu kakav je bio nekada, bez World Trade Centra, Djeda Božićnjaka, Grinča, koledara, šoping-ludila... Ti parazitni potprogrami Matice imaju funkciju popunjavanja praznina pokraj egzistencijalnih pitanja iz onog zabačenog skladišta, a naši lutkari ovdje su tek kodovi u tim potprogramima. Kodovi s greškom, kodovi s virusom zbog koji su Matica i Kolektiv osuđeni na - samouništenje.

Dogodit će se to jedne godine u bliskoj budućnosti, negdje oko dvadesetipetog dana u prosincu mjesecu, nakon što i posljedni Imam - zakoledari...

...

Čekajući da me pobjedi san, gledao sam sinoć "J.A.G." .

Gledao sam i preksinoć "J.A.G." pokušavajući zanemariti otkucaje prstiju na sobnom radijatoru, korake na tavanskom podu, isfurstiranost čekanjem da se dogodi Ono...

... Početkom maštovite epizode, jedan je momak bio malčice prenabrijan upavši u gnijezdo iračkih pobunjenika i, ne primijetivši da se jedan od njih namjerava predati, istom razlijepio likvor na obližnji zid, a komadićima mozga složio "puzzle-zadatak" dečkima koji su nešto kasnije došli očistiti mjesto mini-bitke. Međutim, redatelj nam taj kadar nije prikazao. Nije trebao...

Uglavnom, momčilo se malo razigralo i, unatoč podignutoj ruci i preklinjanju za prestankom pucavanja - razneso glavu dotičnom iračkom muslimanskom pobunjeničkom maderfakeru!!

"Nisam bio siguran da ispod sebe ne krije bombu!", rekao je kasnije.

Završio momak na vojnom sudu, a moje misli - na drugoj strani Velike bare. U pitoresknom teksaškom gradiću bez imena, u leglu najvećih američkih patriota, u domu obitelji mladića s prve iračke linije. Oni su bogati veleposjednici čiji su se preci obogatili na jednom od brojnih nalazišta nafte, njihova je sudbina uspjeh, a ljubav - domovina. Amerika bez granica...

"Crno zlato" njihov je sustav vrijednosti, materijalizacija "američkog sna" iz kojeg se nemaju tako skoro namjeru buditi. Dok su konji poslušni, a bič funkcionalan, dok kočija ide u zacrtanom smjeru, po zamišljenom pravcu: san je java, Matrica je stvarnost, nedostatak smisla je - smisao...

... Istovremeno, onaj momak lijega u krevet, nakon teškog dana u kojem je prvi puta ubio čovjeka, gledavši ga u oči. Ne razmišljavši o tome tko je, što je, zašto je... I tu scenu su izbacili, ali nisu trebali. Iščitao sam je između redaka. Između dvaju kadrova "iščvarkanih", visokih, snažnih, zgodnih američkih časnika koji prizivaju savjest optuženika, nacije, i - zauzdanih konja...

San je sletio negdje između, s jedne strane prizora velikih tamnih raskolačenih arapskih očiju, u čijoj je dubini, pa čak i sa tih 5-6 metara, jasno prepoznao svoj preplašeni odraz, te s druge strane scene sa ranča svojih roditelja: u zelenom vrtu iza raskošne vile, otac Tedd i majka Marianne uče malog Andyja o tome kako je svijet lijepo mjesto u kojem pobjeđuje pravda, sposobnost i - "crno blago"...

San se između dvaju tragova u nemirnom umu uvukao kao u krater izdubljen motornom pilom onog poznatog teksaškog ubojice. Scena koje nije bilo, ali sam je osjetio... Andy je usnuo čudan san: nalazio se nasred potpuno prazne pustinje, pijesak i on u inkarnaciji - konja.
I glas koji istovremeno dolazi odasvud, ali i niotkud:

"You will be asimilated! We are The Borg!"

Rzaj, bolan krik!! Tutanj srca, galop u prazno!!! Ka horizontu, prema mjestu gdje se sijeku jednog san sa drugim. Ovaj ružni, s onim u kojem je Andy kočijaš s bičem u ruci, a nepoznati glas ne postoji. No, prolaz se zatvorio, a lijepi san izgubio se na liniji koja razvaja pijesak od neba, tamo gdje se "crno more nafte" ulijeva u kuvajtski zaljev, na mjestu gdje se američki san utopio u slici s ranča oca Tedda i majke Marianne... U Matici koja se obratila Andyju!
Prvi put u životu začuo je njen glas i postao svjestan svoje nesvjesnosti: bio je to znak da se još jedan um otkinuo od kolektivne svijesti.
Ugasnuo je još jedan san, kočijaš je ostario za novi dan, a kočija ponovo ostala bez kotača.

"Resistance is futile", rznuo je konj dva-tri decibela glasnije nego inače. Kočijaš ga nije razumio, jer konji ne govore - jezikom kočijaša...

Prije nekoliko dana u novinama sam pronašao vrlo nesenzacionalistički plasiranu proširenu vijest o izvještaju svjetske meteorološke organizacije koji se doticao problema globalnog zatopljenja. Uglavnom, duplo više prostora poklonjeno je Dani(j)elu, Đamejki s Kjube i onoj trećoj, zaista ne bih znao joj ime... Ispričavam se na sramotnoj neupućenosti. No, ja sam tog dana oči prikovao na petu stranicu Jutarnjeg lista.

Autobusna vožnja, omiljeni trenuci za promišljanje trenutka. I bježanje pogleda: da, poput gospođe sa susjednog sjedišta, i moj se fokus zaustavio na papirnatom, malo ozbiljnijem istina (ali sve je to isti drek) izdanju. Mladiću ispred sebe usmjerio sam pogled preko ramena, u želucu mi je zatitrala tamburica, a nije je zasvirao virtuoz Pelin...

"Konačno!", pomislih.

Bio sam radostan, knedl mi se skotrljao niz suho grlo i zaustavio negdje između jednjaka i jezika, ali nije me bilo briga: dobio sam što sam čekao nekoliko mjeseci - vijest o tome da netko ipak razmišlja i istražuje što se to događa sa vremenskim prilikama!

Autobusna vožnja, misli u standbyu, čekaju okidač za 15-minutnu pustolovinu... Okidač se pojavio na toj petoj stranici Jutarnjeg lista - kažu, Jadransko more u 21. stoljeću narast će za jedan metar! Piše, bit će manje kiše, a prosječna temperatura, ovdje u RH, porast će od 3 do 5 stupnjeva!!

...dalje nisam stigao uhvatiti, mladić je otišao dalje, tekst ga nije zanimao, nadao se da se nekoliko stranica dalje krije ekskluzivan intervju s "junakom" koji je utrčao u teren neke važne malonogometne utakmice kako bi iscipelario igrača koji mu je užasno digao tlak...

Ostao sam bez teksta, ali misli su pronašle svoju autocestu! Nisam se osjećao glupavo jer sam promišljao o tako "dosadnoj i isfuranoj" temi, globalno zatopljenje pitanje je na koje još nitko nije dao pravi odgovor. Ali, naznačila ga je, u stotinama natuknica, Majka Priroda, kako odmilja volimo zvati neku zamišljenu silu koja upravlja ovim planetom...

Jeste li primijetili kako nebo nad ljetom u Hrvatskoj više nije plavo kao što je znalo biti?
Jeste li primijetili da je u posljednje četiri godine svibanj mjesec mnogo kišovitiji i hladniji nego što je znao bivati?
Jeste li uočili da je prava mudrost pogoditi termin za ljetni godišnji odmor, a da ne pogodite period jesenjih kiša, tropskih uragana i gotovo ratnih migracija prema granicama?

Gdje je nestalo ono plavetnilo, ne zabrinjava li vas to pitanje?

...nisam ni sumnjao, postoje mnogo tiražnije teme, ne krivim urednike što su izvještaj meteorološke organizacije bacili na tako skroman prostor, kao da je riječ o proglasu o vatrogasnoj zabavi u Gornjoj Pušći. Urednici raspaljuju ono što će ljudi čitati, a ljudi će čitati - ono što nije dosadno. A globalno zatopljenje postalo je ubibože dosadno!

Godinama im se mozak puni tim sranjima, a kakva objektivna korist od njih? Treba napuniti frižider, isprazniti frižider, otvoriti omiljenu TV seriju, opsovati boga dosadnoj ženi koja non stop ima nekog vraga za ispričat, potjerat u rodno mjesto upornog psa koji je stalno gladan, utonuti u jednobojni, kratki, DOSADNI san o ispunjenju - AMERIČKOG SNA.

Ljudi su sebična, egocentrična stoka!

Usred tramvaja kraj njih leži polumrtvo tijelo, ali nitko se neće drznuti provjeriti diše li taj čovjek zaista, upitati ga treba li mu pomoć, obavjestiti vozača...
Pravit će se da ne vide i gledati "SVOJE POSLE". Jer tako je, ionako, najpametnije. Što ćemo promjeniti ako ćemo posvetiti pažnje jednom pijancu?

Pardon, ali kako znate da je čovjek pijan, jeste li povjerili? Znate li od koliko mogućih oboljena može patiti? Ma ne znate, niste se ni zapitali, gledate svijet kroz stereotipe, jer ga je tako lakše shvatiti.

Ne zamarate se velikim pitanjima, jer bi trebalo upotrijebiti previše energije za traženje odgovora. Uostalom, nitko vam ga i ne bi mogao ponuditi.

ZAŠTO SE S ROGATIM BOSTI?

Postoji toliko poduzetnika koji su spremni, za sitnu paru, udovoljiti svemu onome što vam treba: u se, na se i - PODA SE!!

E pa tako vam nekako, dragi moji sustanovnici, žive - ovce. I oni konji, s početka priče. Njihovi su im kočijaši stavili štitnike na rubove oči, kako ne bi primijećivali ništa osim ceste kojom MORAJU kaskati.. I biča koji nemilosrdno udara...

Zašto da se zamaramo prevelikim stvarima, postoje pametniji ljudi koji će ih rješavati. Mi smo ovdje ionako samo da žderemo, radimo, jebemo, i onda još malo radimo. Da bi sutra mogli isto to ponoviti. I preksutra...

Dok nas jednog dana, usred prosinca, usred Londona, usred putovanja za koje smo crnčili 2 godine - NE POMETE URAGAN!

Tada ćete se pokušati vratiti na petu stranicu, ali tekst više nećete moći pročitati.
Zar se ne sjećate, kočijaš je istrgao stranicu kako bi s leđa konju pobrisao skorenu krv od tvrdog biča čiji vas je parajući zvuk probudio iz sna.

"Fuck you!", rečenica koju ste, netom probuđeni, odaslali u eter emisije Kako umrijeti živ na Radiju ispunjenih snova... No, Američki vas voditelj nije razumio. Kočijaši, naime, ne govore jezikom konja...

--- to be continued ---

Prosječna vožnja autobusom na liniji kojom putujem gotovo svakodnevno traje 15-20 minuta. Što je to u usporedbi s vječnošću? Baš tako, što je to u usporedbi s neogračenim mogućnostima koje se kriju u našim umovima, a koje danas sramežljivo čuče u kutu globalne plesne dvorane u kojoj su jedino važni veliki barkoni lusteri i njihovo umjetno blještavilo...

Što je vječnost? Ima li načina da se ona objasni ograničenim govornim instrumentarijem kojime danas, uglavnom slabije, baratamo u vidu jezika? Može li uopće naš um shvatiti, doživjeti pojam vječnosti, pojam ništavila, pojam početka i pojam kraja...

Zanimljivo je što sve u tih petnaest minuta mozak može izvrjeti. Koliko pitanja postaviti, ali ne pronaći odgovarajući broj odgovora. Što je vječnost, postoji li ona, hoću li biti svjestan sebe i nakon što sistolični i dijastolični tlak postanu jednaki broju dopuštene razine alkohola u krvi za volanom?

Ima li života poslije smrti?

Petnaest minuta, stotinu i petnaest pitanja... Pet odgovora, dvijestotine i trideset praznih pogleda... I novih dvijestotine i trideset pitanja.

A samo je petnaest minuta!!! Cijeli dan u tih 900 sekundi, cijeli život u jednom danu, cijela vječnost u - jednom trenutku konceptualnog bunila...

O čemu razmišlja gospođa čiji pogled zuri kroz blatnjavi prozor? Žali li za trenutkom u kojem je, nekoliko minuta ranije, obavila besplatan pregled unutarnjih organa gospodinu sa srednjih ulaznih vrata? Ili joj pogled bježi da ne vidi ono što vidim - ja? Postavlja li si gospođa ista pitanja koja si postavljam ja, ili me "kut kamere" ponovo izdao, pa ne vidim da su njene oči zapravo usredotočene na treću stranicu popodnevnog izdanje 24 sata koje u rukama drži djevojka na sjedalu ispred???...

"Sretan sam što vidim koliko me ljude vole!", kaže Danijel iz Big Brothera.

"Sretna sam što sjedim, a još sam sretnija što ću za 15ak minuta ležati u krevetu", kaže gospođa.

Sutra je novi dan. Čemu trošiti snagu na stvari na koje ne možemo utjecati. Tko smo mi da mijenjamo sustav, zašto da se upuštamo u bitku koju ćemo sigurno izgubiti. Zašto razmišljati o tim turobnim licima, o pogledima iz kojih se može iščitati tek sirovost postojanja u jednoj tranzicijskog državi na rubu početka kraja ničega...

Gospođo, imate potpuno pravo! Vi ste iskusnija, prefriganija, i znate s kojim se problemima treba boriti, a koje treba pustiti niz vjetar. Uf, da, gospođo, pustili ste ih niz vjetar, to znamo samo vi i ja. Pobjeglo je, nesreća je ta što nema smrdljivog starca na kojeg biste pokušali svaliti nelagodu koja vas obuzima...
Životinja je, ponovo, bila jača. Instinkt je pobjedio um, vjetrić je otpuhao snažan osjećaj da ste to već jednom proživjeli. De ja vu koji to nije...

Imate pravo, gospođo. Što ne znam ne može mi štetiti; srećom, ni današnja vožnja nije upitnike zamijenila uskličnicima. No, nema veze, bliži se noć, vrijeme da uplatim euro ili dva na košarkašku NBA ligu. Odgovor će me, ispred zaslona, vrlo brzo pronaći...

Faljen Isus!

Eto, već po samom pozdravu netko bi mogao (krivo) zaključiti kako je pamet odlučio prodavati vrlo religiozan čovjek. I ne bi mogao biti udaljeniji od istine
Postoji velika razlika između dviju riječi naoko istog značenja, kojeg su u svakodnevnom govoru ljudi skloni upotrebljavati kao istoznačnice. Religija i vjera...
Ne, nisam religiozan, jer sam se u, po defaultu mi nametnutu religiju, odavno razočarao. A možda i više u njene sljedbenike. Toliko nedosljednosti, licemjerstva, jednom rječju: gluparija nisam mogao postaviti kao svoj vrhovni sustav vrijednosti... I gdje sam završio?
Dobro pitanje... U životnom tunelu kroz kojeg do drugog kraja ne vodi cesta, već močvara, živo blato...

Koliko sam puta u očima roditelja, i ne samo roditelja, prepoznao pogled sažaljenja. Oni su imali nešto što ja nisam, vjeru, smisao, razlog, argument za svaki moj krivi korak...
Ipak vjerujem da su imali najbolje namjere. Pa čak i kad su me, usred najveće životne krize, poslali nekoj čudnoj babi u Vodnikovoj ulici na neki oblik duhovne obnove. Da budem iskren, kad sam prvi put krenuo prema tamo, bio sam znatiželjan, pa čak i malo veseo, nadao sam se čarobnom štapiću, toplom razgovoru od kojeg ću imati koristi... Međutim, završio sam u sobici dobre žene kojoj je jedini argument, ali i sredstvo, bio Isus Krist, vjera u njega i nada da će mi on ukloniti probleme. Pravo rješenje na ono što me mučilo nisam pronašao. Štoviše, nije bilo ni pokušaja!

Oprostite, ali sredovječna žena iz tog sobićka nije bila nikakva pomoć! Meni je trebao netko tko će me saslušati, ali iskreno saslušati i dati koji dobar savjet. No, moja je duša (i to sam vidio u očima navedenih) bila prazna, a um mi je bio nezainteresiran za pomak s mjesta... Tako su, barem, mislili oni koji su me u Vodnikovu i uputili.

I bili su prilično daleko od istine. Jer, moja je vjera , to sam shvatio danas, i tada bila samnom, kao što je i danas. I bez obzira što se više ne smatram katolikom, vjerujem da sam duhovan čovjek. Eto, na polovici trećeg desetljeća života spoznao sam neke stvari o životu, i namjeravam ih podijeliti s vama...

Današnji je svijet prema nama svijet milostiv kao što je centrifuga milostiva prema prljavim čarapama. Iz dana u dan gledam tužne sudbine ljudi iz mog života i sve se više razočaravam ovim "božjim darom". No, oni pravi razlozi zbog kojih osjećaj nemoći konstantno raste nalaze se u stanju uma iz ZET-ove autobusne vožnje svakoga radnog dana oko 16 sati...

Ponekad je tako dobro ne imati novine pri ruci i čitati o problemima koje Tom Cruise i Katie Holmes proživljavaju na svom bračnom putovanju. Gledajte, samo malo gledajte oko sebe. Razmislite o ljudima koje promatrate kako se, poput najžeščih zvijeri, trgaju za slobodnim sjedećim ili stajaćim mjestom. Zagledajte se u njihova izborana lica, u taj prazni, mrtvi, tamni pogled...

Gdje je njihova vjera? Definicija kaže da bi se nalaziti u religiji koju svake nedjelje prakticiraju na podnevnoj misi. No, zašto me definicija ne zadovoljava? Zašto su ti pogledi tako mračni, zašto su ta lica tako tmurna, zašto su ciljevi tako jednostavni, tako prizemni, tako...

"Ući u autobus prvi, pronaći mjesto, zabiti lakat u želudac onome koji mi ga želi uzeti, prolistati besplatni primjerak popodnevnog izdanja dnevnih novina, doći kod kuće, najesti se, prileći, pogledati što ima na TV-u, platiti račune, i razmisliti u kojoj varijaciji to sve - sutra ponoviti..."

Tako razmišlja prosječak stanovnik prosječne države na početku 21.-og stoljeća. U jeku kompjutorske i komunikacijske revolucije, u doba najžešće globalizacije i informacijske kanonade...
Gledam ta lica, razmišljam o sebi. Hoću li i ja tako za nekoliko godina? Kad dođu žena, djeca, ostali problemi iz sfere preživljavanja, hoće li i moj dnevni životni put biti tako jednoličan, hoću li i ja postati konj kome su na oči ugradili štitnike kako ne bih primijetio ništa osim ceste kojom moram kročiti, iako se s vremenom galop sve više pretvara u kas...

Što je to što živimo? Je li to doista život, je li to ono što želimo? Vjerujemo li stvarno u boga (i Boga) i cijenimo li zaista najveći dar koji nam je poklonio? Živimo li ili tek - životarimo...