29
subota
srpanj
2006
Administracija nesposobna dokučiti Hašku formulu
Danas sam zavrsila knjigu "Haška formula" novinarke Višnje Starešine koja je ranije izvjestavala sa sudjenja iz Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Prije koju godinu je obajvila knjigu “Vježbe u laboratoriju Balkan”, koju doduse nisam (jos) pricitala, ali cu je svakako potraziti. Obje knjige, kako navodi interview s autoricom iz Vecernjeg lista su analize učinaka i uradaka Haaškog suda na politička zbivanja u RH i oko nje.
Zapravo, knjigu kupih jos u studenome, prosincu prosle godine, netom pred odlazak u Austriju, gomilajuci pecalbarsku biblioteku. Ponajprije je motiv kupovine ovog naslova bio sagledati pogled na Haaski sud s "druge", desnicarskije strane, mislih tada. Priznajem, nakon sto knjigu zabrsih, shvatih da sam vjerojatno sve ove godine ja sama bila na krivoj, totalno nekriticnoj strani prema ulozi koju se MKSJ imati u povijest ovog dijela svijeta. Nadalje, shvatih da sam poprilicno bedasto i naivno dozivljavala Blaskica i njegov slucaj, te podjecnjivala Nobilove manipulatorske moci. O njima je zasigurno mnogo bilo napisano i u stampi hrvatskoj, naletih i na nedavna otkrica njegovih falsifikata u Blaskicevoj obrani na blogosferi. Procitavsi prosle godine knjigu "Urota Blaškić" novinarke Jasne Babić, zapravo sam stekla dojam da je Nobilova obrana u kojoj je tvrdio da je Blaskic bio zrtveno janje dvostruke linije zapovjedanja zapravo bila istinita. Zacudo, knjigu "Urota Blaškić", koja ne ide na ruku pro-desnicarskom rezimu, objavio je "pro-desnicarski" vecerni list u veljaci 2005. Ali zaista, sto vise studiram ovu nedavnu balkansku proslost, pokusavajuci je objektivno shvatiti, sve mi je manje jasna... The thruth is, however, somewhere outhere. I, kako kaze Starešina, unatoc nekoliko procesa koji su se pred MKSJ-om vodili za zlocine u Lasvanskoj dolini nije utvrdjeno pred Haaskim sudom ko je naredio pokolj muslimanskog stanovnistva u selu Ahmici. Nazivajuci sudjenje za Lasvansku dolinu "modelom slucajem", Starešina zakljucuje da je pravda stajala vise milijua desetaka dolara za taj model-slucaj, a istina nije utvrdjena!
Osobno zaista nisam sklona teorijama zavjere, i teza koja se knjigom "Haška formula" povlaci da su britansko-kanadsko-srpske-KOS-ovske tajne sluzbe zapravo izamnipulirale muslimansko-hrvatski sukob u BiH, ustorjile MKSJ, manipuliraju tziteljstvom i svjedocima, cini se neizbrusena ili u najmnaju ruku vrijedja profesionalnost te institucije (premda, gdje ima dima, obicno ima i vatre, a i od samog osnutka Haaskog suda nije se krilo da se radi o politickoj, a ne ne-daj -Boze pravnoj tvorevini!). Na samom kraju knjige autorica upozorava da je vukovarski zlocin ulgavnom ostao neprocesuiran! Osim optuzbe Radic, Slivancanina i Mrsica za Ovcaru (tj. odvodjenje i egzekuciju ranjenika iz vukovarske bolnice), nitko iz vrha JNA ni srpskih politicara tadasnjih nije optuzen zbog zlocina nad civilnim stanovnistvom Vukovara. Sama sam zapavo sve ove godine vjerovala da je Vukovar mozda mogao biti “zrtvovan” za medjunarodno prznanje Hrvatske, ali nakon sto zavrsih ovu knjigu sklonija sam kriticnije pristupati takvom svom stavu. Sta ako je Starešina u pravu i sta ako je teza o izdaji Vukovara od strane Zagreba tek montaza KOS-a?!?
Ipak, nesto u cemu se zaista slazem s autoricom tice se nesposobnosti ili nevoljkosti, ili jednog i drugog, hrvatskih vlasti (opet, ovaj termin je presirok, bolje reci: adminsitracije, nadleznih sluzbi; bile one Vlada sama, Vladini uredi, ministarstva, spijunse sluzbe) da na primjeren nacin pripreme sluzbeni stav Republike Hrvatske na optuznicu protiv generala Gotovine, Cermaka i Markaca koja je Oluju proglasila zajednickim zlocinackim poduhvatom i drugu optuznicu protiv Prlica, Praljka, Stojica, Corica, Pusica i Petkovica koja hrvatsko-muslimanski rat takodjer tretira kao hrvatski zlocinacki pothvat. Starešina primjecuje da su ove "optužnice postavljene tako široko da, kao potencijalne zločince, de facto uključuju trećinu Hrvata iz RH i praktično sve Hrvate u BiH. Problem je što su takve optužnice u nas prošle gotovo šutke. Kao da ih nitko nije čitao." Cak je i Haaskom sudu (pre)skloni predsjednik "Mesić primijetio je da to baš i nije individualizirana odgovornost." Knjiga navodi (str. 270) da je premijer Sanader na to jednom prilikom kometirao "Što apsurdnije, to bolje za nas!" Bio je to službeni hrvatski odgovor, sprda se autorica...
Ima jos nekoliko djelova knjige koje sam nasla na webu, pa ih mogu lako citirati, a cini mi se zanimljivi i potkrepljuju moju tezu o neorganiziranosti i sveopcoj nezainteresiranosti hrvatskih tijela vlasti za pravodobnu i profesionalnu suradnju sa MKSJ, koja ne bi bila "sluznicka", u stilu izjave ex-ministrice Vesnice Škarice, koja je navodno rekla (str. 268) "Mi izrucujemo ljude i dokumente!".
U ministartvima nema analitickih odjela koji bi pripremali dokumente za odvjetnike, sve se (cini mi se) radi poluprofesionalno! Kako inace opravdati da spijuni koji su radili u veleposlanstvu Haagu, a bili su angazirani kao liaison officers s optuzenicima te setali Haagom i MKSJ-em, redovito nisu govorili engleski (presmijesno opisane (ne)zgode na str. 213-219)!?!? Od institucija znam da postoje Uprava za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima unutar Ministarstva pravosudja i Vladin Savjet za suradnju s Haaškim sudom. Od lipnja 2004. godine postoji savjet prijatelja suda, u kojem su eminentni profesori prava, povijesti i kojecega, dakle oni koji vec imaju sto i jednu titulu, i MKSJ-om se mogu baviti jednom tisucinkom svoga profesionalnog vremena. Tako nas drzavni vrh dozvljava Haag, kao nesto daleko i nebitno, a kad nam taj isti Haag kroji buducnost, i tumaci nedavnu proslot, nasi politicari odmahuju rukicama, vjerujuci kako su jako vazni i kako ih ionako uskoro ceka EU, tekar se ni ne trebaju truditi dokazivati da mozda i nisu bili bas takvi zlocinci i monstrumi ti ljudi koji su vodili drzavu u devedesetima! Nekoliko je zakona, deklaracija i zakljucaka Sabor izglasao u vezi sa suradnjom s MKSJ-em, svaki put naglasavajuci dignitet domovinskog rata, koristeci u njima uglavnom politicko-patriotsko-nacionalisticke floskule, zaboravljuci redovito jasno delegirati nadleznost institucijama i kompetentnim pojedincima koji bi se suradnjom s Haaskim sudom bavili studiozno, sistematico i profesionalno.
Dakle, pisuci o vječitom hrvatskom čuđenju u knjizi Starešina navodi da "Od prvih optužnica protiv Hrvata iz doline Lašve do izlazne strategije Haaškog suda deset godina poslije, čuđenje hrvatske administracije nad svakom njegovom odlukom nije prestajalo. Mijenjale su se vlade, ali baš nijedna nije imala ništa što bi se moglo nazvati strategijom, osmišljenom politikom suradnje sa Sudom."
"Posao državne politike, lidera, nije žaliti se što nam tko radi, nego prepoznati opasnost i imati pripravne odgovore. Nije na predsjednicima, premijerima ili ministrima vanjskih poslova da naknadno “popravljaju stvari”. Premda naši političari i dalje, čini se, vjeruju kako oni to mogu i kako će jedan susret s nekim stranim premijerom ili predsjednikom stubokom promijeniti stvari. Barem se tako ponašaju, gotovo prezirući profesionalnost i kompetenciju." kaze Višnja Starešina. U ovome se s njome u potpunosti slazem!
Zakljucno, ako sam dobro razumjela, na jednom mjestu Starešina (o)daje cjelovitu Hašku formulu, postavljajuci je na nacin da svi oni koje tuziteljstvo optuzi imaju vrlo veliku sansu zavrsiti kao osudjenici, na taj nacin dovodeci u pitanje pravicnost kaznenog postupka. Naime, glavna je autoricina zamjerka sto je akuzatorni proces (inace svojesven anglosaksonskom pravu, ne nasem, kontinentalnom!) takav da u njemu tuzitelj ima pretezitu ulogu jer je njemu, a ne istraznom sucu (kako u kantinentalnom prvnom sustavu) povjerena istraga. Nadalje, u akuzatornom procesu tuzitelj pokusava naci sve dokaze koji su protiv optuzenog, a ne utvrditi istinu (str. 16). Dakle, Haška formula = podignuta optužnica je tričetvrt presude!
komentiraj (0) * ispiši * #
08
subota
srpanj
2006
Genij koji je obasjao svijet
U ponedjeljak ce se svecano (pretpostavljam na nekoliko mjesta u Hrvatskoj, a mozda i u nekim dijelovima svijeta) obiljeziti 150. obljetnica Teslina rodjenja. Napokon Hrvatska odaje pocast svome velikanu otvarajuci muzej u rodnom mu Smiljanu, a navodno i postavljanjem spomenika negdje u centru Zagreba! Da samo vidite kakva Mozartomanija i Freudomanija vladaju ove godine u Austriji, na svakom uglu prodaju se knjige o ovim velikim ljudima, ali dakako i drangulije razno razne turisticke, jer neko je ocito shvatio da se na taj nacin moze i lako zaraditi. Ali, cini se da gospicki gradonacelnik vodu okrece na svoj mlin, jer memorijalni Teslin centar namjerava popularizirati, i za plitvicke turiste, i za hrvatske srednjoskolce i osnovnoskolce. Nadam se da ce potonjima pri tome ucitelji pricati i o povijesti 1990-ih kraja u kojem je zivio covjek koji se ponosio svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom. Jer upravo je Teslin spoemnik na glavnom gospickom trgu miniran 1992. godine!
Uvijek mi se cinilo da se o Tesli zapravo premalo znalo uzevsi u obzir ulogu njegovih otkrica za povijest ljudskog roda, poglavito industrije. Kao da je ostao u sjeni Edisona, koji ga je jedno vrijeme financirao.
Nesto je doduse pokusano napraviti na ispravljanju te nepravde, pa je Vlada 2006. godinu proglasila godinom Nikole Tesle. Koliko sam pratila, odrzan je neki znanstveni simpozij, postvljan je spomenik na krizanju Masarykove i Preradoviceve, obnovljen muzej, u Michiganu i Kentuckyu su Teslin rodjenan proglasili Danom Nikole Tesle, postavljana je izlozba i ovdje u Grazu (gdje je Tesla takodjer studirao, ali ne zadugo, jer mu je posnestalo novaca)… Cak sam sa sefom bila razgovarala da mi organiziramo izlozbu, ali su nas pretekli s Tehnickog univerziteta, bit ce da tamo ima „nasih“ dusa koji su bile svjesne Tesline obljetnice.
O njegovim izumima, sturo na stranicama Ericsson Nikola Tesla i puno opsirnije na web stranici www.nikolatesla.hr. Na zalost, iz internetskih izvora nemoguce je saznati mnogo o Teslinom privatnom zivotu, a ne vjerujem da i on nije bio zanimljiv!
komentiraj (3) * ispiši * #
04
utorak
srpanj
2006
Rahmetli Bruno
Vjerojatno se ne bi nakanila pisati da opet u Jutarnjem ne ugledah vijest iz krajeva kojim sam needavno kretah. Naime, cak je do hrvatske citateljske publike, vjecno zedne trivijalnosti, stigla prica o medjevicu Brun(d)i koji se zaputio na dug put (bez povratka) iz Juznog Tirola do Bavarske. Medo se ocito nije snasao u stanistu koje su mu namjenili talijanski biolozi, zeleci povecati broj ove vrste u Dolomitima buduci ista izumire.
Sjecam se prije kojih mjesec dva da sam na televizoru u tramvaju u Grazu gledala skicu ili mapu Brunina kretanja od talijanskih Alpa, preko Austrije do juzne Njemacke. Mapu su napravile i neke novine. Na tom putu je medo, prijatelj pcela potamanio nekoliko kokica, ovaca, kosnica i prouzrokovao jos nesto stete, jureci sveudilj dalje brzo k'o strijela! Dobro, mozda ne bas ko strijela, jer trapavog medu, oh, kuku, lele, do same smrti izbole - ne pcele, nego puscani meci! Cinjenica da se o medi toliko pisalo naravski je stvorila hrpu poklonika njegove avanture u javnosti. Uostalom, ionako je lakse brinuti o medi Brun(d)i nego o palestinskoj, cecenskoj ili nekoj drugoj djeci koja stradavaju od pusaka i pistolja! O globalnim razmjerima povrsnosti govori i cinjenica da su o Bruni opetovano pisali mnogi svjetski mediji; Spiegel, Guardian, a svojim ocima vidjeh da je Bruno bio vijest na naslovnicama svih talijanskih novina...
Bruno neka ti je laka zemlja u kojoj ces god pocivati, cini se da ce to biti talijanska, jerbo je "talijansko ministarstvo okoliša najavilo da će službeno od Njemačke tražiti tijelo smeđeg medvjeda." Svasta!
komentiraj (1) * ispiši * #
03
ponedjeljak
srpanj
2006
Gun lovin' criminals
Last year I did a research on gun culture in Croatia. Its first objective was to examine history and tradition of gun ownership and use of weapons in the society. The study in addition explored the current state of affairs regarding ownership of weapons, rituals connected to the holding of the firearms, describing those occasions that are accompanied by shooting. Finally, the study emphasized divergence of public opinion on gun politics in Croatia, i.e. on different attitudes within a country as to what degree state control should be enforced upon the private ownership and usage of weapons.
My paper was prepared for a broader research project on Gun Culture in South Eastern Europe that was recently completed and that resulted in the study ‘The rifle has the devil inside’. The research project was coordinated by the Bulgarian NGO Center for the Study of Democracy and it was commissioned by the South Eastern and Eastern Europe Clearinghouse for the Control of Small Arms and Light Weapons.
Even though I wrote an executive summary of my country report also in Croatia, I had no idea where I saved that document. For that reason this post will be in English, even though it would be much more useful to have it in Croatian. Nevertheless, I am copying my conclusions below, as that is time consuming. Furthermore, I decided to sum up my findings here, since they were quite at odds with my basic hypothesis. Namely, prior to starting the research, I was quite determined that the gun culture in nowadays Croatia is not deeply rooted. However, the results I came across in literature and through interviews led me to different conclusions. With 375.000 legally owned and registered pieces of weapons, augmented with 700.000 illegally kept in Croatian homes, Croats do not seem as a true pacifist nation.
The tradition of celebratory shootings is inherited to certain areas of Croatia: Cetina Valley, Hrvatsko Zagorje, Dubrovnik, Rab, Korcula, Otocac, and Požega etc. It is linked to several traditional usages of guns for celebratory shooting in those events that by rule mark the victory of local population in battles with Turks. Even though those traditions are sporadical and dispersed throughout the country’s territory they implicitly underline historical grounds of the gun culture in Croatia. The hunting weapons collections as symbol of wealth of families in many of Croatian regions and the fact that gun have been traditionally passed through generations additionally qualifies Croatia as a country that (at least in certain its regions) shares values and traditions of the countries neighbouring to the East. Actually, the lowest amount of presently kept legal arms is found in the Western regions of the country, and the biggest on the eastern parts, where historically frontier with the Ottoman Empire used to be.
The 1991-1995 war directly contributed to a rise of illegal weapons in the country, particularly in war affected areas. In previous war zones the quantity of illegal weapons is disproportionaly higher than in the rest of the country. This constitutes security threats not only to the country itself, but also to a broader region. Once Croatia becomes integrated to the European Union, the issue of illegal weapons might prove problematic, since the membership implies free movement of persons within the Union, implicitly allowing smuggling of illegal weapons into the other member states. Possession of illegal weapons is additional security problem issue, since holding of the weapons contributes to the self-injuring and even injuring of the others, particularly children. Due to condemnatory picturing of criminal acts committed by the use of arms in media Croatian public considers that the weapon holding creates social problems and necessarily implies rise of crime rates. This public attitude can not be changed in spite of the official statistical data which speak in favour of the argument that legally allowed gun ownership does not influence crime rate and the balance of power between the individual and the state.
komentiraj (0) * ispiši * #
02
nedjelja
srpanj
2006
Finnish Presidency
Yesterday the Finnish Presidency of the Union commenced. The official website of the Presidency is stil quite poor, but I wil for sure follow info on the Western Balkans on it even though I seriously doubt Finns will bother with our pat of the world. Finland and Austria together put forward already earlier this year the Operational Programme which does not say a lot about the enlargemet, but more deals with the economic recovery of Europe. Among priorities for Finland's EU Presidency are the future of EU Constitution, increasing competitiveness of the Union, external relations (in relation to the economy of course), JHA, and finally increased transparency in the legislative process.
My former flatmate was Finn. Even though I can't say I manged to hear from him many stories about his country, visitng it once back in the end of 1990s, I am well aware that people from this part of Europe difere significantly from us Balkan-Southerners. Population of this country numbers a bit more than 5 million. The most interesting is that the Swedish minority communty (called "Swedish-speaking Finns") is given great cultural, and even territorial authonomy at the Western cost, and in Aland islands. Mentioning this cause Finns seem very proud about this arrangement, at least they are showing of with it at the official web site of the Presidency.
komentiraj (1) * ispiši * #
01
subota
srpanj
2006
Akadmeski snobizam, primat muskog homo academicusa, i pomalo o zaostalosti (mentaliteta) hrvatske znanosti
Konferencija u Trentu je gotova, cini mi se da je bila zanimljivo i korisno iskustvo! Ono sto me zaista na njoj zamislilo (doduse ne prvi put) je spoznaja da u ovom mom polju ima toliko pametnih, vrijednih, kvalitetnih ljudi, koji cini se gutaju clanke i knjige, i u stanju su pri svakoj argumentaciji citirati dva, tri uvazena izvora, nekoliko slucajeva pred ICJ-em ili ECHR-om (zavisi zavrsm li na human rights ili EU dogadjaju), znaju sve moguce zurnale, godisnjake, izdavacke kuce... Mislim, sve je to impresivno, i sigurna sam da je i u drugim podrucjima, izvan znanost, vazno ili pozeljno razbacivati se kolicinama informiranosti, i u pauzama izmedju panela sipati iz rukava koncepte i usporedjivati istrazivcku metodologiju ili nesto srodno u dugoj struci, ali meni je to sve tako zamorno. Vjerojatno zato sto nisam dovoljno ambiciozna ili tek vrijedna kao drugi, koji (sad sve vise i mladji od mene) trce prema svojim doktoratima dok se ja premisljam o cemu cu tocno pisati (bar ne vise, hocu li opce i pisati)! Ne znam, krhko je znanje, ali vala nije ni lako svojevoljno izloziti se toj mentalnoj bici, u kojoj uvijek moras biti britak, up-to-date, iskazivati dozu zdrave, neiritirajuce arogantnosti! Jos nesto me je ponovo zapanjilo, a razmisljala sam o tome dok sam se pred vecer, po povratku u Bolzano izlezavala pored bazena. I na ovoj konferenciji, ako i na mnogim drugim skupovima slicnog karaktera, muski su sudionici bili glasniji i mnogo cesce argumentirali. Zamalo bi se usudila reci da su muzjaci dominantniji ili barem skloniji izrazavanju svojih stavova od zenki. Voljela bi cuti druga misljenja ljudi koji secu konfernencija, cini li se i njima da su pretezito musi sudionici ukljuceni u diskusije. Ne bi htjela zvucati primordijalno, zaostalo, ali cinjenica je da ih ima vise na visokim polozajima u znanosti. Pitam se stoga da li su oni tek jaci, gasniji, dominantnij (i) u radu mozdanih stanica, ili tek samo dominiraju u izrazavanju, artikulaciji svojih misaonih procesa!?!?
No, vracam se jos malo u talijansku realnost. Jos u srijedu navecer je u Bolzano dosao Dimitry, moj frend Rus koji radi na pravnom fakultetu u Groningenu. Ostao je tu vecer i on kod Marcelle, a dan poslije odvela sam ga na svoj stari posao, u EURAC. Mislim da nije bio odusevljen transparentnoscu prosora, ili po njegovom nedostaku osobnog prostora u turbo-modernoj-staklima prepunjenoj zgradi Akademije. Ima Dimitry i svoj blog, otkrio mi je to pri ovom susretu, a ne tako davno, u ozujku prosle godine kad smo se upoznali u Dubrovniku na nekoj konferenciji, navodno je pisao i nesto o nasem zajednickom markiranju predavanja. Sinoc sam bila uljez u njegovoj hotelskoj sobi, jer sam pametna ja "zaboravila" traziti stipendiju za sudjelovanje na ovoj konferenciji. Zaista, smatrah da je Bolzano gdje imam prijatelje preblizu da bi je trazila. Ipak, nakon ukusne vecere sa sudionicima konfernecije, nije mi se vracalo 50 km na sjever, a imala sam survival kit sa sobom (za one prebujne maste, radilo se o cetkici, ceslju, neizostavnoj kremi za tijelo s kojom oblikujem frizuru itd. u tom sadrzajnom smjeru).
Danas sam nakon konferencije razgovarala s Dimitryjem o nasim odbojnostima prema obrazovnim-akademskim sustavima zemalja iz kojih potjecemo. On je jos odlucniji od mene u tvrdnji da u istocnoeuropskim drzavama znanost pretjerano zaostaje za Zapadom te da on u njoj nema mjesta za njega tamo. Slazem se s njegovom trvdnjom, ali mene osobno vise od nepostojanja infrastrukturnih kapaciteta zalosti zatvoreni mentalitet nasih "znanstvenika". Primjera radi, na nedavnoj konferenciji u Hrvatskoj, dekanica jednog drustvenog fakulteta izjavljuje opetovano da se protivi prilagodjivanju hrvatske znanosti bolonjskom procesu, jer za Boga miloga, uskoro ce Rumunji nasoj hrvatskoj djeci otimati mjesta prilikom upisa na fakulete. Ajoj, koje gluposti! 
Da se na mene tako gleda u Austriji nikad ne bi dobila posao na fakultetu, a ne bi oko mene svakodnevno zuborili glasovi Bosanaca, Rumunja, Albanaca, Njemaca, itd.
Akademska ksenofobija
Aleksa Bjeliš, valjda jos uvijek prorektor na zagrebackom Sveucilistu (a i kandidat skori za rektora), u nekom je nedavnom intervjuu izjavio da "će se hrvatska sveučilišta u 2015. moći smatrati uspješnima ako barem svaki deseti student na njima bude stranac". Smatra on da ce stranci biti izvor prihoda. Nonsense! Prema zakonodavstvu svevisnje gospe Unije, nema sanse da se od stranaca trazi da placaju studij,a nase studente ne. Vece su sanse da ce za deset godina i hrvatski studenti placati malo visu skolarinu, pa i studirali pod patronatom MZOS-a. A ta skolarina ne mora biti neka astronomska cifra, ali bi mogla biti izjednacena za sve (trenutni sustav kategorizacije na redovne, sa i bez potpore, te izvanredne smatram zastarjelim i nepravednim u drzavi u cijem Ustavu stoji da su "državljani i stranci jednaki pred tijelima koja imaju javne ovlasti", kao i da visokoškolsko obrazovanje mora biti pod jednakim uvjetima dostupno svima....). Strasno mi je ovako ograniceno, ksenofobicno shvacanje znanosti, koja bi trebala biti pokretacka snaga cijelog drustva.
Postavsi svjesni veze znanosti, obrazovanja i istrazivanaj za razvoj drustvenog bogatstva, Europejci su u Lisabonskoj strategiji istakli da sve zemlje Unije zajendo moraju stvarati drustva znanja. Svjesni su na deklaratornoj razini i nas ministar i celni ljudi hrvatskim sveucilista i fakulteta, ali i mediji i privreda vec neko vrijeme blebetaju o stvaranju drustva znanja. O pojmu je nedavno pisala blogerica Anamarija, pa ko voli, nek izvoli.
Malo moze biti vrhunsko!
Nedavno sam bila u Rijeci pa sam vidjela gdje to nice "riječki kampus". Super je to ideja, nesto slicno vec valjda desetak godina pokusavaju provesti i U Sarajevu, gdje, kao i u Rijeci, u kompleks bivse kasarne sele jedan po jedan fakultet. Svidja mi se i arogancija ljudi koji stoje iza projekta stvaranja studentskog kampusa i koji najavljuju da ce Rijeka u "obrazovnom smislu oduzeti primat organizacijski zastarjelom i, u odnosu na riječki studentski kampus, konzervativnom zagrebačkom sveučilištu."
Buduci je moj konferencijski paket materijala sadrzavao i brosuru o Sveucilistu u Trentu, tjekom nekog dosadnog izlaganaj proucavah je. Nevjerojatno je da u tako malom gradu, s ne bas brojnom studentskom populacijom postoji sveuciliste kojeg posljednjih pet godina istrazivanje o kvaliteti talijanskih sveucilista koje provodi dnevni list la Republica (tzv. CENSIS Suvey) smjesta na sam vrh kvalitete talijanskih obrazovnih entiteta. Nije ni cudo, jer sam na konferenciji upoznala i Kanadjanina, i Britanca, i Njemca, i Ukrajinku koji tamo predaju kao profesori ili je potonja studentica. Nema napretka, nema konkurentnosti, nema inovativnosti ako se zatvori u svoju malu nacionalnu, a u nas i lokalnu nisu i sa strepnjom i prezirom promatra kako se drustvo znanja dogadja negdje drugdje. Stoga, vracajuci se na razgovor s Dimitryjem, a nakon katastroficnog radnog proslogodisnjeg iskustva u hrvatskoj znanstvenoj ustanovi, zakljucujem da sam svjesna da nema tako lakog povratka u taj horror! Jer znam da samo 250 km dalje stvari jednostavno funkcioniraju. E da, nedavno sam koordinirala izradu nacionalnih izvjsca i zavrsila jedno od izvjesca za Hrvatsku o priblizavanju sveucilista i akademija zemalja jugoistocne Europe Europskom istrazivackom prostoru. Kolegica je nedavno izradila stranicu projekta, prilicno je stura, da ne kazem neinventivna, ali barem sadrzi neke osnovne podatke o tome cime se, medju ostalm, bavim u Grazu. Kad se sjetim koji je URL, prikacict cu je.
Nisam misila da ce tekst ispasti ovako dug, odoh sad traziti drustvo za oprostajnu pivu u centru grada s ex-kolegama. Nadam se samo da nije prekasno, jest da je ljeto, ali ovo je dull Bolzano! Marcella i Maja su izvan grada, brata Srbina mi nema, a nije se javio jel u gradu, valjda se vratio iz Venecije da se zajedno vratimo kuci. Sutra idem za Graz, a mozda vec u utorak moram biti na sastanku u Zagrebu. Voljela bi da ga mogu izbjeci jer sam vec malo pretjerala s putovanjima lately, ali bojim se da je maarkiranje ovaj put neizvodivo...
komentiraj (2) * ispiši * #
