Divovske paprati poput žbica kišobrana šire svoje velike listove, i desetak metara nad zemljom. Te se paprati natječu s ostalim drvećem, no teško razaznajem kojim. Debela magla odavala je samo njihove konture te debeli ogrtač epifita: lijana, mahovina, paprati, visećih nitastih lišajeva... Scena je kao iz Jurrasic parka i svakog trena očekujem da izroni zubata njuška T. Rexa! Na Borneu smo, trećem otoku na svijetu, jednoj od najljepših prirodnih pozornica.

Prije nekoliko dana uputili smo se u podnožje planine Kinabalu, najviše planine u jugoistočnoj Aziji. Nakon nepotrebne i skupe birokracije, dobili smo dozvolu za uspon do vrha (bez ishođenja dozvole uspon na vrh nije moguć). Inače, Kinabalu je prvo područje na Borneu pod zaštitom UNESCO-a zbog svoje iznimne prirodne i biološke baštine.

Dan prije uspona smo odlučili odsjesti u hostelu u blizini samog ulaza u Park. Iza drvene kuće u kojoj smo smješteni se odvaja staza koja kroz gustu šumu ulazi u sam park. Napokon u džunli! Polako istražujemo potoke što povremeno presjecaju stazu, divimo se orhidejama i uživamo u ptičjem pjevu. Bliski susret s pijavicama nije nas baš toliko oduševio, ali iskustvo nas je poučilo kako se obraniti od njih pa se na njihovu žalost, rastajemo bez kapi prolivene krvi. Naravno, načuljenih ušiju pratimo kreketanje žaba, a družimo se i s brojinim macaklinima i šarenim noćnim leptirima koji mogu biti i 20-ak centimetara veliki. Nakon džungle, kratko čavrljanje s ostalim gostima hostela (uglavnom prirodnjaci) uz večeru i polako u krpe...

Ujutro krećemo prema ulazu u park i da podijelimo troškove vodiča, priključujemo se četveročlanoj obitelji iz Australije. Uspon će trajati traje dva dana. Prvi dan se penje do planinarskog doma na oko 3200 mnv i dugačak je 6 km. Veći dio uspona čine improvizirane stepenice te je cijeli prvi dio puta relativno strm. Treba naći svoj ritam i ne zaletjeti se - krenuli smo stoga polako, u potpunosti se prepuštajući planinskom ugođaju. Sama staza prolazi kroz čak 4 vegetacijske zone. Započinje u klasičnoj džungli koja polako prelazi u oblačnu šumu. Za razliku od nizinske šume, ovdje je drveće u potpunosti obraslo mahovinama, s grana strše brojne bromelije, a dugački sivo-zeleni lišajevi čine golemu mrežu koja podsjeća na paučinu. Na trenutke smo u oblacima (doslovno J) i zrak je odjednom hladan. Uz rub staze sve češće viđamo vrčonoše- biljke mesožderke vrčastog oblika, napunjene ljepljivim nektarom. Ove biljke su se prilagodile na život na oskudnom i siromašnom tlu na način da nedostatak hranjivih tvari nadoknade iz kukaca (iako veliki primjerci mogu „pojesti“ i miša). Kako se penjemo, raslinje postaje sve niže i gušće i polako šumu zamjenjuje niska šikara. Oko 5. kilometra počinje kiša pa zadnju etapu prelazimo bez previše razgledavanja prirode. Dolazimo u dom, skidamo mokru odjeću i polako nadoknađujemo potrošene kalorije obilnom večerom. Kiša bez prestanka pljušti, a mi smo već oko 19h u horizontali. Buđenje je malo prije 2h, kad je doručak. Malo prije 3h krećemo na uspon do vrha. Kiša je stala i oblake su zamijenili mjesec i zvijezde. U dugačkoj koloni svjetiljki, koračamo jedan za drugim po drvenim stepenicama. Polako nestaju i posljednje biljke koje stidljivo proviruju između stijena koje sada u potpunosti prekrivaju naš horizont. Kako je cijelo večer pljuštala kiša, stijene su prilično mokre, a samim time i prilično klizave. Da bi uspon bio moguć, sve do samog vrha se proteže užad koja nam je na trenutke bila od iznimne pomoći. Korak po korak, borimo se s jakim vjetrom i zimom koja je najednom zavladala, i polako stižemo do samog vrha. Došli smo prerano pa moramo čekati gotovo pola sata do svitanja. Sjedimo šćućureni u maloj zavjetrini i promatramo kako se u svega nekoliko minuta izmjenjuju boje na nebu i kako se polako otvara pogled na goleme granitne blokove stijena. Uživamo u pogledu, ali samo na kratko jer nas zima polako podsjeća da je vrijeme da se krene. Spust je na prvi pogled lakši od uspona, ali u stvarnosti je čak i teži jer svaki korak mora amortizirati našu težinu te se boriti da nas gravitacija ne povuče prebrzo dolje... Vraćamo se u dom, okrepljujemo se još jednim doručkom i polako krećemo nazad. Kako smo se zatekli na Borneu u sezoni monsuna, nije za čudit da nas je kiša opet pratila drugom polovicom puta. Spuštanje nije ništa lakše od uspona, štoviše. Listovi i noge sve više trpe tako da pri kraju uz kišu svaki korak postaje bolan. I onda se sjetim da se jedan Španjolac popeo i spustio u 2 sata i 40 minuta!!! Naravno trčeći (na tradicionalnom Climbathonu).

Po povratku u lodge, skinuli smo sa sebe raskvašenu odjeću, otuširali se i legli spavat. Nakon 10-ak sati čvrstog sna, pakiranje i povratak u glavni grad pokrajine Sabah, Kota Kinabalu (ili skraćeno KK) pa na avion za Miri gdje smo se čekirali u hostel 31.12. 2010. oko 23h...
Do idućeg pisanja!