Goldeneye
29.10.2004., petak
Najvažniji anđeo
Kada je sve bilo spremno da se uskoro rodi jedno malo dijete, ono je upitalo Gospodina: "Kažu mi da me sutra šalješ na Zemlju, ali nije mi jasno kako ću se ja tamo snaći ovako bespomoćna?" Bog je odgovorio: "Između mnogih Anđela, odabrao sam jednoga za tebe. On će te čekati i brinuti se za tebe." Ali dijete je bilo uporno: "Kaži mi, zašto moram napustiti Nebo kada ovdje imam sve što je dovoljno za moju sreću?" Bog se osmjehnuo:"Tvoj će se Anđeo svakoga dana s tobom smijati, dobivat ćeš njegovu ljubav svakoga dana i biti ćeš sretno biće!" "Ali kako ću se s ljudima sporazumijevati kada uopće ne znam njihov jezik?" - dijete je i dalje protestiralo, a Bog ga je nježno potapšao po glavici i rekao: "Tvoj će te Anđeo naučiti jezik pa ćeš se moći s ljudima i sporazumijevati." Dijete je bilo tužno: "I što da radim kada ću htjeti razgovarati s Tobom, Bože?" A Bog je imao odgovor i na ovo pitanje: "Tvoj će ti Anđeo pokazati kako ćeš sklopiti dlanove i kako ćeš se pomoliti, a ja ću čuti sve tvoje molitve." Dijete je molećivo podiglo glavu upitavši: "Svi kažu da na Zemlji ima loših ljudi. Tko će me štititi?" "Tvoj će te Anđeo čuvati makar po cijenu svoga života!" - spremno je uzvratio Bog. "Ali ja ću uvijek biti tužno dijete jer te neću više moći vidjeti." - nastavilo je dijete ogorčeno. Bog je odvratio osmjehom:"Ti ćeš imati svoga Anđela koji će ti o meni govoriti i pripremiti te da opet dođeš k meni na Nebo, a ja ću ionako svakoga dana biti uz tebe i imati te na oku." Iako je na Nebu sve bilo mirno, sa Zemlje su dopirali zvukovi. Dijete je znalo da se bliži vrijeme polaska. Upitao je Gospodina posljednje pitanje, vrlo nježno i tiho: "Oh, Bože, ako sada moram ići, barem mi reci ime moga Anđela?" Bog ga na rastanku blago dotakne, blagoslovi dijete i odgovori mu: "Nije važno kako se zove. Reci mu samo - Mama!" |
24 h
Prije nekih mjesec dana pisao sam o tome što bi oni ljudi koji su se danas našli na osmrtnicama učinili kada bi im bio darovan još jedan dan i kada bi oni tog dara bili svjesni. Bilo bi to najbolje iskorištenih 24 sata u životu. Pravi vatromet osjećaja u kojima bi glavnu ulogu imala ljubav. Takva se osoba ne bi zamarala trivijalnim događajima koji nas, kojima je darovano nešto više života (koliko?? hmmm), opterećuju. Surfajući po blogovima vidim mnogo boli, nesretnih ljubavi, opterećivanja stvarima koja bi možda gubila na "značaju" kada bi živjeli kao da nam je posljednji dan. Živjeti danas, a ne u prošlosti (plakati za izgubljenim dobrim vremenima - uvijek nam se čini da je ono što je bilo prije bilo bolje), ili u neizvjesnoj budućnosti (koliko nas je puta život naučio da se ne dogodi baš sve ono što smo planirali), zapravo je izazov. Bilo bi se dobro poigrati i promisliti što bi mi učinili kad bi znali da imamo još 24 sata na raspolaganju. Vidjeli bi tada koga doista volimo, kome je stalo do nas i jesu li problemi koje smatramo tako nepremostivima uopće problemi. Možemo o tome razmišljati i u ponedjeljak kada budemo upalili svijeću za one koji su dio svoje duše utkali u nas. |
27.10.2004., srijeda
Prijatelji
|
Gledam ovu maglu vani, studeni je pred vratima. Udahnem duboko i sjetim se svoje ekipe. Kažem sjetim se jer ih nema među živima. Stegne se knedla u grlu kad netko spomene prijatelje, a moji su u vječnim lovištima (op.Zagor). Jedan je poginuo u ratu, drugi se ubio zbog nesretne ljubavi, a treći je umro od predoziranja drogom. Prvoga su našli nakon nekoliko godina u zajedničkoj grobnici nakon mirne reintegracije. Drugi se sredio ručnom bombom, a sahrana mu je bila pod granatama. Pucalo je sa svih strana, a ljudi su se ponašali kao da se to ne događa i kao da se sve ovo događa u jednoj drugoj dimenziji. Posljednji se baš uništio drogom iako mi je nekoliko dana prije svoga kraja izgledao "čisto". Drugi su se friendovi razmilili po Zagrebu ili su otišli van. Prijatelji su nešto najdragocjenije i zato volim net zbog svih vas koji prvo znatiželjno pogledate postove, a onda i ostanete vjerni ovom blogu. Lijepo je to... |
26.10.2004., utorak
Što je bitno?!
|
Krenula je invazija na tržnice. Kupuju se cvjetni aranžmani, svijeće raznih oblika. Svi se spremaju za 1. studenoga kada će 80 posto ljudi prvi puta u godini dana obići grobove svojih najmilijih. Ta pojava se ne odražava samo na taj dan nego se i inače ponašamo kao programirani. Za 8. ožujka svi su ko poludili od pažnje prema ženama, 14. veljače smo svi zaljubljeni i slično. Vanjski su nam znakovi bitni. Idemo negdje i radimo nešto što svi rade. To je katastrofa. Kao da smo navijeni i kao da nam je lakše ići onako kako svi idu. Pokušamo li ići protiv struje ostat ćemo neshvaćeni a nerijetko i odbačeni. Ne kažem da ne treba odnijeti cvijeće i zapaliti svijeće na Sve svete, ali radimo li to recimo i neki drugi dan u godini ili samo onda kada to svi rade. Znam i slučajeve da se prebrojavaju svijeće i cvijeće i nabraja zamislite tko nije bio na grobu. Ljudi su za nevjerovati. Ako živim onako kako drugi očekuju i ponašam se kao i većina zapravo upadam u prosječnost, a da nije onih koji su iz toga odskočili još bi bili u pećini ili na grani. Sjetimo se naših umrlih, ali ne samo 1.11. |
22.10.2004., petak
Pogled ženski, pun ljubavi
.. toliko sam duboko patila…duboko u nutra sam mislila da nikada neće prestati. Po nekada sam toliko patila da nisam mogla podnijeti samu sebe i najljepša misao bila je da ću umrijeti. Osjećala sam da tako duboko patim da nitko više do kraja vječnosti neće morati patiti. Kao da je to bila patnja dovoljna za sve. Bila sam izgubljena. Iznenađuje kako netko može biti izgubljen, a istovremeno znati gdje se nalazi. Bila sam tako izgubljena , slomljena, povrijeđena da sam mislila da neću preživjetio ni minutu života.… na kraju sam preživjela.Htjala sam nikada više nikome ne pomoći, da mi nikada neće biti stalo ni do koga. Bila sam tako umorna iznutra. Umorna od davanja, od brige za bližnjeg… pa ipak uvijek bih se ponovo brinula za nekoga i nečije probleme. I naučila sam više o davanju …. Nego što sam ikada htjela znati. Razlozi zašto sam se tako osjećala sada više nisu važni. Važno je što sam iz njih naučila….a to je kako vojeti ljude voljeti sve ljude. To je važno…ljubav. Ako te netko povrijedi ako te netko slomi, jedino što ti ostaje da ih voliš… sve što mogu učiniti da nastavim pokušavati i dalje. A na kraju svega otkrijem da je život lagan. Ne treba moliti riječima. Dovoljno je zamoliti srcem i dušom i reći da voliš…. Ako doista tako misliš bit će tako…. S malo istinske ljubavi može se puno postići. Sve se odaziva pravoj ljubavi. Najteže ja navesti ljude da se odazivaju ljubavi. Uvijek su sumljičavi zašto je netko susretljiv ili se brine. Na kraju svi shvate o čemu se radi. Bog nikada ne bi stvorio nešto nesavršeno. Dao nam je savršen život, a mi činimo da se događaju nepoželjne stvari. Umrijeti tjelesno nije tako strašno. Umrijeti iznutra jedna je od najbijednijih smrti koja nekoga može zadesiti. Naše riječi i djela čine najviše štete. Ne ozlijediti znači ne izreći zle i nepotrebne stvari..... Ovi redovi dijelovi su knjige "Plave ptice" D.W. Srasurea. |
21.10.2004., četvrtak
Malo lakše
|
Sjetih se jutros meni vrlo draga čovjeka, kojemu je 70 godina a pun je života i mene, dvostruko mlađega, često postidi pogledom na svijet. Jednom smo zgodom išli iz Osijeka prema Zagrebu i on odjednom stane kraj ceste i uđe u polje mladoga suncokreta. Pomislio sam, možda ne može izdržati do nekoga stajališta kako bi se dograbio prvog toaleta. Međutim, on raširi ruke, duboko udahne i poviče - "kako je lijep ovaj svijet! dođi i uživaj." Vratio se u auto i veselo pjevušio neku pjesmicu sav ozaren. Rekao mi je da u životu ne treba žuriti nikamo i da u svojoj žurbi ne primjećujemo ljepotu života. I doista, ako malo usporimo vidjet ćemo sve ono što je vidio i Mali Princ i što vide "oni koji ne žure". Ne samo da iako žureći ne stignemo nikamo nego jedva ubacimo prostora za naše slobodne vrijeme, pa onda pokušamo unutra ugurati što više sadržaja, često intenzivirajući i sam "odmor". Kad ste se s voljenom osobom držali za ruke i dugo šutjeli, gledali se i u toj "sporosti" mogli osjetiti. Oni koji imaju djecu imaju osjećaj kao da vrijeme leti i žale što se nisu stigli malo više baviti njima. No, o tome treba ranije voditi računa. Usporiti valja i uživati baš u svemu, od svega napraviti ritual. Možda ćemo primijetiti sve ono što nam u žurbi promiče... |
20.10.2004., srijeda
Hope & Love
|
Što bi bilo kad bi bilo? Budući da je sve bilo kako je bilo, samo zato jer nismo znali da će ovako biti. Sadržaj života ne oblikuju tek prostor, ljudi i strukture - već nada i ljubav. A one su uvijek ispred nas, nepoznate su nam. Vuku nas, i čine da smo srcem dublje u njima nego u zemnim realitetima u kojima živimo Iz istog razloga je dobro da ne znam što me sve još čeka, jer da znam odustao bih. A kad saznam, besmisleno će biti govoriti o odustajanju - jer tad će sve proći. A dok bude sve trajalo, bit će dobro jer vući će me nada i ljubav - ono najljepše, koje je ujedno i nepoznato. |
Apstinencija
|
Phew!!! Evo i mene nakon milijun dana blogovske apstinencije. Vidim da je ona brojka 17 zainteresirala ljude, ali nisam htio ostaviti nedovršeno. Mislio sam da ću stići sve objasniti, ali posao me je natjerao na izostanak s neta. Za početak ću još jedan dokaz o tome da nas okružuju sve dobri ljudi. Krenuo sam neki dan za Našice, ali je auto kojim sam trebao krenuti (službeni) bio posve bez goriva. Što ću krenuh za Našice busom, ali tek u njemu shvatim da on ne staje ni blizu mjesta na koje moram doći i kako ću zakasniti na mjesto gdje me očekuje 80 ljudi. No, onda se događa čudo i ljudi koje sam pitao koliko mi treba do mjesta na koje moram doći, nagovore vozača (inače redovne linije) da skrene s puta i doveze me ravno pred zgradu u koju sam trebao stići na vrijeme. Neviđena dobrota. I za put za Osijek dobio sam čovjeka koji me dovezao. Čak su dvojica to htjela, ali jedan može voziti... Hvala svima! I vama koji opet čitate slova moja ;)) |
12.10.2004., utorak
Ne mrziti!!!
|
U posljednje vrijeme često sretnem ljude iz susjedne nam Srbije (tako je to kad živite na krajnjem istoku Hrvatske). Zašto ovo pišem?! Posljednjih 10, 15 godina proletjelo mi je i mislim da bi svaki čovjek sa ovih prostora mogao napisati knjigu. Ono što mi se dojučer činilo nevjerojatnim sada je dio svakodnevice. Susreti s ljudima, s proizvodima iz susjedne države i priča... Osjeća se obostrano respektiranje i pažljivost kako ne bi nekom rečenicom zategnuli odnose. I uspostavi boljih odnosa treba se radovati. Moja je kuća dobila 13 direktnih granata, dijete je po rođenju s infuzijom moralo ići u podrum, a supruga je od straha izgubila mlijeko, stric mi je završio u logoru, a otac i ja bili smo u HV, prošavši sve i svašta, izgubih najbolje godine. Imao bi "pravo" mrziti, ali baš treba kontra. Ne mislim da se trebamo raspekmeziti u stilu "idemo bre svi na more i dođi burazere", ali jedan građanski uljuđeni odnos prema susjedima je poželjan. Ne samo da se to ne bi ponovilo jer cowboy (Bush) to ne bi dopustio (da ne elaboriram- jer rat je tamo gdje on hoće), nego da i jedni i drugi sutra možemo živjeti u ujedinjenoj Europi. |
07.10.2004., četvrtak
Dobro je činiti dobro (kratko bulažnjenje)
|
Svakoga dana dogodi se nešto što mogu objasniti samo činjenicom kako je svijet pun dobrih ljudi. Od najsitnijih detalja, pa do većih problema uvijek se netko "pojavi" da mi pomogne a da to i ne tražim. Trudim se s druge strane uzvratiti dobrim, ali me stalno prati osjećaj da premalo vraćam. Premalo činim dobro. Znam da je najčešća priča kako je puno više zlih i glupih ljudi, te kako je čovjek čovjeku vuk. Ima ona stara narodna - nema zločestih ljudi, ima samo nesretnih. Zato valjda i ne primjećujem eventualnu zloću. Ili sam "hlebinac". Hvala svima koji me okružuju. Usrećuju me. Volim ih, a da i ne znaju. Ili znaju pa zato čine dobro... |
06.10.2004., srijeda
Smisao života jednog maslačka
LIVADA MASLAČKAMaslačak: Čest i jedinstven. Tako mnogobrojan da ga nazivamo korovom. Učestalost nas čini slijepim za jedinstvenost. A opet učestalost pokazuje koliko mnogo ima jedinki. Milijarde ljudi: Mnogo, vrlo mnogo, - i svaki jedinstven. PUPOLJAK Zelenilo je zelenilo. Puno napetosti: Vidi se gdje će se zelenilo raspuknuti, Gdje će se pupoljak otvoriti. Mi već znamo što će izići van, A ipak svaki će pupoljak biti jedan novi, jedinstveni cvijet. Pupoljak: stisnut, napet, pun budućnosti. Svaki je trenutak pun budućnosti - jedan pupoljak. Cijeli život je uvijek nov: pupoljak. CVIJET GOTOVO OTVOREN Otvoren - ali u sredini još pupoljak. Mnoge cvjetne latice nisu još razvijene. Kada biste došli bliže, Mogli biste vidjeti svu moju žutu boju. Moji cvjetovi mirišu, dragi su, moj med je ukusan. Onda znate svi, tko sam ja, što sam ja. CVIJET SASVIM OTVOREN Ja sam sada sasvim otvoren: Sav sam se dao. Nemam više ni pupoljka u sebi, Niti bilo kakve rezerve u mojoj nutrini. Je li bilo ispravno dati se baš do kraja, posve se dati? Moja boja, moj med, moj čar, tako su prolazni. Tko će meni što dati, Kada sada više ništa ne budem imao? OCVALI MASLAČAK Ocvao. Moram li sada umrijeti? Na mojim tamnožutim krajevima vidi se još kako sam bio žut. Cvjetova više nema, Ali opet pupoljci, posve novi i drugi. Žalosno - tko misli, na ono čega nema. SJEMENA LOPTICA Nada, Da će uvijek nešto izići, otvoriti s, nastaviti se, Neće nikada razočarati. Ne smijemo - NOVO Tražiti u -JUČERAŠNJEM JUČER je uvijek SMRT - DANAS je uvijek ŽIVOT. PREOBRAŽENA SJEMENA LOPTICA Postao sam bijel. Sitne dlačice trepere pune svjetla. Ono zasićeno, žarko žutilo, Postalo je lagano i svjetlo. Jedan dio mene već je odletio: I ono što ja jesam, uvijek će ponovo niknuti. PRAZNA LJUSKA PLODA Sada je sve otišlo. I ovo ovdje - uskoro će istrunuti, sagnjiti. Moram li se sada pitati Zašto? Zašto? - Tako ne pita ni jedan maslačak. Život živi, To je njegov smisao i tada je sve pupoljak. I onda kad se rastvori u prahu i zemlji, I tada ostajem ja Maslačak! |
05.10.2004., utorak
Što učiniti da brak traje?
|
Mladi bračni par je pitao:"Što moramo činiti Da naša ljubav traje?" Mudar čovjek im odgovori:"Ljubite zajedno druge stvari." (sp) Nema recepta za dobar brak. Zaljubljenost može brzo proći, vratiti se iznova, a ljubav i obostrano poštivanje trebalo bi trajati cijeli život. Mladi danas ulaze u brak tek kad neplanski dođe dijete ili brzinski kad se zaljube ko blesavi. Pobornik sam nešto duže veze, kao proba u kojoj moraš proći i dobro i zlo. Tek u zlu možeš upoznati pravu osobu. Pri tome ne mislim na zlo kao zlo, nego kao nevolju koja je dvoje ljudi snašla. Sposobnost izlaska iz takvih situacija i moguće poentiranje za još prisniji odnos mogu biti dokaz stabilnosti. Negdje sam čitao da ne svađanje znači da paru nije stalo. Može biti u nekim vezama, ali ako sve štima, zar treba tražiti probleme tamo gdje ih nema. Ako do problema dođe treba odmah razgovarati. Ne šutjreti ili igrati "igrice". Ukoliko nam je stalo do drage nam osobe onda nam treba biti u interesu odmah to razjasniti. I ljubiti zajedno druge stvari... |
04.10.2004., ponedjeljak
Dijeta
|
Ništa nije dobro ili zlo, misao ga čini dobrim ili zlim -reče učitelj. Kad su ga molili da to protumači reče - neki je Čovjek rado postio sedam dana. Njegov susjed umro je od gladi Zbog iste dijete.(sp) |
Anđeli postoje
|
Evo, nije me bilo tri dana na netu. Bilo je dosta posla i dva događaja koja potvrđuju da anđeli postoje. Naime, takav mi je bio posao ovoga vikenda da sam trebao dosta putovati po gradu, a auto mi je slupan, pa ovisim o drugima. Priča prva - izađem iz svoje firme (koja je u nedođiji 8 km od civilizacije), na otvorenu cestu i stane neka žena novosadskih registracija i pita gdje je bolnica. Pomognem im pokazati ako me do tamo odvezu, pa ću od tamo naći novi prijevoz do još jedne nezgodne lokacije. Čim sam izišao iz njihova auta staje mi jedna poznanica u audiju i odvozi me do željene lokacije iako joj nije bilo usput. To mi je pomoglo da toga dana budem duže s obitelji. Navečer sam, pošto ne pijem (samo vino u rijetkim prilikama), vozio neke šefove doma dobivši makinu od firme. Priča druga - s tom makinom (prastarom kantom u prijevodu hehe) krenuo sam na put i ugasi mi se nakon pola kilometra. Netko je ulio krivo gorivo. Stojim u rano nedjeljno maglovito jutro sam nasred inače prometne ceste. I onda niotkud izlazi jedan čovjek i pomaže mi skloniti auto. Nakon toga su me još dva poznanika prevezla, a jedan je došao po mene s drugog dijela grada. sav sam posao odradio uz pomoć tih običnih ljudi, koji su zapravo moji anđeli, a jesu to jer toga nisu svjesni. |
01.10.2004., petak
Čitaj
|
Ovih je dana posla preko glave. Najmanje sam u svom "ofisu", u kojem se nalazi i biblioteka s gotovo 1.000 naslova. Gledajući u taj neiscrpi izvor i nadahnuće vidim kako su neke korice jako pohabane, a postoje i knjige koje, iako su tu i više od deset godina, izgledaju kao nove. Znao sam se sam sebi izrugivati i čitati slijeva na desno knjige koje su na taj način poslagane na policama, a onda bi sišao u donji red krenuvši s desna na lijevo. Onda idem doma, pa mi je ova knjiga debela, pa ih uzimam po kilaži hehe Al važno je čitati. Dobro možda ne baš ovako bolesno sve što padne pod ruku, ali kao što vježbamo mišiće na rukama i nogama, nije zgorega nekada prodrmati moždane vijuge. I što više čitaš vidiš koliko si glup. Ne znam kako je to s intelektualcima, ali što više rastu u znanju mislim da shvaćaju svoju i ljudsku glupost. Dakle, ponekad je dobro biti malo "prehlađen" ili siromašan u glavi, onda je cijeli svijet tvoj. Blago siromasima duhom |