golly&bossy

Dragi Naši,
znate kako min cijenimo neobična imena i ekstravagantne titule. A sve to ima Isidor Kršnjavi, predstojnik ureda za bogoštovlje i nastavu. Koji je uz to osnova Muzej za umjetnost i obrt, Školu primjenjene umjetnosti, postavi Strossmayerovu zbirku i prevodi i ilustrira Božanstvenu komediju. Zato u našen kunsthisteričarskom/komparatističkom/muzeološkom univerzumu njegova zvijezda sja posebnim sjajem.

Zašto Van sve ovo govorimo. Zato što smo nikidan bili na izložbu ZAGREB - MÜNCHEN: Hrvatsko slikarstvo i Akademija likovnih umjetnosti u Münchenu u Umjetničkemu paviljonu. Izložba je dosadna svima osim onima što taman uču za ispit umjetnost 19. stoljeća. Zapravo bila bi dosadna da ni Kršnjavoga i njegovega pisma Matiji Mrazoviću iz Münchena kojega on zove Monakovo, a koje počinje ovako:


Cilo pismo je ode:


Velecienu Vas
Vaši

Dragi čitatelji,
Ovo lito su golly&bossy odlučili iskoračiti iz sajberspejsa i ostaviti opipljivi trag u prostoru i vremenu. Zato su pokrenuli akciju Obilježavamo obožavatelje (klik) pri čemu su logotip gollyh&bossyh otiskivali na tijela obožavatelja.

Citiramo sami sebe “obilježavamo obožavatelje je multimedijalni performans s elementima body arta. Performans zato što ćemo učinit cilu predstavu oko pečatiranja, body art očito zato što je uključeno tijelo, a multimedijalnost znači da ima puno medija. Jedan medij je pečat, drugi tijelo Obožavatelja, a treći Facebook. Tamo ćete prvo postat Naš fan, a onda ostavit slike sebe i otiska.”

Akcija je polučila nevjerojatan uspjeh, skupili smo zavidan broj obožavatelja, veliki broj njih i pečatirali. Pomoglo je i to što je bilo lito pa su nam tijela obožavatelja bila dostupnija.

Ovo su odjeci akcije: imamo tu preplanulih ramena, suvenira iz Australije, tu je i najbolji trbuh zapadno od Vele Luke, nakupili smo i veliki broj dlakavih muških podlaktica, a naziru se i otočići oko Prižbe.





Zato dragi čitatelji ne propustite priliku i apgrejdajte se u Obožavatelje. Nećete požalit.

Dragi Naši,
osim što nam pružaju intelektualnu utjehu i duhovnu okrjepu te Vama donosu kruh na stol, muzeji su i idealni refugij za bijeg iz grube svakodnevice. U kojon naprimjer čejad smrdi jer se ne pere.
Tako smo min nikidan iz olfaktorno neugodne realnosti utekli u čisti zrak Džamije napokon vidit izložbu Sto godina hrvatske scenografije i kostimografije.

Odma u startu nan je bilo drago što je za likovni postav bi zadužen naš obožavatelj Darko Fritz. Na ovi ili oni način, golly&bossy sudjeluju u svemu :) Super je kako je Fritz lipo složi velike legende koje su odma isprid izložaka, a ni ih potriba mikroskopom išćat metrima okolo kako u MSU.



Ovako praktični, šesni i redni primjetili smo da bi ovi u HDLU trebali malo češće pomest pod jer su legende malo išporkane, ali boguhvala – naš Dida je govori da niko ni pa priko prašine. Naime nerviralo ga je prekomjerno usisavanje jer je vjerojatno u svojoj otočkoj štedljivoj maniri to smatra bespotrebnin rasipanjem struje.

Dakle, ima skica, ima kostima, ima snimki s predstave, ima modela scenografije, ma izložba je stvarno odlična. Svi koji mogu neka pojure u HDLU jer traje samo do 22. I. Ovo je naprimjer jedna super scenografija za San Ivanjske noći.


A ovo dole je vrh. Vesta-komo (haljina-komoda za one koji nisu iz Starega Kraja). Ovo želimo, ne za u maškare, nego za svaki dan. Ovo je u rangu Tristanovog ormara Mine mine mine (klik). Kako smo i rekli, u Ormar bi stavili übercool čizme Hyperspeed, zelene postole, vjerne bile patike, nove disko patike, nove retro patike, obožavane japanke, roza papuče Dr. Luigi, one zelene čizme što ih više ne nosimo, a isto su nan drage, plave, žute i crvene balerinke, crne postole za u svetac i nediju....



Vesta-komo bi nan služila za svaki dan, za poć na kafu i u Keruma, a izuzetno i za čistit apartmane i ribu. Škafetini bi komprimirali cili naš univerzum jer bi u njih stavili tavajole s Babinim monogramima, izvezene lancune, uspomene sa skijanja, ukradene poljupce, ogrlicu od plastičnih bisera iz haundema, sve epizode Seksa i grada... ...suho lišće lovora, morsku zvijezdu, fragmente ranokršćanske bazilike, ogrlicu od smokava, zov bubnja 23. travnja uvečer, nekoliko imena kao Marko Kuzma Damjan Antun Jerko i slična, cijeli obranak posut šafranovim cvijetom...

Odsad između nas i savršenog odjevnog predmeta i komada namještaja stoji samo stolar koji je vješt u šivanju ili krojačica koja je dobra u piljenju. Di ima takvih?
Vaši


P.S. Podaci o vesti-komu


P.P.S. U postu citiran Momčilo Popadić. Ko citat prepozna, prepozna, ko ne, neka gugla.

Dragi Klingoncy,

Mislili smo da je ukazanje Gollyh&bossyh na otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu kraj naših muzejsko-galerijskih aktivnosti u prošloj godini, ali privarili smo se. Kad smo primili poziv našeg Facebook frenda Mara Mitrovića da dođemo na otvaranje njegove izložbe u Dubrovnik, to nismo mogli nikako propustit, a sad ćemo vam reć zašto.



Maro Mitrović je akademski slikar, ali puno je zanimljivije to što se bavi ronjenjem, što redovito gre u teretanu, svira bonge i čudnovati instrument udu i još svašta, vozi, a ponekad i nosi biciklu uzbrdo i deklarira se, između ostalog, kao Drvosječa.



Uz to, izložba nosi višeznačan i intrigantan naziv "Prst moje rastezljive sudbine". A kad u glavi posložite sve navedene datosti, jedino što možete učinit je spakirat se i poć vidit to Čudo.
I tako smo se Mi i Jelica /koja je isto Marotova Facebook frendica/ zaputili iz Luke put Dubrovnika. Je li Vam moramo reć da smo za pola dana puta i dvi ure ukazanja na izložbi, jedna i druga odnile dva para postoli, rezervni kapot i jaketu, rebatinke, po dvi majice i punu bursu kozmetike. Cili put je dažilo, a Mi smo slušale talijanske kancone /zajedno gremo na tečaj talijanskega, pa smo htile guštat i učit u isto vrime/, ćakulale o svemu i svačemu, a najviše debatirale o temu što ćemo obuć kad dođemo u Dubrovnik. Naravno da smo obe dvi bile skroz u crno kad smo izašle iz auta, ali ne kako bilo: Mi smo obukli svoje skupocjene crne čizme s vrtoglavim potpeticama, Mango crne uske hlače s visokim strukom, jeftinu crnu običnu dolčevitu, kultnu kožnu crnu jaketu i oni šal boje lososa što Nam je isplela teta Kata. Jelica je bila u crnoj svili i kadifi i kultnim novim crnim čizmama.
Dažilo je, ali nama ni ništa smetalo. Zaputile smo se u Grod.
Zaboravili smo Vam reć da je to bilo 27. 12., a ti dan su bili izbori. A to ni nevažno u ciloj ovoj priči. Barem iz Naše perspektive Promatrača. Otvaranje je počelo po ure kasnije, znači ne u osam nego u osam ipo. Nema veze. Tih po ure družili smo se s naših par dubrovačkih frendova, snimali čejad i guštali u Lazaretima. Tamo je baš lipo! A onda je počelo. Svi smo ulizli u tzv. Baletnu salu i tamo smo imali što vidit! Umjetnik stoji mirno i ozbiljno iza bijelog širokog postamenta obučen u ronilačko odijelo, a s lijeve i desne strane stoje dva bubnjara bodygarda u crnim odijelima i s crnim oćalima. Koja kompozicija!
Odmah smo promislili da je Maro Predsjednik Tajnog Ronilačkog Društva i da ga oni dva čuvaju tako što udarcima o bubanj tjeraju Zle duhove.
Svi smo očekivali neki pripametni predsjednički govor, ali niko ni reka ni riči. Bodygardovi u crnim odijelima počeli su štropit po bubnjevima. Po bubnjevima se tuklo i na otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti, ali Nama je ovo u Lazaretima bilo boje. Umjetnik je udara ritam o postament isprid sebe, a onda je poče malo pomalo okretat slike koje su bile na podu i okrenute prema zidu. Kad ih je svih okrenu, izložba je bila otvorena.













S obzirom da se na otvaranju ni ništa govorilo o djelima i da ni bilo ni popratnega teksta kataloga, nećemo ni Mi ništa vele govorit. Nego neka ovi post bude shvaćen ko izložba u virtualnoj galeriji Golly&bossy.
Ipak, Kunsthistoričar u Nama ne može izdržat, pa će napisat slijedeće:
"Slike Mara Mitrovića ekspresivan su koloristički i ludički znak u prostoru i pulsiraju unutar njega piktogramski ga određujući."
Nakon otvorenja još smo se malo družili. Za razliku od otvorenja MSU di smo morali plaćat catering, na otvorenju izložbe "Prst moje rastezljive sudbine" ni bilo ništa ni za izist ni za popit. Mislimo da je to vrhunac minimalizma. A ni Nam ni bilo potriba. Bili smo na vrelu Umjetnosti i okruženi Obožavateljima, a u Našem leksiku i poimanju Vrijednosti to znači da Nam ni falilo ni Tičjega mlika.
Budući da živimo na otoku na koji prvi trajekt kreće iz Orebića u 00:30, a slijedeći tek u 6:15, morali smo odjurit iz Dubrovnika oko 22:30 da se ne bi pretvorili u bundeve.
Ovim putem apeliramo na brodovlasnike da uvedu bar još jedan trajekt oko dvi ili tri ure ujutro jer stanovnici otoka Korčule ostaju trajno zakinuti za mnoge zanimljive i značajne kulturne sadržaje. Volja i želja za konzumacijom istih u startu se ubija zbog nedostatka trajektnih linija, a otočane permanentno tjera u duševno i fizičko stanje periferije. Zbog toga se svaki odlazak na kulturno-umjetnički događaj u Dubrovnik smatra posebnim podvigom ludih i hrabrih za koji se dobivaju povelje i zahvalnice.
Evo dokaz:



Volu Vas Washy.

Dragi Naši,

Dok ste se Vin parićavali za doček Nove godine u Australiji, Min smo do posljednjeg daha orali na Poljima kulture našega škoja, od Luke do Lumbarde i sve između. Naravno da nismo mogli bit fizički prisutni na svakoj parceli niti obać svaku meju, ali bili smo prisutni Duhom, a ono što nismo izorali Min, dobro su istraktorali naši kolege iz Ruralne gerile i Gradskog muzeja Korčula koji su, zajedno s nama, dil Kor::neta, neformalne kulturne mreže Orača, Kopača i Berača maslina otoka Korčule. Evo dvi tri riči da naši Obožavatelji znaju o čemu se radi:

Kor::net je nekomercijalana i neformalna mreža umjetničkih institucija otoka Korčule osnovana od strane Galerije moderne i suvremene umjetnosti Centra za kulturu Vela Luka, Galerije 3 VOLTA u Lumbardi, prostora suvremene i medijske umjetnosti siva) (zona u Korčuli i Gradskog muzeja Korčula.

Unutrašnja politika mreže je povezivanje lokalnog stanovništva kroz kulturne sadržaje i unapređenje likovne kulture otoka Korčule, a vanjska stvaranje i poticanje kulturne politike otoka prema suvremenim oblicima kreativnog izražavanja s naglaskom na suvremenu likovnu umjetnost te pozicioniranje otoka Korčule na kulturnoj mapi Hrvatske i šire. Kor::net nastoji pozitivno redefinirati poziciju kulturne periferije otoka na kojem djeluje i aktivno uključiti suvremeno stvaralaštvo u okvir tzv. kulturnog turizma koji se uglavnom oslanja na tradicionalne sadržaje tzv. kulturne baštine. Progam uključuje prezentaciju i produkciju projekata hrvatskih i međunarodnih umjetnika te umjetničkih organizacija. (Dugoročniji plan je ostvarivanje navedenih sadržaja u okviru Mediteranske regije, gdje su začeti osnovni principi zapadne civilizacije, a koja danas trpi iste sindrome nekomunikacije kao i otok Korčula, na makro nivou.)

Program se ostvaruje organiziranjem izložbi, radionica, video i multimedijalnih projekcija i multidisciplinarnih projekata i raznim vidovima suradnja institucija koje su u mreži kao i vanjskih suradnika.

Eto.

Nakon brojnih izložbi i svakojakih događanja koje je inicirao ili na kojima je kor::net aktivno sudjelovao, došlo je vrime da se isti predstavi i na Božićnemu sajmu u Korčuli. Mi nismo mogli doć i ostavit bašćinu u Luci, ali smo zato poslali kataloge i plakate iz našega kraja, a Kornetovci su bili obučeni u majice koje su osmislili Golly&bossy. Na majicama je natpis "MAKE EXHIBITION, NOT WAR".

Evo Kornetašice iz one bande / budući da je sve sudbinski povezano i isprepleteno, one su istovremeno i kor::net i Ruralna gerila i Tri volta i Bašćina, ali to ćemo vam objasnit drugi put/. Vite kako su pametne i zgodne.




A sad pročitajte što su Nam napisale:

Dragi Kornetovci,

Kao što vi sigurno znate (a mnogi drugi ne znaju), veći dio naše neformalne interinsularne mreže sudjelovao je na četverodnevnom Božićnom sajmu u Korčuli. To smo bili: Gradski muzej Korčula, GMSU Vela Luka i Udruga Bašćina/Galerija 3VOLTA Lumbarda, a pridružio nam se i Arheološki muzej Narona. Nakon dugog sušnog razdoblja, ovo je događanje nanovo zaživjelo i to baš u prostoru koji je i sam godinama hibernirao. Riječ je o nekadašnjem restoranu Liburna, kasnije poznatom kao Shatush. Duh ovog potonjeg do danas je ostao udobno zavaljen u interijeru nekadašnjeg lounge-bara. Mi smo, naravno, dobili najljepši štand s dvije pseudo-rimske ležaljke, jednim pseudo-indijskim stolićem i pseudo-prirodnom jelkom. Nakon što smo se smjestili u taj oku ugodan ali hladan kutak, krenuli smo ga oplemeniti biranim detaljima. Jelka je tako dobila antikni parangal od malih svjetlećih snjegovića. Stolić je ugostio družinu iz raznih priča i bajki, okupljenu oko košare s mandarinima. Na zid smo okačili slike omiljenog nam fotografa, a ležaljke ukrasili našim likom i djelom. Društvo nam je pravio prekrasni plišani medo, omiljena igračka iz djetinjstva.



I da ne zaboravimo ono najvažnije – na veliki stol izložili smo kornetovske publikacije, rukotvorine i umotvorine.



Namjera nam je bila oderati sugrađane i zarađeni novac uložiti u avionske karte, robu, postole i kozmetičke tretmane. Šalimo se, naravno. Glavni motiv sudjelovanja na Sajmu bio je promocija aktivnosti kor::net-a, druženje i ispijanje kuhanog vina. Zdušno smo se posvetili ovom posljednjem jer je cijeli prihod od prodaje ića i pića išao u korist nabave novog ambulantnog vozila za Dom zdravlja Korčula. U popodnevnim satima, naš mali kantun postajao je kutak za bajkoviti trenutak. Čitale su se priče velikim i malim slušateljima.



Zahvaljujući tome i sami smo po prvi put čuli neka djela iz pera braće Grimm.



Ipak, moramo se složiti da su najpoznatije priče poput Ježeve kućice, Zlatokose i Matovilke, ujedno i najljepše. Sajam je općenito bio dobro posjećen, u okvirima sveprisutne recesije i već poslovično uspavane zimske Korčule.
Ako ništa drugo, barem je bilo šušura.


Pozdrav s Otoka na Kojemu Nama Nikad Ni Dosadno.

Dragi Naši,
Ovako je izgleda naš balkon na staru godinu. Kako možete vidit ni se oskudijevalo u ničemu za spektakularni rokenrol tulum za 50-tak ljudi.