Za one koji (i dalje) misle kako je rad u školi piece of cake, evo jedne istinite priče (e sad, bez zezancije, stvarno upozoravam čitatelje slabijih živaca da dalje čitaju na osobnu odgovornost). Kolega je dobio razredništvo 1. razreda. U razredu je bio i dječak za kojega je primio informaciju da mu se godinu dana stariji brat prije nekoliko mjeseci ubio. Vrlo brzo nakon početka nastave, dječak je počeo popuštati, koncentracija mu je bila slaba, povremeno bi izostajao… Negdje poslije Nove godine, ukrao je automobil i prouzročio prometnu nesreću. Upućen je u Specijalnu psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež, na „promatranje“. Uvodnom razgovoru prisustvovao je i moj kolega. Liječnik je isprva neuspješno pokušavao saznati nešto o dječakovim motivima za krađu auta. Ispitivao ga je o njegovom odnosu s bratom, roditeljima… Dječak je ili šutio, ili odgovarao da je „sve u redu“. Psihić više nije znao što bi pa ga je naposljetku pitao što je dobio za Božić.
»Oružje«, odgovorio je dječak.
»Koju vrstu oružja?«
»Dvadeset dvojku.«
»Pištolj.«
»Ne, pušku.«
»Čekaj, shvatio sam da se tvoj brat ubio puškom kalibra dvadeset i dva.«
»Da.«
»Je li to bilo ono što si tražio za Božić?«
»Ne.«
»Što si poželio dobiti?«
»Teniski reket.«
»Ali umjesto toga si dobio pušku.«
»Da.«
»Kako si se osjećao kad si dobio isti tip puške koju je imao tvoj brat?«
»Nije to bio isti tip puške.«
»Žao mi je. Pomislio sam da je to bila ista vrsta puške.«
»Nije to bila ista vrsta puške. Bila je to ta puška.«
»Ta puška?«
»Da.«
»Misliš, puška tvog brata?«
»Da.«
»Hoćeš reći, roditelji su ti dali za Božić bratovu pušku, onu s kojom se ubio?«
»Da.«
»Kako si se osjećao dobivši bratovu pušku za Božić?«
»Ne znam.«
Nakon što mi se digla kosa na glavi, pitao sam kolegu je li upoznao dječakove roditelje, morali su doći na prvi roditeljski sastanak. Pretpostavio sam da su to nekakvi nadaleko omraženi ljudi, monstrumi koje se prepoznaje izdaleka i koje svi izbjegavaju. Ali, ne! To su, prema onome što je znao kolega, marljivi ljudi, ljudi koji redovito plaćaju svoje račune, nedjeljom idu u crkvu, i nikada nisu imali problema sa zakonom, tihi, uredni, solidni... jednom riječju, ljudi na svom mjestu. Ljudi iz vaše ulice. Ljudi s kojima radite.
Nakon razgovora kojemu je prisustvovao u bolnici, kolega je pozvao roditelje u školu. Na pitanje zašto su sinu poklonili oružje kojim se ubio njegov brat, otac je odgovorio: »Zašto? Zašto ne? To je dobar poklon za dječaka njegovih godina«. Na pitanje zašto su mu poklonili baš tu pušku, odgovor je glasio: »Nismo si mogli priuštiti da mu kupimo novu pušku... Dali smo mu najbolji poklon koji smo mogli. Znate, novac ne raste na drveću.«
Posvemašnje nerazumijevanje. Jesu li ludi? Ne, barem ne na način na koji to obično zamišljamo. Ljudi poput njih savršeno funkcioniraju u sistemu. Ima ih u svim slojevima društva, neki su roditelji (vaših, vi koji radite u školi) uznemirenih i problematičnih učenika. Mogu čak biti veoma uspješni u svojoj karijeri. Ipak, njihovi najbliži obično duboko trpe, do te mjere da si oduzimaju život.
Oprostit ćete mi što u navedenom slučaju ipak nije baš sve istinito. Naime, premda je sam događaj istinit, nije istina da se to dogodilo mom kolegi, nego se radi o slučaju opisanom u knjizi Ljudi laži – nada u izlječenje zla u ljudima (V.B.Z., Zagreb, 1999.), američkog psihijatra M. Scotta Pecka. Parafrazirao sam ga ne bi li vam dočarao i ne baš tako rijetke slične slučajeve s kojima se prosvjetni djelatnici u našim školama uistinu susreću. Roditelji poput ovih ovdje opisanih postoje; iz razgovora koje sam vodio s pedagozima i onim rijetkim školskim psiholozima, saznao sam za, u osnovi, iste slučajeve.
Još jedan djelić mozaika: što mislite, kako se osjećamo mi u školama kad mediji prenose vijesti o još jednom školskom masakru u Finskoj ili Njemačkoj? Kako se osjećamo kad znamo koliko je po kućama naših učenika skrivenog oružja? Kako smo se osjećali kad je u Varaždinu učenik ubio profesora, ili onaj djed u Sesvetama učiteljicu, ili kad je srednjoškolac šipkom razbio profesorici glavu? Kako se osjećamo kad znamo da učenici znaju, da svi znaju da nam je plaća ispod državnog prosjeka i niža od plaće vozača tramvaja? Kako se osjećamo kad doživimo da iz Ministarstva ne dopuštaju da se iz škole isključi učenika koji je cipelario mlađeg učenika? A što da ga je ubio? Bilo bi, s tim u vezi, zanimljivo vidjeti koliko je učenika u Hrvatskoj isključeno iz škole zbog nasilja, tj. koliko škola ih je, na temelju odluke Nastavničkog vijeća, pokušalo isključiti, i koliko puta je to Ministarstvo spriječilo.
Kao što ste mogli zaključiti, stalo mi je do učenika, valja na svaki mogući način spriječiti da se u školama zaposle ljudi kojima u školi nije mjesto. S druge strane, valja, a činim to i ovim blogom, neprestano tražiti da se zaštiti i adekvatno nagradi one kojima u školi mjesto jest.
P.S. Domaća zadaća: nabaviti i pročitati knjigu Ljudi laži. Eseje slati na e-mail gentlenes@gmail.com. ;)
PP. S. Vezano uz odnos građana Hrvatske prema oružju prenosim tekst D. Krnića iz Slobodne Dalmacije:
Građani Splita su do zuba naoružani. Prema dostupnim podacima, u Splitu su registrirana 9744 komada oružja duge i kratke cijevi, s tim da više od polovice, točnije 5265 komada, čine puške. Broj neprijavljenog, ilegalnog oružja, u PU splitsko-dalmatinskoj neslužbeno procjenjuju do tri puta više - čak 30 tisuća komada.
Riječ je, uglavnom, o arsenalu različitih tipova pištolja, jurišnih pušaka i ručnih bombi koje su po okončanju Domovinskog rata ravno s bojišta završile u splitskim stanovima. Ako se malo poigramo brojevima i uzmemo u obzir činjenicu od gotovo 10 tisuća komada evidentiranog oružja i procjenu od 30 tisuća onog neregistriranog, dolazi se do zabrinjavajućeg zaključka kako je u gradu 40 tisuća komada cijevi.
Ajmo još malo, Split ima 180 tisuća stanovnika, pa bi naša “igrajuća” računica govorila da je svaki četvrti ili peti stanovnik Splita naoružan. Krenemo li još dalje, zaključit ćemo u šali da prosječno svaka obitelj posjeduje vatreno oružje, jer se obično u narodu računa da obitelj broji četiri člana. Pretjerujemo?! Vjerojatno, no na valu okrutnih likvidacija i nasilja na ulicama diljem Hrvatske i s obzirom na utvrđeni broj komada oružja - priča nije baš ugodna.
Najviše oružja, 4030 komada, registirirano je za potrebe samoobrane, 4476 za lov, a za sport samo 138 komada. Međutim, kako kažu u PU splitsko-dalmatinskoj, problem je neprijavljeno oružje i njegovi vlasnici, jer dozvole za posjedovanje oružja ionako ne traže osobe sklone kriminalnim rabotama. Što Spličani uglavnom kupuju kada su poluatomatski pištolji u pitanju? Čini se da daju prednost domaćem HS 2000, karlovačkoga “HS produkta”.
Cijena ovog pištolja koji nose i pripadnici američkog FBI-a iznosi 4200 kuna. Na drugo mjesto smjestila se nešto skuplja češka zbrojovka koja se može kupiti za 4500 kuna. Od pušaka, najpopularnije su poluautomatske lovačke puške marke beretta s rasponom cijena od sedam do 12 tisuća kuna, te ruske sačmarice od pet do 15 tisuća kuna.
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery