Prosječna vožnja autobusom na liniji kojom putujem gotovo svakodnevno traje 15-20 minuta. Što je to u usporedbi s vječnošću? Baš tako, što je to u usporedbi s neogračenim mogućnostima koje se kriju u našim umovima, a koje danas sramežljivo čuče u kutu globalne plesne dvorane u kojoj su jedino važni veliki barkoni lusteri i njihovo umjetno blještavilo...
Što je vječnost? Ima li načina da se ona objasni ograničenim govornim instrumentarijem kojime danas, uglavnom slabije, baratamo u vidu jezika? Može li uopće naš um shvatiti, doživjeti pojam vječnosti, pojam ništavila, pojam početka i pojam kraja...
Zanimljivo je što sve u tih petnaest minuta mozak može izvrjeti. Koliko pitanja postaviti, ali ne pronaći odgovarajući broj odgovora. Što je vječnost, postoji li ona, hoću li biti svjestan sebe i nakon što sistolični i dijastolični tlak postanu jednaki broju dopuštene razine alkohola u krvi za volanom?
Ima li života poslije smrti?
Petnaest minuta, stotinu i petnaest pitanja... Pet odgovora, dvijestotine i trideset praznih pogleda... I novih dvijestotine i trideset pitanja.
A samo je petnaest minuta!!! Cijeli dan u tih 900 sekundi, cijeli život u jednom danu, cijela vječnost u - jednom trenutku konceptualnog bunila...
O čemu razmišlja gospođa čiji pogled zuri kroz blatnjavi prozor? Žali li za trenutkom u kojem je, nekoliko minuta ranije, obavila besplatan pregled unutarnjih organa gospodinu sa srednjih ulaznih vrata? Ili joj pogled bježi da ne vidi ono što vidim - ja? Postavlja li si gospođa ista pitanja koja si postavljam ja, ili me "kut kamere" ponovo izdao, pa ne vidim da su njene oči zapravo usredotočene na treću stranicu popodnevnog izdanje 24 sata koje u rukama drži djevojka na sjedalu ispred???...
"Sretan sam što vidim koliko me ljude vole!", kaže Danijel iz Big Brothera.
"Sretna sam što sjedim, a još sam sretnija što ću za 15ak minuta ležati u krevetu", kaže gospođa.
Sutra je novi dan. Čemu trošiti snagu na stvari na koje ne možemo utjecati. Tko smo mi da mijenjamo sustav, zašto da se upuštamo u bitku koju ćemo sigurno izgubiti. Zašto razmišljati o tim turobnim licima, o pogledima iz kojih se može iščitati tek sirovost postojanja u jednoj tranzicijskog državi na rubu početka kraja ničega...
Gospođo, imate potpuno pravo! Vi ste iskusnija, prefriganija, i znate s kojim se problemima treba boriti, a koje treba pustiti niz vjetar. Uf, da, gospođo, pustili ste ih niz vjetar, to znamo samo vi i ja. Pobjeglo je, nesreća je ta što nema smrdljivog starca na kojeg biste pokušali svaliti nelagodu koja vas obuzima...
Životinja je, ponovo, bila jača. Instinkt je pobjedio um, vjetrić je otpuhao snažan osjećaj da ste to već jednom proživjeli. De ja vu koji to nije...
Imate pravo, gospođo. Što ne znam ne može mi štetiti; srećom, ni današnja vožnja nije upitnike zamijenila uskličnicima. No, nema veze, bliži se noć, vrijeme da uplatim euro ili dva na košarkašku NBA ligu. Odgovor će me, ispred zaslona, vrlo brzo pronaći...
Post je objavljen 22.12.2006. u 20:48 sati.