Djela koja »po programu« obrađujem nikako mi ne idu u prilog.
Zamislite, primjerice, sljedeći prizor. Sunčano jutro. Dolazim u školu. Osjećam sasvim bezrazložan, ničim potaknut zanos. Znate, ono, dolazite pred mlade ljude i želite im prenijeti znanje, ljepotu, vjeru u život itd. (Usput budi rečeno, zanos koji je, nakon dvadesetak godina u obrazovnom sustavu praktički posve splasnuo – eto još malo crnila…) Dakle, ulazim poletno u razred, sve je okupano jutarnjom svježinom i svjetlošću, skupina šesnaestogodišnjakinja nekako je vedra i kao da očekuje od mene nešto što će ih dodatno oraspoložiti. No, avaj, na redu je odlomak uvaženog klasika iz pretprošlog stoljeća. Nema vrdanja. To je »po programu«, ja sam profesor književnosti, one su učenice, to je remekdjelo i stvar se mora obaviti. Budući da već iz iskustva znam kakva će biti reakcija, unaprijed se ograđujem izjavama o važnosti djela i što već ide uz to. Stavimo na trenutak po strani činjenicu da smo u dvadeset i prvom stoljeću, da đaci imaju podočnjake od surfanja Mrežom, ili su prošlog vikenda nazočili lezbo-sado-mazo partyju u mjesnom disco klubu. Škola ionako djeluje kao da je bliže devetnaestom. Kako, dakle, turski zulumćari muče crnogorsku raju? Vode ih privezanu za konjske repove. Dok ih tako prikupljaju, dotični aga vježba bacanje koplja pa, budući da mu se konj spotaknuo, pogodi džilitom (tj. kopljem bez vrška) u glavu svog vojnika ter mu izbije oko. Nakon toga, je li, pomahnita, jer je sramota da takav junak promaši cilj. Naređuje da se zarobljenike vuče uokolo po kamenjaru. Potom pomahnita još jače i traži da ih se muči, redom: noževima, palom (?), ognjem, kolcem, uljem vrelijem… (Sjećate se gdje se nalazim? Razred, šesnaestogodišnjakinje, sunčano jutro…?). No, odlomak – mudro izabran kao predložak na kojem će učenici drugog razreda upoznati majstorsko djelo nacionalne književnosti, a usput saznati i ponešto o psihopatološkoj dinamici – još nije gotov. Četa napada turski tabor. Tko je prvi nadrapao? Safer, onaj isti kojemu je aga nehotice izbio oko. Tu se obično svi nasmiju: što ti je peh… A rekao bih i da koriste priliku da se opuste nakon uživljavanja u radnju. Srećom, pao je i perverzni aga: »…ne znaš tko ga svali/Al’ tu blizu Mirko puške pali…«. E, tu se cure opet nasmiju, jer se simpatični školski domar zove Mirko. A dobrodošlo je opet skrenuti misli. Ulomak završava naznakom općeg klanja, prsa o prsa.
Nakon tzv. interpretativnog čitanja, kojim sam pokušao dočarati svu dramatičnost i grozotu skupljanja harača, s nelagodom bacim pogled na okupljenu mladost. Što reći? Sve vam je jasno. Sad su one na redu. Zadatak pod prvom točkom glasi: Zašto se IV. pjevanje… naziva Harač? (Hm…) Opišite način skupljanja harača. Itd. Da ne duljim. (Što se tiče novijih generacija, nekako mi se čini da nije problem u opisu mučenja, budući da su svi učenici uglavnom pasionirani gledatelji horora pa im je ovo zapravo banalno.)
| listopad, 2008 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery