Faljen Isus!
Eto, već po samom pozdravu netko bi mogao (krivo) zaključiti kako je pamet odlučio prodavati vrlo religiozan čovjek. I ne bi mogao biti udaljeniji od istine
Postoji velika razlika između dviju riječi naoko istog značenja, kojeg su u svakodnevnom govoru ljudi skloni upotrebljavati kao istoznačnice. Religija i vjera...
Ne, nisam religiozan, jer sam se u, po defaultu mi nametnutu religiju, odavno razočarao. A možda i više u njene sljedbenike. Toliko nedosljednosti, licemjerstva, jednom rječju: gluparija nisam mogao postaviti kao svoj vrhovni sustav vrijednosti... I gdje sam završio?
Dobro pitanje... U životnom tunelu kroz kojeg do drugog kraja ne vodi cesta, već močvara, živo blato...
Koliko sam puta u očima roditelja, i ne samo roditelja, prepoznao pogled sažaljenja. Oni su imali nešto što ja nisam, vjeru, smisao, razlog, argument za svaki moj krivi korak...
Ipak vjerujem da su imali najbolje namjere. Pa čak i kad su me, usred najveće životne krize, poslali nekoj čudnoj babi u Vodnikovoj ulici na neki oblik duhovne obnove. Da budem iskren, kad sam prvi put krenuo prema tamo, bio sam znatiželjan, pa čak i malo veseo, nadao sam se čarobnom štapiću, toplom razgovoru od kojeg ću imati koristi... Međutim, završio sam u sobici dobre žene kojoj je jedini argument, ali i sredstvo, bio Isus Krist, vjera u njega i nada da će mi on ukloniti probleme. Pravo rješenje na ono što me mučilo nisam pronašao. Štoviše, nije bilo ni pokušaja!
Oprostite, ali sredovječna žena iz tog sobićka nije bila nikakva pomoć! Meni je trebao netko tko će me saslušati, ali iskreno saslušati i dati koji dobar savjet. No, moja je duša (i to sam vidio u očima navedenih) bila prazna, a um mi je bio nezainteresiran za pomak s mjesta... Tako su, barem, mislili oni koji su me u Vodnikovu i uputili.
I bili su prilično daleko od istine. Jer, moja je vjera , to sam shvatio danas, i tada bila samnom, kao što je i danas. I bez obzira što se više ne smatram katolikom, vjerujem da sam duhovan čovjek. Eto, na polovici trećeg desetljeća života spoznao sam neke stvari o životu, i namjeravam ih podijeliti s vama...
Današnji je svijet prema nama svijet milostiv kao što je centrifuga milostiva prema prljavim čarapama. Iz dana u dan gledam tužne sudbine ljudi iz mog života i sve se više razočaravam ovim "božjim darom". No, oni pravi razlozi zbog kojih osjećaj nemoći konstantno raste nalaze se u stanju uma iz ZET-ove autobusne vožnje svakoga radnog dana oko 16 sati...
Ponekad je tako dobro ne imati novine pri ruci i čitati o problemima koje Tom Cruise i Katie Holmes proživljavaju na svom bračnom putovanju. Gledajte, samo malo gledajte oko sebe. Razmislite o ljudima koje promatrate kako se, poput najžeščih zvijeri, trgaju za slobodnim sjedećim ili stajaćim mjestom. Zagledajte se u njihova izborana lica, u taj prazni, mrtvi, tamni pogled...
Gdje je njihova vjera? Definicija kaže da bi se nalaziti u religiji koju svake nedjelje prakticiraju na podnevnoj misi. No, zašto me definicija ne zadovoljava? Zašto su ti pogledi tako mračni, zašto su ta lica tako tmurna, zašto su ciljevi tako jednostavni, tako prizemni, tako...
"Ući u autobus prvi, pronaći mjesto, zabiti lakat u želudac onome koji mi ga želi uzeti, prolistati besplatni primjerak popodnevnog izdanja dnevnih novina, doći kod kuće, najesti se, prileći, pogledati što ima na TV-u, platiti račune, i razmisliti u kojoj varijaciji to sve - sutra ponoviti..."
Tako razmišlja prosječak stanovnik prosječne države na početku 21.-og stoljeća. U jeku kompjutorske i komunikacijske revolucije, u doba najžešće globalizacije i informacijske kanonade...
Gledam ta lica, razmišljam o sebi. Hoću li i ja tako za nekoliko godina? Kad dođu žena, djeca, ostali problemi iz sfere preživljavanja, hoće li i moj dnevni životni put biti tako jednoličan, hoću li i ja postati konj kome su na oči ugradili štitnike kako ne bih primijetio ništa osim ceste kojom moram kročiti, iako se s vremenom galop sve više pretvara u kas...
Što je to što živimo? Je li to doista život, je li to ono što želimo? Vjerujemo li stvarno u boga (i Boga) i cijenimo li zaista najveći dar koji nam je poklonio? Živimo li ili tek - životarimo...
Post je objavljen 22.12.2006. u 20:40 sati.