Marketing
Izložba Mara Mitrovića u Art radionici Lazareti u Dubrovniku
Dragi Klingoncy,
Mislili smo da je ukazanje Gollyh&bossyh na otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu kraj naših muzejsko-galerijskih aktivnosti u prošloj godini, ali privarili smo se. Kad smo primili poziv našeg Facebook frenda Mara Mitrovića da dođemo na otvaranje njegove izložbe u Dubrovnik, to nismo mogli nikako propustit, a sad ćemo vam reć zašto.
Maro Mitrović je akademski slikar, ali puno je zanimljivije to što se bavi ronjenjem, što redovito gre u teretanu, svira bonge i čudnovati instrument udu i još svašta, vozi, a ponekad i nosi biciklu uzbrdo i deklarira se, između ostalog, kao Drvosječa.
Uz to, izložba nosi višeznačan i intrigantan naziv "Prst moje rastezljive sudbine". A kad u glavi posložite sve navedene datosti, jedino što možete učinit je spakirat se i poć vidit to Čudo.
I tako smo se Mi i Jelica /koja je isto Marotova Facebook frendica/ zaputili iz Luke put Dubrovnika. Je li Vam moramo reć da smo za pola dana puta i dvi ure ukazanja na izložbi, jedna i druga odnile dva para postoli, rezervni kapot i jaketu, rebatinke, po dvi majice i punu bursu kozmetike. Cili put je dažilo, a Mi smo slušale talijanske kancone /zajedno gremo na tečaj talijanskega, pa smo htile guštat i učit u isto vrime/, ćakulale o svemu i svačemu, a najviše debatirale o temu što ćemo obuć kad dođemo u Dubrovnik. Naravno da smo obe dvi bile skroz u crno kad smo izašle iz auta, ali ne kako bilo: Mi smo obukli svoje skupocjene crne čizme s vrtoglavim potpeticama, Mango crne uske hlače s visokim strukom, jeftinu crnu običnu dolčevitu, kultnu kožnu crnu jaketu i oni šal boje lososa što Nam je isplela teta Kata. Jelica je bila u crnoj svili i kadifi i kultnim novim crnim čizmama.
Dažilo je, ali nama ni ništa smetalo. Zaputile smo se u Grod.
Zaboravili smo Vam reć da je to bilo 27. 12., a ti dan su bili izbori. A to ni nevažno u ciloj ovoj priči. Barem iz Naše perspektive Promatrača. Otvaranje je počelo po ure kasnije, znači ne u osam nego u osam ipo. Nema veze. Tih po ure družili smo se s naših par dubrovačkih frendova, snimali čejad i guštali u Lazaretima. Tamo je baš lipo! A onda je počelo. Svi smo ulizli u tzv. Baletnu salu i tamo smo imali što vidit! Umjetnik stoji mirno i ozbiljno iza bijelog širokog postamenta obučen u ronilačko odijelo, a s lijeve i desne strane stoje dva bubnjara bodygarda u crnim odijelima i s crnim oćalima. Koja kompozicija!
Odmah smo promislili da je Maro Predsjednik Tajnog Ronilačkog Društva i da ga oni dva čuvaju tako što udarcima o bubanj tjeraju Zle duhove.
Svi smo očekivali neki pripametni predsjednički govor, ali niko ni reka ni riči. Bodygardovi u crnim odijelima počeli su štropit po bubnjevima. Po bubnjevima se tuklo i na otvorenju Muzeja suvremene umjetnosti, ali Nama je ovo u Lazaretima bilo boje. Umjetnik je udara ritam o postament isprid sebe, a onda je poče malo pomalo okretat slike koje su bile na podu i okrenute prema zidu. Kad ih je svih okrenu, izložba je bila otvorena.
S obzirom da se na otvaranju ni ništa govorilo o djelima i da ni bilo ni popratnega teksta kataloga, nećemo ni Mi ništa vele govorit. Nego neka ovi post bude shvaćen ko izložba u virtualnoj galeriji Golly&bossy.
Ipak, Kunsthistoričar u Nama ne može izdržat, pa će napisat slijedeće:
"Slike Mara Mitrovića ekspresivan su koloristički i ludički znak u prostoru i pulsiraju unutar njega piktogramski ga određujući."
Nakon otvorenja još smo se malo družili. Za razliku od otvorenja MSU di smo morali plaćat catering, na otvorenju izložbe "Prst moje rastezljive sudbine" ni bilo ništa ni za izist ni za popit. Mislimo da je to vrhunac minimalizma. A ni Nam ni bilo potriba. Bili smo na vrelu Umjetnosti i okruženi Obožavateljima, a u Našem leksiku i poimanju Vrijednosti to znači da Nam ni falilo ni Tičjega mlika.
Budući da živimo na otoku na koji prvi trajekt kreće iz Orebića u 00:30, a slijedeći tek u 6:15, morali smo odjurit iz Dubrovnika oko 22:30 da se ne bi pretvorili u bundeve.
Ovim putem apeliramo na brodovlasnike da uvedu bar još jedan trajekt oko dvi ili tri ure ujutro jer stanovnici otoka Korčule ostaju trajno zakinuti za mnoge zanimljive i značajne kulturne sadržaje. Volja i želja za konzumacijom istih u startu se ubija zbog nedostatka trajektnih linija, a otočane permanentno tjera u duševno i fizičko stanje periferije. Zbog toga se svaki odlazak na kulturno-umjetnički događaj u Dubrovnik smatra posebnim podvigom ludih i hrabrih za koji se dobivaju povelje i zahvalnice.
Evo dokaz:
Volu Vas Washy.
Post je objavljen 11.01.2010. u 09:28 sati.