Goldeneye
31.10.2007., srijeda
Strah od smrti
  Svaki put kad uistinu ljubimo, ulazimo u smrt i vježbamo se umirati, jer ljubav uvijek znači umrijeti sebi. Onaj tko ljubi zaboravlja samog sebe da bi mogao misliti na onoga koga ljubi, prihvaćati stajati u sjeni kako bi ljubljeni bio na svjetlu, pripravan je umrijeti da bi ljubljeni živio. Ako se bojimo smrti, onda nema boljeg lijeka od ljubavi. Ljubeći, postajemo prisni sa smrću i upoznajemo «blaženstvo» smrti: «Blago onima koji umiru u Gospodinu»(Otk 14,13) |
29.10.2007., ponedjeljak
Halucinacija?
|
Iako nevoljko, ušao sam kroz velika vrata uz masu ljudi. Nisu mi čuda trebala. Tako sam mislio. Unutra se činilo da svak govori drugim jezikom. Stao sam kraj jednog bočnog stupa i upijao svaku riječ, a u zajedničkom klicanju miješali su se jezici, svi u sazvučju jednoga. Tada je vidjeh... Zašto je u svojoj veličanstvenoj bjelini brisala suze, doznao sam tek drugoga dana. Tada je sve dobilo svoj smisao i dokaz da nisam halucinirao ili si stvorio nepostojeće pokretne slike. |
Svijeća
|
Hvala Kenguuru na inicijativi. |
26.10.2007., petak
Kava sa srcem i jedan oblak
Srca me prate gdje god se okrenem  . Sjećam se jedne kave  od prije nešto više od godinu dana. Malo više kave dodano pa se uz rubove šalice napravila pjena, u obliku srca: Bio je to povod da blogerica Koki naviruje u svaku šalicu kave i pronađe jedno malo srdašce:  Pa se onda blene u nebesa  . Međutim, dok nađeš aparat, srce se malo raspline  , ali konture ostanu: I danas, kuham kavu, vrije voda, ali srce ostaje:  |
25.10.2007., četvrtak
Čiča Gliša
|
U analizi svakoga dana redovito se pokazuje kako sam najmanje jednom bio u prilici zauzeti jasan kršćanski stav o pitanjima koja se nameću. Ta se pitanja posebno aktualiziraju u predizborno vrijeme, kada isto očekujem od političara za koje ću se odlučiti ili ću samo nacrtati "čiča glišu" na izbornom listiću. Moj posao mi, opet, ne dopušta da se otarasim novina i medija, pa se moram trovati ili mijenjati posao. Napada na vjeru i samu crkvu toliko je da to više ne može biti slučajno. Teško je biti katolik između 16 i 40 godina, ako u društvu svoga godišta kažete, primjerice, da ste protiv upotrebe kondoma i kontracepcijskih sredstava. Onda nastavljate s protivljenjem oko pobačaja, homoseksualnih brakova, smrtne kazne, eutanazije i slično. Nije lako biti praktični vjernik koji će se u društvu sakriti samo zato da ga ne bi osudili ili mu se ismijavali. I inače, ta naša šutnja jadna je i pokazuje koliko nam je sveto ono u što vjerujemo. Pa što ako nas to iscrpljuje i ražalosti. To je zbog toga što želimo biti od ovoga svijeta, iako bi naš svijet trebao biti nešto drugo, uzvišenije. Tko još mari za duhovno, kad je materijalizam uzeo toliko maha, da ispada da bog novca Mamon apsolutno vlada kuglom zemaljskom. Već sam jednom spomenuo kada mi je jedna rođaka rekla da kad sluša mene da je to kao da sam zastao u nekom vremenu prije 500 godina. Rekoh joj - dušo, ja sam zaostao za ovim vremenom i ti si me sad uvrijedila, jer zaostao sam daleko više - nekih dvije tisuće godina. To su moje vrednote, pa makar ostao sam na ovome svijetu! |
24.10.2007., srijeda
Almost "milijunaš" (ili Burek u svemiru)
|
Jutros mi je blogerica Mama dva sina skrenula pažnju na broj posjeta na moj blog. U trenutku kad mi je rekla bilo je 99.429 posjeta. Dakle, nešto preko 500 do stoiljaditog posjeta. Stoja je sigurno i bila, budući je prošlo dosta vremena kako nisam imao instaliran brojač posjeta. Blog Goldeneye počeo sam pisati još 30. srpnja 2004. godine, kažu statistike u osam sati i 13 minuta. Ovih 655 postova bilo je dostatno za uvrštenje na Almost cool listu. Opet, valja priznati kako ove godine imam vrlo malo napisanih postova jer sam negdje prije godinu dana počeo pisati na blogu koji je bliži nekom mom izričaju Goldeneye 2. Više od potrebe za pisanjem, koja je dijelom vezana i uz profesionalnu deformaciju, blog.hr iznjedrio je veći broj poznanika, te uzak krug prijatelja. Na tom mom blogerskom putu mnoge sam ljude razočarao, nekima opet ispao dobar, ali tako je i u stvarnom svijetu. Blog je ipak mjesto gdje čovjeka možeš upoznati bez predrasuda, pa tada i prijateljstva mogu biti dublja. Evo, ja ću počastiti bliske mi blogere kada i službeno dođem do brojke od sto tisuća posjeta, a mogu nam se pridružiti i svi ostali koje put nanese u Osijek, ili u "blogersku podružnicu" u Zagrebu. |
16.10.2007., utorak
Vratite mladost
|
Svi nešto traže! Vraćanje duga umirovljenicima, denacionalizacija imovine, pa zatim nerijetko u sudnicama vidimo tužbe za duševne boli. Obično je riječ o poznatim osobama koje traže visoke odštete za duševne boli koje im je prouzročio možda samo jedan naslov ili fotografija u novinama. Najljepše svoje godine proveo sam u ratu. Imate 21 godinu i u naponu ste snage i mladosti, ali se morate skrivati po podrumima, rovovima, trčati između dvije opće opasnosti doslovno po koricu kruha. Sanjaš vlastiti krevet i jastuk. Nešto što je normalno svakom čovjeku. Svaki odlazak u stan na trećem katu lutrija je preživljavanja. Nikad nisi znao hoće li te banalni odlazak na wc koštati života. Sam rat okončan je 1995. godine, iste one u kojoj je, između Bljeska i Oluje, rođen mali Goldić. U prvim danima njegova života nisam bio s njim, jer sam bio na bojištu. To boli, do danas. O svojim prijateljima bez kojih sam ostao ne želim ni govoriti, jer mi još uvijek to nije doprlo do glave. Sve mislim kako će me nazvati pa da odemo na kavu, na basket, na tekmu, ali neće… Tko će mi vratiti mladost? Ima li tu elemenata za tužbu za duševne boli? |
11.10.2007., četvrtak
Moja borba
|
Čuveni psiholog Dale Carnagie poznat je po teoriji da je želja za priznanjem najčešći pokretač čovjekovih aktivnosti. Ta želja zna od čovjeka napraviti osobu vrijednu divljenja, ali najčešće vas odvede na put na koji niste htjeli doći. Novozavjetna priča o čovjeku koji sjeda u prvi red na nekoj svečanosti, jer se smatra važnim, pa ga premještaju red za red, zbog značajnijih, govori nam sigurno o boli koju je isti osjetio. Ista priča nam daje i pouku da sjednemo u zadnji red, ili još bolje, da stanemo negdje sa strane, pa onda, ako domaćin smatra da smo mu na neki način bitni, pa ako nas stavi i u sredinu, ne mora u prvi red, osjećamo se posebnije. To je u čovjekovoj prirodi i od toga ne možemo pobjeći. Možemo jedino biti ponizniji, da nas uzvise, jer kad se uzvisujemo, prije ili kasnije budemo poniženi. Znam se često hvalisati, reći da je nešto baš moje, inzistirati da negdje piše moje ime, tražiti kakvo-takvo priznanje. I, uvijek se opečem! Ratujem sa svojim egom i mogu reći da je bitka teška i okrutna, i trajat će dovijeka Nemirno je srce moje dok se ne smiri u tebi Bože moj |
04.10.2007., četvrtak
Plodovi obnove
|
Ima događaja u životu koji nas razbude, potjeraju na razmišljanje i to najčešće o istinskim vrijednostima koje nam služe kao pogonsko gorivo. Primjećujem kako se i sam najčešće naživciram oko materijalnih stvari, nekih izvanjskih događanja i slike o meni koju egoistično čuvam pred svijetom. A kao da je bitno što svijet misli i kao da je presudno ono izvanjsko i kao da je samo materijalno vrijedno sekiracije. Onda jedna bolest, jedan šok, jedna patnja, nesretna vijest, gubitak osobe koju smo voljeli i koja je voljela nas... Buđenje! Zašto prave životne vrijednosti uočavamo tek nakon gubitaka, patnji, nesreća? Zašto nam to nije dano uvidjeti našim uobičajenim životom? Na to pitanje nemam odgovor, ali ovih moji skoro 38 godina sasvim je dovoljno da znam da dok takvo što čovjek ne proživi teško dolazi do otrežnjenja. Ljubav, pažnja, zanimanje za druge, slušanje, požrtvovnost, darežljivost, iskrenost. To su plodovi obnove našega srca. Onaj tko to zadrži, može hodati kao čovjek, među ljudima. |