Akadmeski snobizam, primat muskog homo academicusa, i pomalo o zaostalosti (mentaliteta) hrvatske znanosti

Konferencija u Trentu je gotova, cini mi se da je bila zanimljivo i korisno iskustvo! Ono sto me zaista na njoj zamislilo (doduse ne prvi put) je spoznaja da u ovom mom polju ima toliko pametnih, vrijednih, kvalitetnih ljudi, koji cini se gutaju clanke i knjige, i u stanju su pri svakoj argumentaciji citirati dva, tri uvazena izvora, nekoliko slucajeva pred ICJ-em ili ECHR-om (zavisi zavrsm li na human rights ili EU dogadjaju), znaju sve moguce zurnale, godisnjake, izdavacke kuce... Mislim, sve je to impresivno, i sigurna sam da je i u drugim podrucjima, izvan znanost, vazno ili pozeljno razbacivati se kolicinama informiranosti, i u pauzama izmedju panela sipati iz rukava koncepte i usporedjivati istrazivcku metodologiju ili nesto srodno u dugoj struci, ali meni je to sve tako zamorno. Vjerojatno zato sto nisam dovoljno ambiciozna ili tek vrijedna kao drugi, koji (sad sve vise i mladji od mene) trce prema svojim doktoratima dok se ja premisljam o cemu cu tocno pisati (bar ne vise, hocu li opce i pisati)! Ne znam, krhko je znanje, ali vala nije ni lako svojevoljno izloziti se toj mentalnoj bici, u kojoj uvijek moras biti britak, up-to-date, iskazivati dozu zdrave, neiritirajuce arogantnosti! Jos nesto me je ponovo zapanjilo, a razmisljala sam o tome dok sam se pred vecer, po povratku u Bolzano izlezavala pored bazena. I na ovoj konferenciji, ako i na mnogim drugim skupovima slicnog karaktera, muski su sudionici bili glasniji i mnogo cesce argumentirali. Zamalo bi se usudila reci da su muzjaci dominantniji ili barem skloniji izrazavanju svojih stavova od zenki. Voljela bi cuti druga misljenja ljudi koji secu konfernencija, cini li se i njima da su pretezito musi sudionici ukljuceni u diskusije. Ne bi htjela zvucati primordijalno, zaostalo, ali cinjenica je da ih ima vise na visokim polozajima u znanosti. Pitam se stoga da li su oni tek jaci, gasniji, dominantnij (i) u radu mozdanih stanica, ili tek samo dominiraju u izrazavanju, artikulaciji svojih misaonih procesa!?!?

No, vracam se jos malo u talijansku realnost. Jos u srijedu navecer je u Bolzano dosao Dimitry, moj frend Rus koji radi na pravnom fakultetu u Groningenu. Ostao je tu vecer i on kod Marcelle, a dan poslije odvela sam ga na svoj stari posao, u EURAC. Mislim da nije bio odusevljen transparentnoscu prosora, ili po njegovom nedostaku osobnog prostora u turbo-modernoj-staklima prepunjenoj zgradi Akademije. Ima Dimitry i svoj blog, otkrio mi je to pri ovom susretu, a ne tako davno, u ozujku prosle godine kad smo se upoznali u Dubrovniku na nekoj konferenciji, navodno je pisao i nesto o nasem zajednickom markiranju predavanja. Sinoc sam bila uljez u njegovoj hotelskoj sobi, jer sam pametna ja "zaboravila" traziti stipendiju za sudjelovanje na ovoj konferenciji. Zaista, smatrah da je Bolzano gdje imam prijatelje preblizu da bi je trazila. Ipak, nakon ukusne vecere sa sudionicima konfernecije, nije mi se vracalo 50 km na sjever, a imala sam survival kit sa sobom (za one prebujne maste, radilo se o cetkici, ceslju, neizostavnoj kremi za tijelo s kojom oblikujem frizuru itd. u tom sadrzajnom smjeru).

Danas sam nakon konferencije razgovarala s Dimitryjem o nasim odbojnostima prema obrazovnim-akademskim sustavima zemalja iz kojih potjecemo. On je jos odlucniji od mene u tvrdnji da u istocnoeuropskim drzavama znanost pretjerano zaostaje za Zapadom te da on u njoj nema mjesta za njega tamo. Slazem se s njegovom trvdnjom, ali mene osobno vise od nepostojanja infrastrukturnih kapaciteta zalosti zatvoreni mentalitet nasih "znanstvenika". Primjera radi, na nedavnoj konferenciji u Hrvatskoj, dekanica jednog drustvenog fakulteta izjavljuje opetovano da se protivi prilagodjivanju hrvatske znanosti bolonjskom procesu, jer za Boga miloga, uskoro ce Rumunji nasoj hrvatskoj djeci otimati mjesta prilikom upisa na fakulete. Ajoj, koje gluposti! Da se na mene tako gleda u Austriji nikad ne bi dobila posao na fakultetu, a ne bi oko mene svakodnevno zuborili glasovi Bosanaca, Rumunja, Albanaca, Njemaca, itd.

Akademska ksenofobija

Aleksa Bjeliš, valjda jos uvijek prorektor na zagrebackom Sveucilistu (a i kandidat skori za rektora), u nekom je nedavnom intervjuu izjavio da "će se hrvatska sveučilišta u 2015. moći smatrati uspješnima ako barem svaki deseti student na njima bude stranac". Smatra on da ce stranci biti izvor prihoda. Nonsense! Prema zakonodavstvu svevisnje gospe Unije, nema sanse da se od stranaca trazi da placaju studij,a nase studente ne. Vece su sanse da ce za deset godina i hrvatski studenti placati malo visu skolarinu, pa i studirali pod patronatom MZOS-a. A ta skolarina ne mora biti neka astronomska cifra, ali bi mogla biti izjednacena za sve (trenutni sustav kategorizacije na redovne, sa i bez potpore, te izvanredne smatram zastarjelim i nepravednim u drzavi u cijem Ustavu stoji da su "državljani i stranci jednaki pred tijelima koja imaju javne ovlasti", kao i da visokoškolsko obrazovanje mora biti pod jednakim uvjetima dostupno svima....). Strasno mi je ovako ograniceno, ksenofobicno shvacanje znanosti, koja bi trebala biti pokretacka snaga cijelog drustva.

Postavsi svjesni veze znanosti, obrazovanja i istrazivanaj za razvoj drustvenog bogatstva, Europejci su u Lisabonskoj strategiji istakli da sve zemlje Unije zajendo moraju stvarati drustva znanja. Svjesni su na deklaratornoj razini i nas ministar i celni ljudi hrvatskim sveucilista i fakulteta, ali i mediji i privreda vec neko vrijeme blebetaju o stvaranju drustva znanja. O pojmu je nedavno pisala blogerica Anamarija, pa ko voli, nek izvoli.

Malo moze biti vrhunsko!

Nedavno sam bila u Rijeci pa sam vidjela gdje to nice "riječki kampus". Super je to ideja, nesto slicno vec valjda desetak godina pokusavaju provesti i U Sarajevu, gdje, kao i u Rijeci, u kompleks bivse kasarne sele jedan po jedan fakultet. Svidja mi se i arogancija ljudi koji stoje iza projekta stvaranja studentskog kampusa i koji najavljuju da ce Rijeka u "obrazovnom smislu oduzeti primat organizacijski zastarjelom i, u odnosu na riječki studentski kampus, konzervativnom zagrebačkom sveučilištu."

Buduci je moj konferencijski paket materijala sadrzavao i brosuru o Sveucilistu u Trentu, tjekom nekog dosadnog izlaganaj proucavah je. Nevjerojatno je da u tako malom gradu, s ne bas brojnom studentskom populacijom postoji sveuciliste kojeg posljednjih pet godina istrazivanje o kvaliteti talijanskih sveucilista koje provodi dnevni list la Republica (tzv. CENSIS Suvey) smjesta na sam vrh kvalitete talijanskih obrazovnih entiteta. Nije ni cudo, jer sam na konferenciji upoznala i Kanadjanina, i Britanca, i Njemca, i Ukrajinku koji tamo predaju kao profesori ili je potonja studentica. Nema napretka, nema konkurentnosti, nema inovativnosti ako se zatvori u svoju malu nacionalnu, a u nas i lokalnu nisu i sa strepnjom i prezirom promatra kako se drustvo znanja dogadja negdje drugdje. Stoga, vracajuci se na razgovor s Dimitryjem, a nakon katastroficnog radnog proslogodisnjeg iskustva u hrvatskoj znanstvenoj ustanovi, zakljucujem da sam svjesna da nema tako lakog povratka u taj horror! Jer znam da samo 250 km dalje stvari jednostavno funkcioniraju. E da, nedavno sam koordinirala izradu nacionalnih izvjsca i zavrsila jedno od izvjesca za Hrvatsku o priblizavanju sveucilista i akademija zemalja jugoistocne Europe Europskom istrazivackom prostoru. Kolegica je nedavno izradila stranicu projekta, prilicno je stura, da ne kazem neinventivna, ali barem sadrzi neke osnovne podatke o tome cime se, medju ostalm, bavim u Grazu. Kad se sjetim koji je URL, prikacict cu je.

Nisam misila da ce tekst ispasti ovako dug, odoh sad traziti drustvo za oprostajnu pivu u centru grada s ex-kolegama. Nadam se samo da nije prekasno, jest da je ljeto, ali ovo je dull Bolzano! Marcella i Maja su izvan grada, brata Srbina mi nema, a nije se javio jel u gradu, valjda se vratio iz Venecije da se zajedno vratimo kuci. Sutra idem za Graz, a mozda vec u utorak moram biti na sastanku u Zagrebu. Voljela bi da ga mogu izbjeci jer sam vec malo pretjerala s putovanjima lately, ali bojim se da je maarkiranje ovaj put neizvodivo...