Goldeneye
30.09.2004., četvrtak
Mislim, jedem, pijem...
|
Često vidim na blogovima optužbe da se "kradu i skidaju" tekstovi s raznim siteova. I osobno sam imao jednu primjedbu da se pravim pametan koristeći misli drugih ljudi. Ne znam, ne sjećam se da se netko pametan rodio. Kroz život skupljamo iskustva i znanja i onda iz sukusa svega izvlačimo vlastito mišljenje. To je kao da sam gladan i da počnem jesti svoju ruku, žedan i piti svoj, da me ispričate, urin. Kako se hranim odabranom hranom, tako hranim svoja znanja čitanjima i "krađama" tuđih misli. Iz njih izvlačim svoja znanja. Ako kupim jaje, mogu od njega napraviti stotine jela, tako mogu pročitati i Mein Kampf pa ne znači da ću se ponašati kao Hitler. Dobro, ako stavim nešto što nije moje potpišem te ljude, pa nemam problema kao drugi blogeri. Mislim da nije problem stavljati tuđe tekstove jer oni potvrđuju naša razmišljanja i osjećaje, koje mi nismo znali izraziti. Treba i to priznati, ali i potpisati autora, bez obzira na beskraj demokracije koje nudi blog. |
29.09.2004., srijeda
Hvala za jutro
|
Želim Ti reći HVALA: za svako novo jutro osjećaj ljepote zdravlja bistrine i sjaja Želim Ti reći hvala u ime mnogih: Hvala za one koji ne mogu vidjeti jutro dana, za one koji ne osjete njegovu ljepotu Hvala za slijepe duhom. Hvala u ime onih koji srljaju i ne znaju stati, gledati i priznati ljepotu darivanja u svakom novom jutru. Hvala za novo jutro životnih dana Hvala za strahove onih koji se boje ozračja novog jutra, koji nemaju povjerenja u jutro života i gube nadu u bolje sutra. Hvala za svaki Tvoj dar u naumu života mog. Hvala za put dana kojim me vodiš, za ljubav kojom me ljubiš, za sigurnost u koracanju u svaki novi dan, hvala za jačinu dana, ljepotu popodneva i odmor u noćima života mog. Hvala u ime sveg stvorenog: za ljepotu svakog darovanog novog jutra, za sve što udiše Tvoju ljepotu jutra, dana i noći. HVALA Ti za jutra života mnogih .... (s. A.Barišić) |
U autobusu
|
Kako se na malim stvarima može vidjeti da smo robovi navika. Svakoga jutra su iste ceremonije buđenja i odlaska na posao. Mogao bi čak ustvrditi da zapravo spavamo dok radimo sve te uobičajene stvari. No, budimo se ako nešto nije onako kako je to bilo godinama. Ritual ulaska u autobus koji me vodi do radnog mjesta treba snimiti i proučavati. Isti ljudi svakog jutra, po istom redoslijedu ulaze u bus, čak je i vozač isti i svi sjedaju na "svoja" mjesta. I onda cvrc. Neki je "putnik-namjernik" sjeo nekome na "njegovo" mjesto. Kakva je onda "panika". Posjednuti sjeda nekome drugome, ovaj trećemu i većina se buni kako sad ne može sjesti na "svoje" mjesto iako u busu ima još desetak stolica. Onda taj "nesretni" putnik izlazi na stanici na kojoj bus nikada ne staje. Naravno, ulazi se u crveni val semafora. To uključuje i spuštanje rampe. Na koncu autobus stiže pet do 10 minuta kasnije. Neki zakasne na posao, neki ne, jer potrče i bliže im je. Na posao stižu ili uspuhani, preznojeni ili s nekom isprikom za kašnjenje. Sve je došlo od samo jednog "nepozvanog" putnika i ako je on mogao promijeniti tijek našeg dana nesvjesno, koliko toga možemo svjesno promijeniti, nismo ni svjesni. |
27.09.2004., ponedjeljak
Iz ženskog kuta
|
Ova moja priča ima i žensku stranu. Jedna Sanja, koja piše iz srca: Ima li što ljepše od jutra? Ne nekog posebnog jutra, već sasvim običnig jutra. Običnog a opet tako posebnog. Jutra u kojem vas budi jedan krezubi osmjeh koji miriše na mlijeko. Jedan osmjeh i dva bistra oka koja radoznalo promatraju svijet oko sebe. A svako jutro je drugačije, no osmjeh je jednako topao i drag. Taj osmjeh grije dušu i daje snagu. U danima koji su puni tamnih oblaka, kada je život ispunjen samoćom i gorčinom taj osmjeh čini da se svijet čini manje strašan a teškoće lakše. Uz pomoć tog osmjeha sve je moguće i ostvarivo. Gotovo da se ne mogu sjetiti kako je bilo živjeti kad nije bilo tog osmjeha... .....i ne želim više zamisliti život bez njega! |
Dopunjeno izdanje
|
Kad se rodi mali bebač nismo ni svjesni koliko to mijenja naše živote. Slika koju imamo - financijski izdaci za pelene, bočice, robice, kolica i slično, pa onda imamo li oboje posao stan, kako ćemo mi to, možemo li, mijenjaju se s prvim pogledom na rođeno čedo. Neopisiv je to osjećaj. Ako do tada nisi shvatio-la što je ljubav i kako je dati, o da, shvatiš to tada ili nikada. U jednoj maloj knjižici o bebama pročitao sam kratku rečenicu koja me je kao rijetko kada do suze ganula. To su bile suze radosnice. Pisalo je - "gledamo našu bebu i pitamo se - o Bože kako smo uopće živjeli bez nje..." Kakva je to radost!!! Sad sjedim u zimi, oteknuta gležnja (sa svojim sinom malo sam se pohrvao, i izgubio...). Kako to voliš, mislim ne hrvanje, nego to čudesno dijete... |
Cipela
|
Kad bi cipela mogla o sebi meditirati, mogla bi o sebi reći: Ja sam čudna stvar, čvršća dolje negoli gore, iznutra šuplja i udešena za stezanje vezica. No ne može to biti sve. Ako nisam potpuno besmislena, mora postojati nešto što treba ući u moju šupljinu i za što sam napravljena. - Cipela ne bi mogla dokučiti kako čovjekova noga izgleda, ali toliko bi mogla o svojoj egzistenciji naslutiti.(k.t.) |
16.09.2004., četvrtak
Ne ide bez trljanja
|
Navika je gadna stvar. Tipkam i ludiram se po tom netu još od prošloga stoljeća, a onda krc, ode hard disk. Uz to još niz okolnosti bilo je uzrokom činjenice da za mene kroz duže razdoblje neta neće biti. Mislio sam, ah, Bože moj, izdržat ću par dana, ali nije išlo. Tek kad nešto izgubiš vidiš koliko ti je značilo. Kompjuter nije tek kanta za olakšavanje poslova nam svagdanjih i trljanja po netu, postao je potrebom. A možda se sve dogodilo i zbog mog black pogleda na Osijek... Žao mi je što nisam svima stigao odgovoriti na taj post, ali u njemu nisam mislio govoriti o običnim ljudima koji odavdje odlaze, nego o spomenutim jajarama u politici i gospodarstvu, ili sportu whatever! Pusa svima |
03.09.2004., petak
Picigin
|
Kako dva Slovenca igraju picigin? Pa, jedan ima putovnicu hehe |
Ovdje je kraj
|
U posljednje vrijeme volim čeprkati po osječkim i slavonskim blogovima, onako lokal-patriotski. Onda pomislim, zbog čega se ovaj dio Hrvatske često naziva i, ajmo to reći kulturno - analnim otvorom. Sjećam se posjeta Christiane Amanpour, šefa svih dopisnika CNN-a, kada je boravila u Osijeku (a prošla je cijeli svijet), rekla je da je ovdje kraj zapadne civilizacije. Biti na rubu ili repu to ne želi nitko, pa sve više Slavonaca odlazi negdje drugdje u potrazi za srećom. nekad je taj proces bio obrnut i svi su ovdje dolazili za boljim životom. Da nam bude bolje ne trude se ni političari, kojih ima u vrhu različitih stranaka toliko da kada malo bolje pogledam, trebaju "drmati". Predsjednik Sabora je Šeks (iz Osijeka majkooo), predsjednik države Mesić (Orahovica), ministar obrane Rončević (Našice), onda prokurator Glavaš (Osijek), hsp-ovac Đapić (Osijek), Kramarić (Osijek) i da ne nabrajam jer ih se nakotilo. Sve slike i prilike, sve bombončići u ustima, a mi polako gledamo ostatak Hrvatske kako raste, a nas se sjete samo kad su neke ratne obljetnice. I doista, tko nije bio u Vukovaru, taj ne zna koliko je sretan. Tu zastaje dah i danas, kada je toliko toga obnovljeno. Zastaje dah nad suzama onih koji su nekoga izgubili. Tužno je u Slavoniji... Dalmatinci i Hercegovci se drže, a Slavonac na rodni kraj zaboravi čim čuje "kaj". Zašto smo takvi ne znam, ali ako si sami ne pomognemo nitko neće. |
02.09.2004., četvrtak
Ženska molitva
|
Molim za mudrost – da razumijem svog muža, ljubav da mu opraštam, strpljenje za njegove hirove. Jer ako budem molila za snagu, PREBIT ĆU GA NA MRTVO IME. AMEN! (Skinuto s www.skac.hr) |
01.09.2004., srijeda
Zašto volim blogati?!
|
Treba li «misliti» javno i tko zapravo ima potrebu da ono što radi dođe pred «sud javnosti». Ja zapravo nisam pozvan da o tome pišem jer ne mogu biti objektivan budući se već dugo bavim novinarskim radom, koji sam prije nekoliko godina upotpunio radom u odnosima s javnošću. Blog mi je došao kao dobar ventil u kojem možeš napisati bilo što i «ostati živ». Onda se neki «čitači» zakače na tvoje pisanje i kada ostave traga u komentarima zaintrigiraju te da dođeš « k njima». Onda vidiš kako se srodni nađu… Gotovo 90 posto ljudi koji su mi se do sada javljali imaju slična razmišljanja mojima i gotovo da se stvara jedna zajednica koja se pozitivnim komentarima podupire. Tko će vas danas poduprijeti u bilo čemu, oko nas samo je kritika, koja, htjeli mi to priznati ili ne, negativno utječe na nas. Onda smo mrzovoljni i to dalje prenosimo u svojoj okolici. Iako neki kažu da je Internet javni WC u kojem svako može raditi što hoće i da jedinka postaje javnom «stvari», ja u tome vidim vrhunac demokratičnosti i virtualni odgovor na neminovno otuđenje koje nam nameće stil života 21. stoljeća. O ovome bi mogao pisati danima, a možda i hoću, jer svaka rečenica otvara tri nove teme. Volim Internet! |