Oprostite mi, dame i gospodo, što vas je dočekao ovakav naslov, ali kako sam ponovno nezaposlen ne znam što bih drugo napisao. Radio sam 4 i pol mjeseca, sve je bilo OK (recimo da jest), a kad mi je istekao ugovor gazda je jednostavno rekao - i to bez suze u oku - da me više ne treba.
Vraga me ne treba, servis je non-stop pun i neko vrijeme se pričalo o zapošljavanju još jednog djelatnika, ali burza mu više ne isplaćuje naknadu jer me zaposlio, pa je time postala upitna i moja isplativost. Jer, dok za mene ne mora izdvojiti ni kune - sve je OK, ali kad zaista treba radniku pokazati koliko ti vrijedi, e onda je malo bananica...

WTF, život ide dalje i nema se vremena za plakanje. Zaboli me.
Ljudi, kod mene osim gore navedenog i nema baš nešto novo, još uvijek čekamo da prođe ova prokleta zimuša, ali smo sretni jer smo koliko-toliko zdravi. Vjerujem da je to blagoslov u ovom vremenu epidemija i boleština.

Naš Lovro je sad već veliki, star je 2 i pol godine, zna sva slova (mada ga muči izgovor L i R), brojeve također, a ne moram ni reći da koliko je uporan u istjerivanju cilja kad si ga zacrta. Još uvijek nosi pelene, ali uskoro će i to prestati.

Moj komp je zadnjih mjeseci doživljavao i proživljavao neke od najtežih trenutaka u svom 7-godišnjem životu, izgubio sam puno bitnih podataka, mailova, adresa i slično, ali polako ga vraćam u život i za to vrijeme razmišljam o njegovoj dostojnoj zamjeni. Naravno, sad kad sam bez posla to i nije u prvom planu, ali se ne može previše odgoditi.
I glazbu sam malo bacio u drugi plan, ali kako sam prije 2 tjedna bio kod frenda u ZG koji ide na tečaj za producenta, opet je u meni zaživio onaj stari plam i polako pokušavam staviti određene kockice na njihovo mjesto. Polako, ali sigurno.

Neću više gnjaviti, ako me trebate najbolje je da me nazovete ili sms-ate na moj stari broj moba (onaj "privatni"), a ako ga iz bilo kojeg razloga nemate, a trebate ga, recite mi da vam ga javim.

Toliko za sad, pozdrav svim mojim blogericama i blogerima, prijateljima i poznanicima, kao i rodbini širom svijeta.

Poseban pozdrav:
Zekici, Leosu i malom E;
Samoborskoj Vještici;
Mariji Blackwinged;
Žutoj (pa di si, lutko, nema te sto godina!!??!!)
i teti Frances (ako slučajno zaluta na ove stranice).

Živjeli!!!