Administracija nesposobna dokučiti Hašku formulu

Danas sam zavrsila knjigu "Haška formula" novinarke Višnje Starešine koja je ranije izvjestavala sa sudjenja iz Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Prije koju godinu je obajvila knjigu “Vježbe u laboratoriju Balkan”, koju doduse nisam (jos) pricitala, ali cu je svakako potraziti. Obje knjige, kako navodi interview s autoricom iz Vecernjeg lista su analize učinaka i uradaka Haaškog suda na politička zbivanja u RH i oko nje.

Zapravo, knjigu kupih jos u studenome, prosincu prosle godine, netom pred odlazak u Austriju, gomilajuci pecalbarsku biblioteku. Ponajprije je motiv kupovine ovog naslova bio sagledati pogled na Haaski sud s "druge", desnicarskije strane, mislih tada. Priznajem, nakon sto knjigu zabrsih, shvatih da sam vjerojatno sve ove godine ja sama bila na krivoj, totalno nekriticnoj strani prema ulozi koju se MKSJ imati u povijest ovog dijela svijeta. Nadalje, shvatih da sam poprilicno bedasto i naivno dozivljavala Blaskica i njegov slucaj, te podjecnjivala Nobilove manipulatorske moci. O njima je zasigurno mnogo bilo napisano i u stampi hrvatskoj, naletih i na nedavna otkrica njegovih falsifikata u Blaskicevoj obrani na blogosferi. Procitavsi prosle godine knjigu "Urota Blaškić" novinarke Jasne Babić, zapravo sam stekla dojam da je Nobilova obrana u kojoj je tvrdio da je Blaskic bio zrtveno janje dvostruke linije zapovjedanja zapravo bila istinita. Zacudo, knjigu "Urota Blaškić", koja ne ide na ruku pro-desnicarskom rezimu, objavio je "pro-desnicarski" vecerni list u veljaci 2005. Ali zaista, sto vise studiram ovu nedavnu balkansku proslost, pokusavajuci je objektivno shvatiti, sve mi je manje jasna... The thruth is, however, somewhere outhere. I, kako kaze Starešina, unatoc nekoliko procesa koji su se pred MKSJ-om vodili za zlocine u Lasvanskoj dolini nije utvrdjeno pred Haaskim sudom ko je naredio pokolj muslimanskog stanovnistva u selu Ahmici. Nazivajuci sudjenje za Lasvansku dolinu "modelom slucajem", Starešina zakljucuje da je pravda stajala vise milijua desetaka dolara za taj model-slucaj, a istina nije utvrdjena!

Osobno zaista nisam sklona teorijama zavjere, i teza koja se knjigom "Haška formula" povlaci da su britansko-kanadsko-srpske-KOS-ovske tajne sluzbe zapravo izamnipulirale muslimansko-hrvatski sukob u BiH, ustorjile MKSJ, manipuliraju tziteljstvom i svjedocima, cini se neizbrusena ili u najmnaju ruku vrijedja profesionalnost te institucije (premda, gdje ima dima, obicno ima i vatre, a i od samog osnutka Haaskog suda nije se krilo da se radi o politickoj, a ne ne-daj -Boze pravnoj tvorevini!). Na samom kraju knjige autorica upozorava da je vukovarski zlocin ulgavnom ostao neprocesuiran! Osim optuzbe Radic, Slivancanina i Mrsica za Ovcaru (tj. odvodjenje i egzekuciju ranjenika iz vukovarske bolnice), nitko iz vrha JNA ni srpskih politicara tadasnjih nije optuzen zbog zlocina nad civilnim stanovnistvom Vukovara. Sama sam zapavo sve ove godine vjerovala da je Vukovar mozda mogao biti “zrtvovan” za medjunarodno prznanje Hrvatske, ali nakon sto zavrsih ovu knjigu sklonija sam kriticnije pristupati takvom svom stavu. Sta ako je Starešina u pravu i sta ako je teza o izdaji Vukovara od strane Zagreba tek montaza KOS-a?!?

Ipak, nesto u cemu se zaista slazem s autoricom tice se nesposobnosti ili nevoljkosti, ili jednog i drugog, hrvatskih vlasti (opet, ovaj termin je presirok, bolje reci: adminsitracije, nadleznih sluzbi; bile one Vlada sama, Vladini uredi, ministarstva, spijunse sluzbe) da na primjeren nacin pripreme sluzbeni stav Republike Hrvatske na optuznicu protiv generala Gotovine, Cermaka i Markaca koja je Oluju proglasila zajednickim zlocinackim poduhvatom i drugu optuznicu protiv Prlica, Praljka, Stojica, Corica, Pusica i Petkovica koja hrvatsko-muslimanski rat takodjer tretira kao hrvatski zlocinacki pothvat. Starešina primjecuje da su ove "optužnice postavljene tako široko da, kao potencijalne zločince, de facto uključuju trećinu Hrvata iz RH i praktično sve Hrvate u BiH. Problem je što su takve optužnice u nas prošle gotovo šutke. Kao da ih nitko nije čitao." Cak je i Haaskom sudu (pre)skloni predsjednik "Mesić primijetio je da to baš i nije individualizirana odgovornost." Knjiga navodi (str. 270) da je premijer Sanader na to jednom prilikom kometirao "Što apsurdnije, to bolje za nas!" Bio je to službeni hrvatski odgovor, sprda se autorica...

Ima jos nekoliko djelova knjige koje sam nasla na webu, pa ih mogu lako citirati, a cini mi se zanimljivi i potkrepljuju moju tezu o neorganiziranosti i sveopcoj nezainteresiranosti hrvatskih tijela vlasti za pravodobnu i profesionalnu suradnju sa MKSJ, koja ne bi bila "sluznicka", u stilu izjave ex-ministrice Vesnice Škarice, koja je navodno rekla (str. 268) "Mi izrucujemo ljude i dokumente!".

U ministartvima nema analitickih odjela koji bi pripremali dokumente za odvjetnike, sve se (cini mi se) radi poluprofesionalno! Kako inace opravdati da spijuni koji su radili u veleposlanstvu Haagu, a bili su angazirani kao liaison officers s optuzenicima te setali Haagom i MKSJ-em, redovito nisu govorili engleski (presmijesno opisane (ne)zgode na str. 213-219)!?!? Od institucija znam da postoje Uprava za suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima unutar Ministarstva pravosudja i Vladin Savjet za suradnju s Haaškim sudom. Od lipnja 2004. godine postoji savjet prijatelja suda, u kojem su eminentni profesori prava, povijesti i kojecega, dakle oni koji vec imaju sto i jednu titulu, i MKSJ-om se mogu baviti jednom tisucinkom svoga profesionalnog vremena. Tako nas drzavni vrh dozvljava Haag, kao nesto daleko i nebitno, a kad nam taj isti Haag kroji buducnost, i tumaci nedavnu proslot, nasi politicari odmahuju rukicama, vjerujuci kako su jako vazni i kako ih ionako uskoro ceka EU, tekar se ni ne trebaju truditi dokazivati da mozda i nisu bili bas takvi zlocinci i monstrumi ti ljudi koji su vodili drzavu u devedesetima! Nekoliko je zakona, deklaracija i zakljucaka Sabor izglasao u vezi sa suradnjom s MKSJ-em, svaki put naglasavajuci dignitet domovinskog rata, koristeci u njima uglavnom politicko-patriotsko-nacionalisticke floskule, zaboravljuci redovito jasno delegirati nadleznost institucijama i kompetentnim pojedincima koji bi se suradnjom s Haaskim sudom bavili studiozno, sistematico i profesionalno.

Dakle, pisuci o vječitom hrvatskom čuđenju u knjizi Starešina navodi da "Od prvih optužnica protiv Hrvata iz doline Lašve do izlazne strategije Haaškog suda deset godina poslije, čuđenje hrvatske administracije nad svakom njegovom odlukom nije prestajalo. Mijenjale su se vlade, ali baš nijedna nije imala ništa što bi se moglo nazvati strategijom, osmišljenom politikom suradnje sa Sudom."

"Posao državne politike, lidera, nije žaliti se što nam tko radi, nego prepoznati opasnost i imati pripravne odgovore. Nije na predsjednicima, premijerima ili ministrima vanjskih poslova da naknadno “popravljaju stvari”. Premda naši političari i dalje, čini se, vjeruju kako oni to mogu i kako će jedan susret s nekim stranim premijerom ili predsjednikom stubokom promijeniti stvari. Barem se tako ponašaju, gotovo prezirući profesionalnost i kompetenciju." kaze Višnja Starešina. U ovome se s njome u potpunosti slazem!

Zakljucno, ako sam dobro razumjela, na jednom mjestu Starešina (o)daje cjelovitu Hašku formulu, postavljajuci je na nacin da svi oni koje tuziteljstvo optuzi imaju vrlo veliku sansu zavrsiti kao osudjenici, na taj nacin dovodeci u pitanje pravicnost kaznenog postupka. Naime, glavna je autoricina zamjerka sto je akuzatorni proces (inace svojesven anglosaksonskom pravu, ne nasem, kontinentalnom!) takav da u njemu tuzitelj ima pretezitu ulogu jer je njemu, a ne istraznom sucu (kako u kantinentalnom prvnom sustavu) povjerena istraga. Nadalje, u akuzatornom procesu tuzitelj pokusava naci sve dokaze koji su protiv optuzenog, a ne utvrditi istinu (str. 16). Dakle, Haška formula = podignuta optužnica je tričetvrt presude!