gospon profesor
četvrtak, 15.01.2009.
After (life) party
Ima li – ako se tako uopće može reći – života poslije smrti? Jer, ako ima, može li se to uopće nazvati „životom“ kako ga sada podrazumijevamo? Ili je to something completely different? Pitanje je to koje (si) ljudi postavljaju od kad su postali sebe svjesna bića (a to se dogodilo prije – koliko? – šest, šezdeset, šesto tisuća godina…?). Koliko god se – živeći, životareći i životinjareći – nalazili između raznoraznih čekića i nakovanja, koliko god, svjesno (primjerice, kontemplirajući o samoubojstvu) ili nesvjesno (primjerice, prebrzom vožnjom), priželjkivali da sve ovo, ova permanentna kriza, već jednom dođe svome kraju, ipak se – napose vjernici, a oni su većina – nadamo da, riječima Nicka Cavea, „death is not the end“.
Živeći poput pauka na mreži razapetoj iznad bezdana, tjeskobno svjesni da će se mreža prije ili kasnije pokidati, da će nam – „ne pitaj kome zvono zvoni“ – odzvoniti, da će nas neumoljivi zakrabuljeni kosac naći („Bježi, kud znaš, što hoć čini…, krij se u jame gorskijeh hridi – smrt svuda te slidom slidi.“), i da će nas (tj. ono što od nas ostane, olakšano za 21 gram, koliko je navodno razlika u težini između živog i mrtvog tijela) netko u konačnici spustiti u metar i pol duboku grabu ili kremirati, užasnuti tragamo za hipotezom koja će držati vodu. Netko će primijetiti da se ne užasava smrti, ali to mi se čini kao puko samoohrabrivanje – možda nismo užasnuti baš cijelo vrijeme, ali prije ili kasnije, na pomisao o tome da smo svi zapravo osuđenici na smrt koji čekaju da prođu svoju „zelenu milju“, gadno nam se zgrči želudac. Osim toga, od golog užasa nas spašavaju snažni obrambeni mehanizmi, životni eros, filozofija, vjera… Naročito vjera.
Životom nakon smrti bavi se i parapsihologija koja marljivo prikuplja dokaze o slučajevima komuniciranja s preminulim osobama. Tako je izvjesni Raymond Lodge, koji je skončao u 1. svjetskom ratu, svojoj obitelji preko medija poručio da je „poginuo u četvrtak, a ne u srijedu, kako stoji na nadgrobnoj ploči“. Lijep primjer anglosaksonske pedanterije, što jest jest. Godine 1930., 5. listopada, izgorio je cepelin R 101. Već dva dana nakon nesreće u kojoj su poginuli svi putnici i članovi posade, medij Eillen Garret porazgovarala je s mrtvim kapetanom H. Carmichaelom Irwinom. Ponovila je to i nakon tri tjedna, u nazočnosti svjedoka. Navodno joj je objasnio neke tehničke detalje koje nikako nije mogla znati. (Para)psihologinja Helen Wambach ne bavi se problemom života poslije smrti nego životom prije života. Drugim riječima, pomoću hipnoze vraća zainteresirane u njihove „prošle živote“. Rezultati su zapanjujući: uspjela je oko 90% ljudi vratiti u neki od njihovih ranijih života, a tek nešto manje od 50% njih sjeća se i vremena koje su proveli – ako sam dobro shvatio – u maternici. Neki su pak „ušli“ u fetus neposredno prije rođenja. Vrlo zanimljivo. Nedavno smo mogli čuti i tko je u prošlom životu bila gospođa Jadranka Kosor: Kathleen Kelly Keldsen, mlada američka domaćica umjetničkih aspiracija koja je u 32. godini života poginula u automobilskoj nesreći. A tko je bio gospon Andrija Hebrang? Jasno k’o dan: otac američke ratne kirurgije u Građanskom ratu Hunter Holmes McGuire. Vrlo, vrlo zanimljivo, zar ne? Ispitanici gospođe Wambach su, inače, rekli da ih je „svaki život opet vodio u smrt, koju su također morali proživjeti“. E, ali tko bi se više plašio smrti koju je već tko zna koliko puta proživio i preživio? Ali, idemo dalje.
Joan Grant je 1937. objavila knjigu Winged Pharao koja je brzo rasprodana. U njoj je uvjerljivo i životno opisivala doba faraona, no pritom se nije služila povijesnim knjigama i nije obilazila muzeje. Jednostavno je pisala ono što je, kao članica vladarske obitelji i, kasnije, svećenica – doživjela. Zapravo, spomenuta knjiga bila je autobiografija nje kao Egipćanke Sekhet-a-ra, žene koja je prošla inicijacije koje su joj omogućile uvid u prošle i buduće živote. Bilo bi sjajno da na nekom još neotkrivenom zidu egiptolozi pronađu hijeroglife koji govore o njezinoj inkarnaciji u 20. stoljeću. Gospođa Grant se inače sjeća i toga da su je spalili kao vješticu, da je dvaput počinila suicid, a dvaput je umrla i od ugriza zmije. Jednom ju je usmrtio otrovni insekt, a drugi put se pak utopila. I tako dalje.
Izvjesnu, na prijelazu 19. u 20. stoljeće zacijelo vrlo poznatu, Eusapiju Palladino, kako saznajemo, testirali su „mnogi znanstvenici iz Italije, Engleske, Francuske, Njemačke i SAD. Doduše, ona je nekoliko puta uhvaćena pri nespretnim pokušajima prevare, ali je nedvojbeno posjedovala i medijske moći, u što su bili uvjereni čak i njeni najžešći kritičari“. Hmmm… Osim toga, stari tekstovi bilježe: „Godine 1906. u Genovi Palladino pokreće stol za vrijeme jedne seanse tako da stol lebdi… Događalo se da su katkad stolovi postajali upravo nasilni, te se činilo kao da će napasti promatrače“. Hm, hm. No, udaljili smo se od teme. Zanimaju nas prekogrobna iskustva. Tako londonska domaćica, gospođa Doris Stokes, žena koja živi životom običnog, malog čovjeka, peče kolače i priprema izvrsnu govedinu Wellington, u slobodno vrijeme prakticira – razgovor s mrtvima. Štoviše, nastupala je i u televizijskoj emisiji Done Lane Show, gdje je demonstrirala svoje sposobnosti. „Ona gospođa tamo dolje“, rekla je pokazujući ženicu u stražnjem dijelu studija. „Javlja mi se neki čovjek, Bert.“ „To je moj šurjak“, bez daha je odgovorila žena. „Kaže da je vrlo brzo prešao na onaj svijet.“ „To je točno!“ E, ako ovo nije dokaz prekogrobnog života, onda ne znam što je! Mislim, što biste vi zapravo htjeli? Da nam se svima mrtvaci ukazuju svaki dan po nekoliko puta i govore nam što će nam se dogoditi u bliskoj budućnosti?
Jedan od rijetkih, ako ne najslikovitijih, a ono najironičnijih prikaza zagrobnog života u hrvatskoj književnosti dugujemo gosponu Krleži. Riječ je o Keglovichiani, jednoj od balada iz genijalne zbirke Balade Petrice Kerempuha, objavljene 1936. U spomenutoj baladi pjesnik tako opisuje TRIJUMFALNO I NAJPARADNEJŠE VUZNAŠAŠČE VNEBOZETJE I VULEZEK V NEBO NJIHOVEGA PREUZVIŠENOG GOSPOCTVA GOSPONA GOSPONA GOSPONA I DOMINALNEGA GOSPODINA GROFA BALTAZARA MELKIORA GAŠPARA KEGLOVICHA CESARSKOGA KIRASERSKOG OBRISTA I NJIHOVEGA VELIČANSTVA PRAVOGA KOMORNJIKA NA NJIHOV PEDESET I SEDMI ROJENDAN NA HERODEŠOVO A.D. 1779.
U prvom dijelu balade čitamo opis samog ulaska tog velikodostojnika u nebeske dvore, „v lakjeranem zicu kočije dunajske“, a budući da ga „nigdar neje fpikla lutoranjska kača“, i s obzirom da je „v Jeruzalem poslal galiju forintača“, može biti siguran da je „rezervjeral stan i koštu v nebu“. Ipak, kako bi bio siguran i u to da mu u nebu neće čega god uzmanjkati, grof Keglovič sa sobom ima i pratnju: „Šereg kohov, kuhač i sokačic, pečenjarov, dinerov i krušnaric: troja kola riglah, rajnglah i plehnateh rolov, pratfanov i pekvah, za šloprok pet volov, troja kola rib, buncekov, karafijolov, sokačov, kohov i sirarov, licitarov i mlinarov“, itd.
Na samom ulazu, grofa je dočekao sveti Petar: „Otparl se je božji stan, a sent Peter (kak oberšpan) zaželil je Grofu dober dan. ’Želim jim, Gospon Grof, kistijant, pitšen, naj zvoliju, Ekselenc! Za njih je se vre spremno: kvarter i košta, pinta i kredenc!’“.
U sljedećem prizoru vidimo zapanjenu grofovu pratnju, sve te kuharice i sobarice „kaj su dervene stale kak sanoborske štruce i zijale v Gospona na zicu karuce… kak mahnul je svetom Petru serbus… Z jenim perstom na oberštarske čake, kak Grofi odzdravljaju bogečke proščake, doteknul se Grof srebernega šilta, kaj svetom Petru kak nadrišpanu gilta“. (Podsjetilo me to, taj ležerni grofov stav prema nebeskom vrataru, na naše političare koji se sa svojim bjelosvjetskim kolegama lupaju po ramenima kao da su, ono, rod rođeni: „Kako je George, što ima kod tebe? Što ne svratiš na partijicu golfa?“.)
Uglavnom, dok grof s velikom pompom, praćen kompletnom poslugom, ulazi u raj, na „repu špalira, da su tu bandu fkani“, s namjerom da se nekako nepozvan uvuče u nebeske dvore, prikrpao im se „Imbro Skunkač, piličar i tat“ i „kak gujšter se prešmugnul črez nebeska vrata“.
Nadalje iz pjesme saznajemo filozofiju koja je grofa Kegovicha i dovela u raj: „Gdo vanshajanje hoče najti na tej životnej cesti, taj mora furt piti, furt piti i jesti. Gdo z kuglofa žere same slatke cvebe, taj najleglje dojde vu grofovske nebe. Gdo pintu more vu se zlejati, taj lehko bude mogel spati. Gdo dobro spi, bez greha projde, a takšni pak vu nebo dojde. Gdo hoče tak vu nebe iti, taj navek mora pijan biti“.
Za to vrijeme, Imbro Skunkač, „brabonjkov brat, tolvaj, jalnuš, piličar i tat, z repum med nogami od straha kak pes… smuca se kak tenja po tepihu nebes“. Pred njim se pruža prizor kakav si nije mogao zamisliti ni u najluđim snovima: „Gledi Imbro kak se na ražnju obraća vol, a pitvinah i žranja prepun je grofovski stol… v rolu sfilana fazanova prseca, z reš pečeni mlinci od pereca“.
Ono što slijedi je gurmanska fantazmagorija prema kojoj su žurnalistička izvješća gospona Butkovića iz raznoraznih hoh ugostiteljskih objekata tek suzdržano prenemaganje, gastroeseji gospona Bakalovića zvuče kao da ih je napisao samostanski kuhar pripravnik za razdoblje korizme, a možda joj je na tragu tek oblaporni (u najboljem smislu riječi) gospon Barbieri… Pred Imbrom Skunkačem, koji se „kak kača zagledal v portugizec“, pruža se pogled, među ostalim, na „jarebice, fine ftice, prepelice, krilatice. Pak kečige i auštrige, afrikanjske slatke fige. Orehnjače, makovnjače, oskoruše i kolače, mendule i pomoranče, marcipane i rogače, se se dimi, se natače, se se puši kak vulkan na Gospodinov pogrebni dan! Zelenača iz hajdine, fedrih, špicflam, govedine, kuretine, teletine, cimet skuhan vu pitvine, od kačje juhe hladnetine, bravetine, janječine, vubrane na mesečine svetojanske šparge mlade, cušpajz z rezanci z čokolade, pak muštarde v safalade. Oskoruše i mušmule, štrudljin z mesom i mendule, orehnjače, makovnjače, pune gače, pune hlače, sira, smerdljivoga spuznjaka, vepra, škopca godišnjaka, morun: meter i pol saka. Tri koša na olju spečenih pužov, kak tenta čarnih spohanih gužov, na majoličneh zdelah, na cinkovem tanjiru, grofovske karmine na nebeškom piru“. Opis je zaključen u krležijanskom bezbožnom stilu: „I ajngeli su sami te sladobize jeli, ak i nesu zube ni požirak imeli“.
Eto, dakle, kako se nekima pričinja „onaj svijet“: kao terevenka i žderačina bez kraja i konca. Krleža je dakako želio ismijati gospodu i crkvu i podcrtati zloglasne „klasne razlike“ koje nam se na mala vrata vraćaju pa će nepravedno zapostavljeni bard i opet postati aktualan… A kako se dalje razvijao grofov onostrani after party? Slijedi zdravica i svečani govor „arhajngela Gabrejela, stoloravnatela“, koji je objavio da je gospon grof razriješen svih „grehov zemalskih“: „Gospone Grofe, mili naš goste najpresvetlejši, če človek ne pije – lehko smartno zgreši. A Oni su navek postili z blagoslovom Pinte, zniščavajuč premudro luciferske finte“. Naš Imbro – jedan od onih što danas, nakon što su u pretvorbi ostali bez posla, a na frontu fasovali PTSP, prekapa po kontejnerima – promatra sve to ispod stola i psuje sebi u bradu: „…moje je telo išibrano propelo. Pri gospodi je navek se sito i veselo“. I opet aktualno: „Ar je vre tak bilo pak bu jopet potom, ak si zvezan kako stekli pes z drotom, i ak si popluvan ze špotom i sramotom, saki ti je dal v poterto rebro z nogom, a ni se bojal Suda pred gosponom bogom“.
Dakako, nebeski bodyguardi primijetili su nepozvanog gosta: „Imbro Skunkač, ti krastavi futač, kam si se prešmujgnul v livrjeranih gač? Kam si se zavlekel pod stol, kak kusa stekla, za grofovski stol pobegnul si iz pekla!“ I, nakon što su ga isprebijali na mrtvo ime, završio je tamo gdje mu je, iz grofovske perspektive, mjesto: u „vekivečnom jognju“.
Bezvjerac Krleža bavio se neobično mnogo vjerskim temama; kršćanski motivi pojavljuju se u mnogim njegovim djelima pa tako i eshatološka pitanja. Dakako da od njega ne možemo očekivati ništa drugo do li njihovo ironiziranje. Zreliji vjernik – dakle onaj koji je duhovno nadrastao predodžbu o raju kao o mjestu gdje se jede, pije i ljenčari – naslutit će pak da se tu mora raditi o nečem bitno različitom od svega onoga što možemo pojmiti. Raj mora biti nešto jednako nedokučivo kao i Onaj koji u njemu „obitava“, stoga, zamišljati ga kao neko „mjesto“ u kojem će onaj tko tamo dođe provoditi „vječnost“ prilično je jalov posao. Najviše što se može pretpostaviti je da će tamo – po definiciji – biti jako dobro. Osobno se ne bih upuštao u dodatne spekulacije. Kao što kaže Pavao Korinćanima: „Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube“.