»Može li nas Gundulić ičemu podučiti?« zateknem sirotu djecu usred pisanja sms-ova (e jel ideš poslje samnom na kavu,a?), prepričavanja jučerašnje, tristoitrinaeste epizode meksikanske telenovele Robinja strasti (»I znaš kak’ je bilo? Gonzales ti je spavao s Andreom, a onda je to doznala Čikita i prevarila ga s Rodrigezom!« »E, nemoj zezat’?!«) ili jednostavno, kunjanja u rano jutro.
Svi me, jer sam podviknuo, onako bijelo (Što mu je?) pogledaju. Tajac. »Može li nas Gundulić ičemu podučiti?« ponovim, ovaj put tiše. Nekoliko kolutanja očima. Dvije-tri glave padaju na prekrižene ruke. Neodređen broj uzdaha. U nekom od opuštenijih razreda dogodi se i pokoje okretanje leđa i nastavak razgovora (»Znaš da je sniženje u deemu?«).
Da, stvarno, može li nas taj naš književnik (1589.-1638.) danas nečemu podučiti? Dok je bio mlad, pisao je, poput mnogih dubrovačkih pisaca, ljubavne stihove, a bavio se i prerađivanjem talijanskih mitoloških drama, nazvavši kasnije tu svoju mladenačku produkciju porodom od tmine, dakle, mladenačkim, od Svevišnjega nenadahnutim, tričarijama i ludorijama. Zašavši u zrelije godine, ponesen protureformacijskim žarom institucijski konsolidirane katoličke crkve („Katoličko tumačenje Biblije je konačno. Svaki kršćanin koji želi nametnuti drukčije tumačenje je heretik.“), okrenuo se ozbiljnijim temama, pa tako i pisanju religiozne poeme Suze sina razmetnoga (Venecija, 1622.), inspirirane poznatom novozavjetnom parabolom o izgubljenom sinu. Formalno gledano, riječ je, dakle, o poemi strukturiranoj u tri tzv. plača, naslovljenih prema obrascu u kojega stalno upadamo i mi, razmetni sinovi i kćeri: sagrješenje, spoznanje i skrušenje. (Hm, dobro, najčešće upadamo u prvi dio obrasca…) U „ideološkom“ smislu, njegova ideja bila je, u svjetlu onodobnih prežalosnih i sablažnjivih unutarkršćanskih – a sasvim nekršćanskih – krvavih polemika, jasna: svaki izgubljeni sin koji je, odlutavši u luteransko-kalvinističku jeres, sagriješio, može se, nakon što to spozna i skrušeno se pokaje, vratiti u zagrljaj Svetog Oca/majke Crkve.
Kako smo, zahvaljujući dobrim ljudima poput Tome Erdodyja – koji je, kako bilježi Wikipedija, na saboru u Požunu 1608., izvukavši mač iz korica, izjavio: „Ovim ću mačem istjerati tu luteransku kugu iz naše zemlje! Prije ćemo se odvojiti od Ugarske, nego dopustiti da se ona ukorijeni u našim krajevima“, spasivši nas tako i od protestantizma i od zloglasne protestantske radne etike – gotovo stopostotno ostali vjerni Svetoj Stolici, taj nam je kontekst, naročito današnjoj mladeži, poprilično dalek i teško pojmljiv. Budući da živimo u zemlji u kojoj gotovo svi – imali stvarnog pojma o tome što to uistinu znači ili ne – sebe smatraju pripadnicima univerzalne, sveopće, Katoličke crkve, malo tko je imao (dubljeg) osobnog kontakta s malobrojnim onima našim građanima i misionarima iz inozemstva koji „žele nametnuti drukčije tumačenje“ Svetog pisma. Inzistirati, dakle, na toj i takvoj interpretaciji, možda nema baš previše smisla. Dakako, spomenem taj moment, ali iz cijele priče krenem izvlačiti drugačiju poantu.
Naime, nastojim učenicima – mladim osobama koje nekako imaju dojam da svijet počinje s njima – pokazati kako svako vrijeme ima neki svoj „duh“, i kako u svako doba ljudi sebe, svijet oko sebe, život i smrt itd., doživljavaju na manje ili više različite načine. Za razliku od današnjice, praktički opsjednute željom za zaustavljanjem protoka vremena, opsjednute idealiziranjem i obožavanjem mladosti, današnjice u kojoj je smrt profanirana i svedena na „show“, a starost se – ako! – pojavljuje tek u reklamama za police osiguranja ili kakvogod vračtvo, barokni čovjek i autor bili su duboko svjesni prolaznosti, i života i svega. Paradigmatska je u tom smislu pjesma pjesnika Giambattiste Marina, Ljudski život, kojega bi suvremeni fun-damentalistički manipulatori proglasili depresivnim mračnjakom i kvariteljem dobre zabave. A zapravo samo govori istinu:
Utvara jadni čovjek, čim se rodi
Životu, gdje ga samo bijeda čeka.
Na plač oči, ne vidi sunca daleka,
I već ga stega čvrstih spona zgodi.
Kada poraste, i mlijeko mu već ne godi,
Bolna pod bičem čuje mu se dreka,
A kad stignu ozbiljna ljeta neka,
Iz sreće u jad ljubavna bol ga vodi.
Koliko još mu truda i boli digne
Gorčinu u srcu, dok ga život gorak
Ne zgrbi, te se skršen o štap prigne,
Pod kamen teški konačno legne stvorak.
Uzdahnuv velim, videć što sve nas stigne:
Od zipke pa do groba samo je korak.
Ne da barokni ljudi nisu željeli uživati u životu i raskoši (jesu, jesu!), ali su bili sasvim svjesni ovoga o čemu pjeva Marino. Kao, uostalom, i naš Dživo. Ma, rekao bih da smo svjesni i mi današnji, samo što umova ispranih neprekidnom bujicom (kompjuterski obrađenih) slika besprijekornih mladih, mladih i uvijek mladih lica, potiskujemo tjeskobnu spoznaju o, da prostite, vlastitom starenju, tjelesnom propadanju i smrti duboko u podsvijest, nastojeći prikriti kronološku dob kao da je grba. Amblematski je primjer (nasumce odabran između njih bezbroj) modna linija – koliko (ne) znam, još neprisutna u Hrvatskoj – namijenjena onima iznad četrdeset, Forever21. Spomenuta neizbježna trijada iz medijskog je prostora izopćena, pa nam je i u svakodnevnom životu postalo pomalo kao neugodno što izdajničko tijelo – stari. A kako nam je tek neugodno što ćemo umrijeti! Toliko nam je neugodno da o tome ne samo da ne razgovaramo s drugim, hm, smrtnicima, nego kao vrag tamjan, izbjegavamo čak i misliti. Zgodno život suvremenog čovjek opisuje u pjesmi Razvijamo se Charles Bukowski:
najprije nam izgleda da je jebačina velika stvar
nakon toga slijedi – društvena svijest,
zatim intelektualni razvoj,
poslije toga
jedni zapadnu u religiju
drugi u umjetnost.
nakon toga počinje jurnjava za lovom
a poslije jurnjave za lovom
faza kad izigravamo da
novac nije važan.
zatim na red dolaze zdravlje i hobiji,
putovanja, i napokon jednostavno sjedimo
i nejasno razmišljamo o nejasnim stvarima,
bavimo se vrtom
mrzimo muhe, buku, slabo vrijeme, puževe,
neuljudnost, sve što je neočekivano, nove susjede,
stare prijatelje, pijance, pušenje, tucanje,
pjevanje, plesanje, skorojeviće,
poštara i korov.
sve više se vrpoljimo: čekajući
smrt.
Uglavnom, o smrti i prolaznosti, za razliku od baroknih pređa, ne mislimo istinski (čitanje crne kronike i gledanje Inspektora Morsea i sl. se ne računa!) dok nas njihov dolazak ne iznenadi, pa čak i tada se neki prave ludi, poput društvanca na kraju filma Smisao života Montyja Pythona. Premnogi, dakle, tek onda, kad je praktički prekasno, shvate da pravo pitanje nije bilo ima li života poslije smrti, nego ima li ga prije nje, shvate da bi, da se nisu dali zavarati suvremenom Forever21 hipnozom i da nisu proćerdali život na blejanje u televizor, ispijanje Žuje i klađenje, ili praćenje društvene kronike čitanjem Glorije i Storyja, sve u nesvjesnoj nadi da će malo sjaja pasti i na njih, shvate, dakle, da bi, da su na vrijeme počeli vedro (nipošto ne morbidno!) kontemplirati vlastitu smrtnost, u životu zapravo daleko više, i uistinu, uživali. Jer – a ljudi u baroku su to znali – memento mori bio je stalno prisutan poticaj (pogledajte samo sve te kosture i lubanje strateški raspoređene po baroknim slikama) da se živi svjesnije. I danas katkad čujemo o čovjeku koji je, preživjevši smrtnu opasnost, odlučio radikalno preraspodijeliti prioritete u životu. Većina pak živi poput ljudi opisanih u gorenavedenoj pjesmi: nesvjesno.
Kad čitam Gundulićeve stihove, nekako mi je jasno da se radi o čovjeku koji je bio prilično svjestan toga kako zaista stoje stvari (i nije mu to bilo neugodno napisati):
Ah, nije život ljudski drugo
neg smućeno jedno more,
neg plav jedna ku udugo
biju vali kako gore;
i sred ovijeh netom tmina
čoek se rodi, mrijet počima.
Morbidno, zar ne? Ili ovo:
Bježi kud znaš, što hoć, čini,
zapad i istok vas ophodi,
i beskrajno po pučini
svijet kružeći Indije brodi,
krij se u jame gorskijeh hridi:
smrt svuda te slidom slidi.
Ili nešto za djelatnike (i žrtve) modne industrije:
Slavne gospođe i kraljice,
kih liposti još se hvale;
zlatne kose, drago lice,
ljuven pogled ke su imale –
ah, viđ, što su u ovo doba:
malo praha u dno groba!
Možda nešto za predsjednika Europske komisije ili simpatičnog Obamu?
Gdi su istočna carstva stara?
Gdi gospodstvo od Rimljana?
Svi pod plugom kijem svit hara,
od bremena su uzorana;
Jes, tko njegda svijetom vlada,
A ne zna mu se ime sada!
I zatim trezveno, razumno zaključuje, uz to i poantirajući:
Što je bilo, prošlo je veće,
što ima biti, još nije toga;
a što je sada, za čas neće
od prošastija ostat svoga:
na hipu se brijeme vrti,
jedan hip je sve do smrti.
Pa još i ovo:
Tko se rodi, svak umrije
i bi kao i prije tebe;
da, kao njemu, i tebi je
mrtvu biti od potrebe,
da za tobom rode opeta
novi narod, nova ljeta.
Kao zaključak ovog sata, citirat ću ponovno starog Bukowskog. Evo što je zabilježio 12. rujna 1991.:
Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom lijevom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: »Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Biti ću spreman.« Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvjetalog cvijeta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive, ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni pišaju po svojim životima. Nevjerojatni glupani. Odviše su opsjednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitim glavama, dopuštaju drugima da razmišljaju umjesto njih. Glave su im ispunjene vatom… Smrt većine ljudi obična je varka. U njima nije imalo što umrijeti.
Za domaću zadaću: razmišljati o svojoj smrti najmanje jednom tjedno. Modni mačci i manekenke jednom dnevno. Političari i češće.
| < | studeni, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery