Greben

Prije nekoliko dana u novinama sam pronašao vrlo nesenzacionalistički plasiranu proširenu vijest o izvještaju svjetske meteorološke organizacije koji se doticao problema globalnog zatopljenja. Uglavnom, duplo više prostora poklonjeno je Dani(j)elu, Đamejki s Kjube i onoj trećoj, zaista ne bih znao joj ime... Ispričavam se na sramotnoj neupućenosti. No, ja sam tog dana oči prikovao na petu stranicu Jutarnjeg lista.

Autobusna vožnja, omiljeni trenuci za promišljanje trenutka. I bježanje pogleda: da, poput gospođe sa susjednog sjedišta, i moj se fokus zaustavio na papirnatom, malo ozbiljnijem istina (ali sve je to isti drek) izdanju. Mladiću ispred sebe usmjerio sam pogled preko ramena, u želucu mi je zatitrala tamburica, a nije je zasvirao virtuoz Pelin...

"Konačno!", pomislih.

Bio sam radostan, knedl mi se skotrljao niz suho grlo i zaustavio negdje između jednjaka i jezika, ali nije me bilo briga: dobio sam što sam čekao nekoliko mjeseci - vijest o tome da netko ipak razmišlja i istražuje što se to događa sa vremenskim prilikama!

Autobusna vožnja, misli u standbyu, čekaju okidač za 15-minutnu pustolovinu... Okidač se pojavio na toj petoj stranici Jutarnjeg lista - kažu, Jadransko more u 21. stoljeću narast će za jedan metar! Piše, bit će manje kiše, a prosječna temperatura, ovdje u RH, porast će od 3 do 5 stupnjeva!!

...dalje nisam stigao uhvatiti, mladić je otišao dalje, tekst ga nije zanimao, nadao se da se nekoliko stranica dalje krije ekskluzivan intervju s "junakom" koji je utrčao u teren neke važne malonogometne utakmice kako bi iscipelario igrača koji mu je užasno digao tlak...

Ostao sam bez teksta, ali misli su pronašle svoju autocestu! Nisam se osjećao glupavo jer sam promišljao o tako "dosadnoj i isfuranoj" temi, globalno zatopljenje pitanje je na koje još nitko nije dao pravi odgovor. Ali, naznačila ga je, u stotinama natuknica, Majka Priroda, kako odmilja volimo zvati neku zamišljenu silu koja upravlja ovim planetom...

Jeste li primijetili kako nebo nad ljetom u Hrvatskoj više nije plavo kao što je znalo biti?
Jeste li primijetili da je u posljednje četiri godine svibanj mjesec mnogo kišovitiji i hladniji nego što je znao bivati?
Jeste li uočili da je prava mudrost pogoditi termin za ljetni godišnji odmor, a da ne pogodite period jesenjih kiša, tropskih uragana i gotovo ratnih migracija prema granicama?

Gdje je nestalo ono plavetnilo, ne zabrinjava li vas to pitanje?

...nisam ni sumnjao, postoje mnogo tiražnije teme, ne krivim urednike što su izvještaj meteorološke organizacije bacili na tako skroman prostor, kao da je riječ o proglasu o vatrogasnoj zabavi u Gornjoj Pušći. Urednici raspaljuju ono što će ljudi čitati, a ljudi će čitati - ono što nije dosadno. A globalno zatopljenje postalo je ubibože dosadno!

Godinama im se mozak puni tim sranjima, a kakva objektivna korist od njih? Treba napuniti frižider, isprazniti frižider, otvoriti omiljenu TV seriju, opsovati boga dosadnoj ženi koja non stop ima nekog vraga za ispričat, potjerat u rodno mjesto upornog psa koji je stalno gladan, utonuti u jednobojni, kratki, DOSADNI san o ispunjenju - AMERIČKOG SNA.

Ljudi su sebična, egocentrična stoka!

Usred tramvaja kraj njih leži polumrtvo tijelo, ali nitko se neće drznuti provjeriti diše li taj čovjek zaista, upitati ga treba li mu pomoć, obavjestiti vozača...
Pravit će se da ne vide i gledati "SVOJE POSLE". Jer tako je, ionako, najpametnije. Što ćemo promjeniti ako ćemo posvetiti pažnje jednom pijancu?

Pardon, ali kako znate da je čovjek pijan, jeste li povjerili? Znate li od koliko mogućih oboljena može patiti? Ma ne znate, niste se ni zapitali, gledate svijet kroz stereotipe, jer ga je tako lakše shvatiti.

Ne zamarate se velikim pitanjima, jer bi trebalo upotrijebiti previše energije za traženje odgovora. Uostalom, nitko vam ga i ne bi mogao ponuditi.

ZAŠTO SE S ROGATIM BOSTI?

Postoji toliko poduzetnika koji su spremni, za sitnu paru, udovoljiti svemu onome što vam treba: u se, na se i - PODA SE!!

E pa tako vam nekako, dragi moji sustanovnici, žive - ovce. I oni konji, s početka priče. Njihovi su im kočijaši stavili štitnike na rubove oči, kako ne bi primijećivali ništa osim ceste kojom MORAJU kaskati.. I biča koji nemilosrdno udara...

Zašto da se zamaramo prevelikim stvarima, postoje pametniji ljudi koji će ih rješavati. Mi smo ovdje ionako samo da žderemo, radimo, jebemo, i onda još malo radimo. Da bi sutra mogli isto to ponoviti. I preksutra...

Dok nas jednog dana, usred prosinca, usred Londona, usred putovanja za koje smo crnčili 2 godine - NE POMETE URAGAN!

Tada ćete se pokušati vratiti na petu stranicu, ali tekst više nećete moći pročitati.
Zar se ne sjećate, kočijaš je istrgao stranicu kako bi s leđa konju pobrisao skorenu krv od tvrdog biča čiji vas je parajući zvuk probudio iz sna.

"Fuck you!", rečenica koju ste, netom probuđeni, odaslali u eter emisije Kako umrijeti živ na Radiju ispunjenih snova... No, Američki vas voditelj nije razumio. Kočijaši, naime, ne govore jezikom konja...

--- to be continued ---