Prije nekih mjesec dana pisao sam o tome što bi oni ljudi koji su se danas našli na osmrtnicama učinili kada bi im bio darovan još jedan dan i kada bi oni tog dara bili svjesni. Bilo bi to najbolje iskorištenih 24 sata u životu. Pravi vatromet osjećaja u kojima bi glavnu ulogu imala ljubav. Takva se osoba ne bi zamarala trivijalnim događajima koji nas, kojima je darovano nešto više života (koliko?? hmmm), opterećuju. Surfajući po blogovima vidim mnogo boli, nesretnih ljubavi, opterećivanja stvarima koja bi možda gubila na "značaju" kada bi živjeli kao da nam je posljednji dan. Živjeti danas, a ne u prošlosti (plakati za izgubljenim dobrim vremenima - uvijek nam se čini da je ono što je bilo prije bilo bolje), ili u neizvjesnoj budućnosti (koliko nas je puta život naučio da se ne dogodi baš sve ono što smo planirali), zapravo je izazov. Bilo bi se dobro poigrati i promisliti što bi mi učinili kad bi znali da imamo još 24 sata na raspolaganju. Vidjeli bi tada koga doista volimo, kome je stalo do nas i jesu li problemi koje smatramo tako nepremostivima uopće problemi. Možemo o tome razmišljati i u ponedjeljak kada budemo upalili svijeću za one koji su dio svoje duše utkali u nas.
|
