Goldeneye
22.10.2004., petak
Pogled ženski, pun ljubavi
.. toliko sam duboko patila…duboko u nutra sam mislila da nikada neće prestati. Po nekada sam toliko patila da nisam mogla podnijeti samu sebe i najljepša misao bila je da ću umrijeti. Osjećala sam da tako duboko patim da nitko više do kraja vječnosti neće morati patiti. Kao da je to bila patnja dovoljna za sve. Bila sam izgubljena. Iznenađuje kako netko može biti izgubljen, a istovremeno znati gdje se nalazi. Bila sam tako izgubljena , slomljena, povrijeđena da sam mislila da neću preživjetio ni minutu života.… na kraju sam preživjela.Htjala sam nikada više nikome ne pomoći, da mi nikada neće biti stalo ni do koga. Bila sam tako umorna iznutra. Umorna od davanja, od brige za bližnjeg… pa ipak uvijek bih se ponovo brinula za nekoga i nečije probleme. I naučila sam više o davanju …. Nego što sam ikada htjela znati. Razlozi zašto sam se tako osjećala sada više nisu važni. Važno je što sam iz njih naučila….a to je kako vojeti ljude voljeti sve ljude. To je važno…ljubav. Ako te netko povrijedi ako te netko slomi, jedino što ti ostaje da ih voliš… sve što mogu učiniti da nastavim pokušavati i dalje. A na kraju svega otkrijem da je život lagan. Ne treba moliti riječima. Dovoljno je zamoliti srcem i dušom i reći da voliš…. Ako doista tako misliš bit će tako…. S malo istinske ljubavi može se puno postići. Sve se odaziva pravoj ljubavi. Najteže ja navesti ljude da se odazivaju ljubavi. Uvijek su sumljičavi zašto je netko susretljiv ili se brine. Na kraju svi shvate o čemu se radi. Bog nikada ne bi stvorio nešto nesavršeno. Dao nam je savršen život, a mi činimo da se događaju nepoželjne stvari. Umrijeti tjelesno nije tako strašno. Umrijeti iznutra jedna je od najbijednijih smrti koja nekoga može zadesiti. Naše riječi i djela čine najviše štete. Ne ozlijediti znači ne izreći zle i nepotrebne stvari..... Ovi redovi dijelovi su knjige "Plave ptice" D.W. Srasurea. |