Slijedi još jedan post s vijestima od prije stotinu godina: Škola br. 11/12, studeni-prosinac 1910.
Prema velikoj i upravo nesnošljivoj skupoći, morat će se pučkim učiteljima plaće što skorije urediti, a prema današnjim prilikama i njihovi pravni odnošaji urediti. Jest, aktivni će pučki učitelji dobiti i moraju dobiti veće plaće, to je nepobitno; ali sada nastaje drugo pitanje, koje je s tim usko spojeno, koje se tiče i nas umirovljenih pučkih učitelja.
Čemu se mi umirovljenici imamo nadati? I nas je ta nesmiljena skupoća stigla, i mi je još većma i još teže osjećamo od naših aktivnih drugova. Mi smo tek pravi nevoljnici!
S našim umirovljenjem izgubismo stan, drva, vrt, zemljište, ako ga uživasmo, pa i orguljašku naknadu, koji bijahu još i orguljaši. Dobismo istina mirovinu, ali kakovu – jadnu – koja u današnjim životnim prilikama ni za stanarinu, drva, a nekmoli za skupe živežne potreboće i odijelo, ni za sebe same, još manje za našu obitelj, koji je imamo, dotječe.
I ovo, kao i prethodnih dana objavljeni postovi, zvuči, nažalost, poznato.
Inače, baš sam neki dan, prije no što mi se ovdje imputiralo omalovažavanje radnica u DM-u, spomenuo učenicima DM kao vrijedan primjer (relativno) zdrave korporacije u kojoj su, zahvaljujući filantropiji vlasnika, zaposlenici zadovoljni, u kojoj se njeguju dobri odnosi nadređenih i podređenih itd. Može se, dakle, i drugačije, zaključili smo. Općenito govoreći, ne da mi se odgovarati na sporadične komentare u kojima me se proziva za jednostranost, pristranost, isključivost i tome slično. Naime, u ovih četiristotinjak postova (ovaj je 399.) – oni koji me čitaju to mogu potvrditi – kritički sam se osvrtao i na nastavnike (to najviše) i na ravnatelje, i na učenike i na roditelje. Isto tako sam pokušao, kad mi se učinilo potrebnim, založiti se za nastavnike i ravnatelje, učenike i njihove roditelje. I uvijek bi se našao netko tko je uletio onako sa strane pa bi obasuo paljbu na mene. Po milijunti put govorim, ne mogu se kompleksne teme obraditi temeljito u svakom pojedinom postu, i po milijunti put ponavljam da stvari nisu crno-bijele. Moje opservacije o plaćama idu za tim da je cijeli sustav poremećen; naravno da bih bio sretan da smo svi zadovoljni plaćama. Glupo mi je to i isticati. Svakako bih više volio da je tako; manje sam sklon priželjkivati da smo ravnopravni u – siromaštvu.
I pada mi na pamet Finska. Maturanti se tamo lome da se upišu na učiteljske fakultete jer znaju da će nakon studija imati ugled u društvu, visoku plaću, izvrsno opremljene škole, mogućnost trajnog usavršavanja itd. itsl. Nije tako bilo oduvijek, Finci su u nekom trenutku shvatili da u tom grmu leži zec napretka društva. Ovdje je na djelu, čini se, obrnuti proces: zadnjih dvadeset i kusur godina svjedočimo sve manjem upisu na učiteljske fakultete, rapidnom gubljenju ugleda u društvu, sve manjim plaćama (vječno ispod državnog prosjeka), slabo opremljenim školama i sve slabijim mogućnostima usavršavanja. Mislim, pa to je svakome tko želi vidjeti – izvan prosvjete, jer nama u sustavu je to jasno kao dan – očigledno.
| < | prosinac, 2010 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery