gospon profesor
utorak, 30.12.2008.
Dvostruki aršin
Nekom prigodom našao sam se u društvu gospođe, vjernice katolkinje, članice jedne tzv. karizmatske molitvene zajednice, inače fakultetski obrazovane (ne, nije studirala teologiju). Majka troje djece, od kojih je dvoje u nižim razredima osnovne škole, u nevezanom razgovoru požalila mi se kako se starija kći počela zanimati za grčku mitologiju. To je, rekla je, brine, jer je – listajući knjigu što ju je djevojčica donijela iz knjižnice – ostala osupnuta izopačenim pričama. Primjerice, onom o Edipu koji je, u neznanju što zapravo čini, nakon susreta sa Sfingom i ubojstva oca, s vlastitom materom izrodio djecu, njih četvero, dva sina (Eteokla i Polinika) što su se međusobno poubijali, i dvije kćeri (Antigonu i Izmenu) koje ujak Kreont osuđuje na smrt jer je Antigona, unatoč zabrani, pokopala brata Polinika, izdajicu domovine. Ili pričom o Arijadni koja se zaljubila u Tezeja i pomogla mu da izađe iz labirinta – gdje je ubio čudovišnog Minotaura kojemu su Atenjani žrtvovali djevojke i mladiće – davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Ili pričama o Odisejevim pustolovinama sa zavodljivim sirenama, čarobnicom Kirkom koja je njegove mornare pretvorila u prasce i o njegovom povratku na Itaku gdje je posmicao Penelopine prosce što su se razvaganili u dvoru mu. Da ne spominjem ćudljive bogove kojima je preljub – uz poigravanje ljudima – bio jedna od omiljenijih zabava
Priče su, naročito neke, doista šokantne. Ali, hej, možda nešto jako bitno govore o nama samima! Freudov Edipov kompleks je opće mjesto, slagali se – ako ga uopće razumijemo – s njim ili ga smatrali još jednom bezbožnom perverznom teorijom. Priča o Dedalu i Ikaru mogla bi proći skoro kao kršćanska parabola o grijehu oholosti – tko visoko leti, nisko pada – zbog kojeg se i anđeo Svjetlonoša poput munje stropoštao s neba. Potom Erinije – rimske Furije ili hrvatske Srde – boginje prokletstva i osvete, što progone Oresta zbog ubojstva majke mu Klitemnestre, kao sjajna alegorija grižnje savjesti koja izluđuje počinitelja krvavog čina. (Opet moguća paralela s kršćanstvom: nakon što se Orest molio Apolonu da ga spasi od Erinija, Atena ih je pretvorila u miroljubivije Eumenide; dakle, pokajanje – presudan čin u kršćanskoj vjeri – donosi smirenje). I tako dalje.
S druge strane, teško je razumjeti osobu koja je uznemirena groznim i tragičnim sudbinama starogrčkih mitoloških junaka, i koja snatri da nekako svom pomlatku uskrati informacije o tome kako su Odisej i članovi posade mu Kiklopu – ne bi li se izbavili – iskopali oko, ili o tome odakle izraz „Ahilova peta“, ili što znači kad se kaže da se netko našao između Scile i Haribde, poslovičnog Trojanskog konja i Danajce da ne spominjem, teško mi je dakle razumjeti da netko takav, usput i akademski obrazovan, istodobno ne primjećuje da u nekoliko Biblija što ih ima u svom domu isti taj pomladak, kojega bi spomenuto navodno moglo traumatizirati, može pročitati priče poput one o Lotu i njegovim kćerima koje su s ocem, prethodno ga napivši, zatrudnjele, ili priču o dječaku kojemu je otac trebao prerezati vrat – kojemu je otac bio spreman prerezati vrat – i u posljednji čas je od toga bio odvraćen, ili stih koji blagoslivlja onoga „koji zgrabi i smrska o stijenu… dojenčad“, ili priču o navodnom autoru tog stiha koji je, zaljubivši se u ženu svog podređenog, uredio da nesretnik pogine kako bi je se dočepao, uglavnom, između svega onoga dobroga zbog čega je Amerikanci i zovu Good Book – priče o silovanjima, preljubima, kamenovanjima, masovnim ubojstvima i tome nalik.
Da, da, DA!: treba imati na umu kontekst (hm, kao i kad se radi o mojim postovima;), Biblija ništa ne krije, Biblija nije tek jedna od knjiga nego Knjiga (nad knjigama), Biblija nam pokazuje nas same, ne treba je čitati (duhovno) nepripremljen, (katolička) Crkva je znala što radi kad nije dopuštala prijevod na narodne jezike, a i danas pridržava pravo – tko sam ja da tome prigovorim? – da dade, možda ne baš konačno, ali zato mjerodavno tumačenje svetopisamskih tekstova. Da bi reč rekel. Uopće mi nije nakraj pameti da se igram egzegeze i upućujem vas u istinu, u što se danas uistinu mnogi i premnogi s nepodnošljivom lakoćom upuštaju.
Ako ne izvučete pojedine rečenice iz konteksta, uočit ćete da mi je namjera tek ukazati na uočenu (neosviještenu) nedosljednost zabrinute gospođe s početka posta. Da, Biblija je, za vjernike, Riječ Božja upućena ljudima, a priče iz grčke mitologije su „samo“ priče. Ipak, iz OBA ta drevna izvora – kojima bismo morali pristupiti intelektualno smjerno (?!) i s dužnim poštovanjem (?!?) – što su stvarana stotinama godina i u kojima se zrcali hebrejski i grčki genij, možemo toliko toga naučiti o ljudskoj naravi, o ponorima ljudske duše i o arhetipskim situacijama s kojima se susreće svaki novi naraštaj i svatko od nas pojedinačno. Lišavati djecu poznavanja jednoga od tih izvora čini mi se promašenim, pri čemu – moram li to isticati? – svakako treba voditi računa o uzrastu primjerenoj interpretaciji. Dakle, zgražati se, recimo, nad narcisoidnim perverznjakom koji se zaljubio u vlastiti odraz u vodi (jer čemu nas taj šašavi mit može poučiti?), a ne se zgražati nad činjenicom da je zbog (iz konteksta izvađenog?) stiha „Ne dopuštaj da vračarica živi!“ (Knjiga Izlaska 22,17) mučeno i spaljeno tko zna koliko žena, čini mi se nekako… selektivnim. Naravno, vrijedi i obratno: omalovažavati (zbog ateističkog ili inovjerskog svjetonazora, primjerice) Bibliju znači lišavati sebe spoznaja o (duhovnim, umjetničkim i psihološkim) temeljima na kojima se razvi(ja)la Zapadna civilizacija. Otvorite nasumce bilo koju povijest europske umjetnosti i gotovo je sigurno da ćete naići na djelo inspirirano kakvom staro/novozavjetnom zgodom.
Tako, kao i obično, stvari nisu, kako bi neki voljeli, crno-bijele. Pedesetih godina prošlog stoljeća trilogiju Gospodar prstenova su u kršćanskim krugovima dočekali slično kao i devedesetih Harryja Pottera, dok se u vrijeme prikazivanja filmova temeljenih na Tolkienovu genijalnom djelu uvelike pričalo o kršćanskoj alegoriji. Frodo lives! ;)
