Ima događaja u životu koji nas razbude, potjeraju na razmišljanje i to najčešće o istinskim vrijednostima koje nam služe kao pogonsko gorivo. Primjećujem kako se i sam najčešće naživciram oko materijalnih stvari, nekih izvanjskih događanja i slike o meni koju egoistično čuvam pred svijetom. A kao da je bitno što svijet misli i kao da je presudno ono izvanjsko i kao da je samo materijalno vrijedno sekiracije. Onda jedna bolest, jedan šok, jedna patnja, nesretna vijest, gubitak osobe koju smo voljeli i koja je voljela nas...
Buđenje!
Zašto prave životne vrijednosti uočavamo tek nakon gubitaka, patnji, nesreća?
Zašto nam to nije dano uvidjeti našim uobičajenim životom? Na to pitanje nemam odgovor, ali ovih moji skoro 38 godina sasvim je dovoljno da znam da dok takvo što čovjek ne proživi teško dolazi do otrežnjenja.
Ljubav, pažnja, zanimanje za druge, slušanje, požrtvovnost, darežljivost, iskrenost. To su plodovi obnove našega srca. Onaj tko to zadrži, može hodati kao čovjek, među ljudima.
Post je objavljen 04.10.2007. u 18:05 sati.