gospon profesor
subota, 14.02.2009.
Stilska vježba
K. Van Loon: PLOD STRASTI
Znate li što je Klinefelterov sindrom? Cijeli zaplet romana Plod strasti (Marjan tisak, Split, 2003.) nizozemskog pisca i novinara Karela Van Loona temelji se upravo na njemu. Dakle, Klinefelterov sindrom genetsko je oboljenje koje pogađa isključivo muškarce, a uzrok mu je prisutnost jednog ili više dodatnih X kromosoma. Oboljela osoba sterilna je od rođenja. Bolest je neizlječiva.
Armin Minderhout, urednik prirodoznanstvenih udžbenika, udovac i, kako je vjerovao, otac trinaestogodišnjeg sina, želeći u novoj vezi začeti dijete, nakon liječničkog pregleda doznaje da je oduvijek bio sterilan. To, dakako, mijenja sve. Majka dječaka, prerano preminula Monika, čijoj ljepoti i originalnosti u njegovim očima ravne nema (kako reče, »Nitko se nije znao smijati podrugljivije od Monike« (str. 63.)), pokazala se zagonetkom. Tko je otac djeteta postaje tako pitanje svih pitanja (a njih u knjizi ima mnogo: od toga kako preživjeti smrt voljene žene, preko meditiranja nad zakučastim citatima iz gnostičkog Filipovog evanđelja, do lucidnog propitivanja Darwinove teorije).
Roman po koncepciji podsjeća na whodunnit krimiće, tek ovdje se ne traži onaj koji je život oduzeo, već onaj koji ga je stvorio (i podvalio drugome). Glavni junak frenetično pokušava doznati tko je bio donator, pri čemu saznajemo mnoštvo interesantnih bioloških (i inih) pojedinosti. Primjerice, spava li žena u kratkom roku s dvojicom muškaraca, njihovi će se spermatozoidi međusobno (koristeći se toksičnom kiselinom) boriti do istrebljenja. (U romanu su i inače česte znanstvene reference. Tako jednom prilikom Armin svom, hm, sinu Bou objašnjava temeljne principe znanstvenog svjetonazora i, općenitije, autonomnog mišljenja navodeći ga da se sam uvjeri u funkcionalnost matematičkih formula, zaključujući: »…ljudi… pretpostavljaju stvari na određen način, jer im je nekakav autoritet tako rekao…; jesu li stvari doista onakve kakvima ih smatramo, većina ljudi o tome nema blagog pojma. Nemoj to nikada zaboraviti« (str. 160.).)
Pretvarajući se preko noći u detektiva, Armin posjećuje muškarce za koje pretpostavlja da su obavili nečasnu rabotu (bivšeg Monikinog partnera, ginekologa, kolegu s posla…). Osim spomenutih scijentističkih ekskursa, istraga je ispresijecana retrospektivnim scenama idiličnog obiteljskog života (pritom pod idiličnim autor smatra zajednički život bez blagoslova države i crkve, u opoziciji spram tzv. građanskih vrijednosti, temeljen na svojevrsnom derivatu posthipijevštine na nizozemski način…). Jedan od rukavaca radnje upoznaje nas i s prethodnom generacijom, naime, s Arminovim i Monikinim roditeljima. U tim prizorima, kao i u živopisnim opisima trenutaka što ih Armin provodi sa, hm, sinom (ekspresivni opisi nizozemskog priobalja s florom i faunom kao primjerenim backgroundom), Van Loon promišlja međuobiteljske veze, napose one očeva i sinova, navodeći nas da učinimo isto. Naročito dobra prilika za to je smrt Arminova oca.
Roman je, dakako, bremenit emocijama, ali nipošto nije cmizdrav; naprotiv, pogađa senzibilitet suvremenog čitatelja. Glavni se lik od teško podnošljive spoznaje brani, kako drugačije nego (samo)ironijom, no svako toliko pukne. U cijelu priču autor uspijeva ubaciti i pokoju kritiku kapitalizma, mučenja životinja u znanstvene svrhe i, svako toliko, duhovite opaske poput ove: »Postoje slučajevi, naravno, gdje je dijete pljunuti otac. Sličnost između Georgea W. Busha i njegovog oca je toliko velika da se čovjek zapita je li gospođa Bush uopće sudjelovala u procesu, ili se u ovom slučaju može govoriti o prvom uspješnom ljudskom kloniranju« (str. 143.).
Tko je, dakle, otac, saznajemo kako i priliči na samom kraju.
Naposljetku, recimo koju i o prijevodu. Nažalost, rečenice poput »Nisam izgubio sposobnost preplavljivanja je s lažima« (str. 123.) nisu rijetkost. Čovjek bi pomislio da su posao obavili kompjuterski program i smušena lektorica.
Šteta za ovaj žestoki roman iz zemlje tulipana.
