U četvrtom poglavlju (1-3) Prve poslanici Timoteju, Pavao piše sljedeće: „Duh izričito veli da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i pristati uz prijevarne duhove i đavolske nauke, podmukle lašce, koji su ožigosani u vlastitoj savjesti, koji zabranjuju ženidbu i naređuju uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici – oni što potpuno upoznaše istinu – uzimaju sa zahvalnošću“.
Ne znam što je točno Pavao podrazumijevao pod „posljednjim vremenima“, ali, s obzirom na to da je „u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan“ (Druga Petrova poslanica 3,8), posljednja vremena – držite to na umu – traju po svoj prilici već kojih dvije tisuće godina. No, ono što mi je u gornjem citatu zanimljivo je spominjanje misterioznih „podmuklih lažaca“, „ožigosanih u vlastitoj savjesti“, koji „zabranjuju ženidbu“. Zabranjuju ženidbu. Što to znači? Na koga se to odnosi? Pavao se poziva ni manje ni više nego na „Duha“ koji to „izričito veli“. Dakle, Taržaninu je jako stalo da svi koji će čitati njegov tekst uzmu ovo proroštvo zaozbiljno. Znači, negdje tijekom posljednjih dvije tisuće godina neki su „otpali od vjere“ i pristali uz „đavolske nauke“, među koje se ubraja i zabrana ženidbe. Budući da je u Pavlovom umu seks izvan braka bio apsolutno neprihvatljiv, zabrana ženidbe značila je, po logici stvari, naredbu celibata.
Inače, u samom Novom zavjetu nigdje se od crkvenih službenika ne zahtijeva da budu neoženjeni, tj. ne brani im se ženidba. Štoviše, u istoj toj Prvoj poslanici Timoteju 3,1-6, Pavao opisuje idealnog kandidata za svećenika: „Vjerodostojna je riječ: teži li tko za nadgledništvom, časnu službu želi. Treba stoga da nadglednik bude besprijekoran, jedne žene muž, trijezan, razuman, sređen, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne vinu sklon, ne nasilan nego popustljiv, ne ratoboran, ne srebroljubac; da svojom kućom dobro upravlja i sinove drži u pokornosti sa svom ozbiljnošću – a ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju? – ne novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu“.
Dakle, svećenik bi, prema Pavlu, trebao živjeti u monogamnom heteroseksualnom braku i sinove (kćeri ne spominje, ali nećemo sad o tome…) držati „u pokornosti“. Posebno je zanimljiva njegova opaska da je baš sposobnost dobrog upravljanja vlastitim domaćinstvom dobar pokazatelj da će dotični dobro skrbiti i za Crkvu, što je upravo suprotno današnjim tumačenjima – sigurno ste ih čuli – prema kojima se svećenici ne trebaju ženiti e da bi se dobro brinuli za župu. Često se to navodi kao vrhunski argument kontra ukidanja celibata. Nemam pojma o tome, premda vjerojatno ima primjera svećenika koji imaju obitelj i dobro se brinu za župu, i onih koji žive u celibatu, ali su u tome – brizi za Crkvu Božju – nevješti. No dobro. Kako je onda došlo do toga da danas (tj. već oko tisuću godina) katolički svećenici žive u celibatu, odnosno, zabranjeno im je da se žene? Pa, postupno.
Naime, cijela ta stvar sa ženidbom je utoliko problematičnija što se u osnovi radi o seksualnosti. Na seksualnost se zarana u kršćanstvu počelo gledati s izvjesnim podozrenjem – u boljem slučaju s ambivalencijom, a u gorem i s neprijateljstvom. Premda u Starom zavjetu postoji Pjesma nad pjesmama koja se može čitati i kao slavljenje seksualne naslade, spolna želja, kao i sve ljudsko, podložna je iskrivljenju (svatko ima i negativnih iskustava s tim u vezi, zar ne?). Uglavnom, već u evanđelju postoji zabilježen Isusov odgovor na komentar učenikâ da je – zbog raznoraznih bračnih poteškoća – „bolje ne ženiti se“ (Evanđelje po Mateju 19,10): „Ne shvaćaju to svi… nego samo oni kojima je dano. Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati!“ (Evanđelje po Mateju 19,11-12). Ako dobro shvaćam, Isus ovdje ništa ne zabranjuje; naglasak je na slobodnom izboru, dobrovoljnom osobnom odricanju radi višeg cilja. Na drugom mjestu kaže sljedeće: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. Ali oni koji se nađu dostojni da budu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti će se ženiti niti udavati. Oni neće moći više ni umrijeti, jer će biti slični anđelima. Oni su sinovi Božji, jer su sinovi uskrsnuća“ (Evanđelje po Luki 20,34-36). Isus ovdje govori o zagrobnom životu; problem je eskalirao kad su neki pokušali postati „slični anđelima“ već na ovom svijetu. Prvi kršćani držali su se, razumljivo, židovskih nazora vezanih uz bračne odnose i spolnost. Osnovno pravilo: monogamni heteroseksualni odnos potvrđen u zajednici (vidi Pavlovu uputu). No, tijekom drugog-trećeg stoljeća počeo se razvijati monastički pokret: muškarci (kasnije i žene), možda oni koji su sebe prepoznali među onima koji se „odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga“, počeli su odlaziti u puste predjele, pojedinačno (Antun Pustinjak) ili u skupinama. Iz nekog razloga, njihov odnos prema seksualnosti bio je prožet nepovjerenjem; a zbog svog asketskog načina života usredotočenog na duhovni razvoj, manje rezolutni vjernici počeli su ih doživljavati kao, recimo to tako, svetije od prosjeka. Uglavnom, sljedećih stoljeća njihov utjecaj na poimanje ljudske spolnosti proširio se kršćanskim svijetom: poticala se apstinencija, a žene su se okrivljavale kao izvor iskušenja, „ulaz za đavla“ (Tertulijan) i slično. Celibat se malo pomalo počeo doživljavati kao mjerilo svetosti. Crkveni oci opravdavali su spolne aktivnosti jedino u svrhu prokreacije, a Augustin primjerice smatra da je čak i bračni seks obavljen s namjerom razmnožavanja – grijeh (jer donosi – uvijek suspektni – užitak). (Hm, neki cinik primijetio bi da je do tog zaključka došao tek nakon pustopašne mladosti.)
Desetljeće po desetljeće, stoljeće po stoljeće na Zapadu je Crkvena hijerarhija pokušavala uvesti obavezu celibata za svećenike. Stvar, pogađate, nije išla glatko. Ali, uz dovoljno vremena i dovoljno pritiska… Prema podacima koje sam pronašao (molim upućenije da me nadopune/isprave), na koncilu održanom 315. raspravljalo se o problematici svećenika udovaca: mogu li se takvi ponovno oženiti? Propisano je da se takvima, pod prijetnjom gubitka službe, zabranjuje sklopiti novi brak. Papa Siricije (384.-399.) također se zalagao za suzdržavanje svećenikâ od odnosa sa ženama, čak i svojim vlastitim. Stvar je poodmakla početkom drugog milenija, napose s Grgurom VII., papom od 1073. do (zanimljiva koincidencija) 25. svibnja 1085. Premda se ne može reći da je uveo celibat u Crkvu, uvelike je tome pridonio. Godine 1074. godine objavio je encikliku kojom je oslobodio vjernike poslušnosti biskupima koji bi dozvoljavali ređenje oženjenih svećenika, a sljedeće godine lišio je oženjene svećenike njihovih prihoda. Naposljetku, na Prvom lateranskom koncilu održanom 1123. apsolutno se zabranjuje svećenicima i đakonima petljanje s konkubinama i ženama općenito, odnosno, zabranjuje se živjeti sa ženom koja određenom svećeniku nije majka, sestra, teta ili slično tome. Također se svećenicima apsolutno zabranjuje bračna veza kao takva.
Ima li to ikakve veze s onim citatom s početka teksta ne bih znao reći. Bilo bi zanimljivo čuti mišljenje nekog teologa ili bibličara. Kako bilo, u katoličkoj crkvi celibat se podrazumijeva, premda se svako toliko čuje neko rogoborenje s tim u vezi. Kako sad stoje stvari, nema šanse da se celibat ukine.
Zašto sve ovo pišem?
Pa, čitam ovih dana vijesti o objavljivanju Izvještaja nezavisne Komisije za istragu zlostavljanja djece u Irskoj. Na užasavajućih 2575 stranica iznose se rezultati devetogodišnje istrage. Evo što o tome piše Glas Koncila, navodeći riječi kardinala Seána Bradyja, nadbiskupa Armagha: „Izvještaj jasno pokazuje da je najranjivijoj djeci u društvu naneseno veliko zlo i bol. Izvještaj dokumentira katalog sramotne okrutnosti – zanemarivanje, fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje djece. Strašno mi je žao i duboko sam posramljen što su djeca u tim ustanovama trpjela na tako užasne načine. Djeca su zaslužila bolje (sic! gp), osobito od onih koji o njima skrbe u Isusovo ime“. A Isus je, u doba koje nije poznavalo dječja prava, bio neobično blagonaklon prema malenima; s druge strane, za zlostavljače djece nije pokazao razumijevanja: „A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora!... jao onome po kome sablazan dolazi!“ (Evanđelje po Mateju 18,6-7).
U kontekstu ovog posta, u „katalogu sramotne okrutnosti“ posebice se ističe seksualno zlostavljanje (koje dakako uključuje u sebi i fizičko i psihološko) djece. GK nas informira da je „ispitano više od 25000 djece koja su od 1940. do kasnih 1970. bila povjerena skrbi državnih ustanova koje je većinom vodila Crkva, a više od tisuću njih izjavilo je da su bili zlostavljani“.
Podsjetila me cijela ova nesreća i na film Sestre Marije Magdalene (The Magdalene Sisters) Petera Mullana. Film sam pogledao negdje 2004. ili 2005. i sjećam se da je nas nekoliko desetaka gledatelja ostalo – što se rijetko događa – u tišini sjediti nakon odjavne špice, čak i nakon što su se upalila svjetla u kinu Europa. U Irskoj su, naime, postojali tzv. Magdalenski zavodi u koje su – katkad i za cijeli život – zatvarane djevojke zbog skandaloznih prijestupa tipa očijukanja s mladićima, ili majke izvanbračne djece, siročad i slično. U nekima od tih zavoda časne sestre koje su ih vodile postupale su sa štićenicama – praktički robinjama koje su obavljale teške fizičke poslove – toliko neljudski da je to zapravo prosječno normalnoj osobi teško pojmljivo. Ukoliko je i deseti dio onoga što se može vidjeti u filmu istina, gotovo je nepodnošljivo. (Inače, žene koje su sve to preživjele žalile su se nakon odgledanog filma da je prikaz njihove patnje zapravo – razvodnjen!) Naposljetku, ono što me dokraja dotuklo je činjenica da je zadnji takav zavod bio zatvoren praktički jučer, 1996. Pitanje za one koji vode Crkvu, Irsku i univerzalnu: KAKO je to moguće?
Na koncu, postavio bih još neka hipotetička pitanja. Može li se, i kako, celibat svećenikâ dovesti u vezu sa seksualnim zlostavljanjem djece od strane pojedinih službenika katoličke crkve? Zbog čega nema izvještaja o (raširenom) seksualnom zlostavljanju djece u pravoslavnoj crkvi ili protestantskim crkvama? Ima li to veze s činjenicom da se njihovi svećenici mogu ženiti?
Bilo bi mi drago da se u raspravu, za koju sam siguran da će se voditi na civiliziranoj i konstruktivnoj razini, uključe i, recimo, velečasni Kaćunko (hoće li mu tko skrenuti pažnju?) ili neki od vjernika koji mi povremeno ostave pozdrav (primjerice bloger duhovna misao i sl.).
| < | svibanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery