Zwei minutten zum mittnacht...

Okey, ljudi, znam da me nije STVARNO dugo bilo, ali tu se ne može ništa.
Proteklih dana sam pokušavao napisati post, ali uvijek se našlo nešto što bi me spriječilo u toj nakani. Ili šteka Blog, ili Carnet-ovi serveri (a na T-Com ne idem iz principa), ili se meni jednostavno zblesira komp i razveseli me Velikim Plavetnilom. Za one koji ne znaju o čemu se radi: i bolje je da ne znate!

Otkud početi, što napisati, (što prešutjeti)..?
Prije nekih tri tjedna došli su nam u posjet ŠuC&Šubi, moji prijatelj i prijateljica koji zadnjih nekoliko godina žive i rade u ZG-u, inače su iz Novske. Bila je to odlična prilika da se napričamo do mile volje o svemu i svačemu (u biti, o gitarama - OFKORZ!!!), malo popijemo i malo zasviramo. Budući da su na polasku iz ZG-a imali malu nezgodaciju sa kadom, nisu stigli do podneva, već tek oko 2-3 popodne, a nisu htjeli prespavati, tako da nismo imali baš previše vremena, ne onoliko koliko nam je trebalo.
Moj prijatelj ŠuC je prvi gitarista kojeg sam upoznao i prva gitara na kojoj sam svirao bila je njegova. Prošao sam s njim do pakla i nazad i on je ona vrsta prijatelja koja se nikad ne zaboravlja i ne napušta.
On je jedini čovjek s kojim u svakom trenutku mogu odsvirati bilo što, a da mi se ne nasmije s prezirom, već shvati što mislim i odsvira savršenu solažu za moj rif. On je jedini čovjek koji ima gotovo sve interese slične mojima. Možda smo baš zbog toga i ostali u kontaktu svih ovih 15 godina, bez obzira na stvari koje su se događale. On je jedna od rijetkih osoba koje su me (bez obzira na godine) shvaćale kao sebi ravnoga i jednako vrijednoga, ili sam barem uvijek imao takav dojam.
ŠuC se bavi glazbom iz hobija i ima nevjerojatan smisao za melodiju i ritam, sam prerađuje svoje gitare, a manija mu je što stalno isprobava nove stvari (pojačala, gitare, efekte, opremu,..) i nikad nije zadovoljan, barem ne zadugo. Jedno vrijeme je bio i foto-model, pa si vi mislite! ;-)
(ŠuC, ak čitaš ovo: sori, morao sam malo "začiniti", al većina je istina.)

Teta Šubi je ŠuCova cura i hobi joj je snimanje. Uz to je vezana jedna anegdota sa ljetovanja od pretprošle godine, ali o tome nećemo ovdje (neka intimne stvari ostanu intimne!).
Baš sam pokvaren! :))



Šuc&Šubi su filmofili i došli su odjeveni u crno od glave do pete i sa sunčanim naočalama, pa se mali Lovro malo uozbiljio kad ih je vidio. Međutim, nije trebalo dugo da mu teta Šubi postane najdraža teta i cijeli dan je bio u njenom naručju i samo se mazio, a tatu više nije ni doživljavao. Jadna teta Šubi, koliko god da je uživala s Lovrom, ipak su joj otpale ruke od nošenja (ipak on ima skoro 9 kila!)...
Teta Šubi, mi te volimo i dođi nam opet što prije!!!

Još jedan razlog zbog kojeg se radujem posjeti svog prijatelja je razmjena saznanja i materijala iz računalnog svijeta. Ovaj put ŠuC me iznenadio kolekcijom softvera (među ostalim i jedan vrhunski audio-program!) i DVD-om na kojem se nalaze mp3-ce svih albuma Joe Satriania i Steve Vaia - nešto što već jako dugo potajno želim. Ne znam kako je došao na ideju da mi donese baš to, ali pogodio je 100%!
Tenks, ŠuC!!!

Od ostalih događanja mogu navesti da svako malo režem drva (jer sam prelijen da ih sva izrežem odjednom), već dugo nisam svirao niti snimao, ali zato savladavam LO:MAC, a uspio sam spojiti dva kompa u malu mrežu, pa Marijini burazi (Hrfči i Jeronim) vikendom redovito svrate na LAN-party. Igra se Serious Sam, jer na njihovom kompu nemamo audio-drajvere, ali S.Sam radi i bez toga!
LO:MAC još nisam uspio natjerati da radi ispravno u mreži, ali ne odustajem.

Lovro je u proteklih mjesec dana bio na pregledu, cijepljenju, vađenju krvi i sličnim glupostima, ali ono što nam svima olakšava je činjenica da je to dijete jednostavno PREDOBRO i kad je s mamom i tatom niti jedna bol nije mu prejaka. Dok mu je doktorica vadila krv plakao je doslovce 2 sekunde, a onda se smijao. Ostala djeca su se derala kao da im režu ruke i noge na živo, a on ih je samo gledao.

Već gotovo 7 mjeseci gledam ga iz dana u dan kao raste i uči nove stvari, i ne mogu mu se nadiviti i nauživati se njegovog prisustva. Možda mu ne mogu puno dati, ali moja ljubav sada je njegova. No, i od njegove mame, ali to je malo drukčije. On je ipak nastavak mene, on je ono što ću ja biti kad me ne bude.
Volim ga.



Još uvijek sam u fazi traženja posla, šaljem molbe i dalje ne dobijam nikakav odgovor, a u međuvremenu razmišljam što bih JA UČINIO da osvojim 5,5 milijuna na lutriji. Kupio bih si tenisice, i to ne jedan par već dva, i dva para kućnih papuča!
I odselio bih se negdje gdje trava i drveće još nisu čuli glupost iz ljudskih usta, tamo bih napravio kuću iz svojih snova, sa izvorskom vodom i strujom iz Vjetra i Sunca, a ne iz žice i cijevi. Utopija.

Drage moje blogerice i poštovani blogeri! Znam da ovaj post nije baš ono što ste tražili, ali ako se serveri oporave, zaredat će se noramlni tekstovi na ovom blogu, čitljivi i (zašto ne?) zabavni.
Do slijedećeg puta, pozdravljam Dunju, Frances, Vješticu, Kairu, Saru, Luciju, Luciju, Saru, Dunju Sarcastic, Žutu i Lidiju, Smeagol, Rudija, Skupljača Maketa, Cliffa, Paulu, Leosa i Željku Hadrek, Fitza, Nendua, Veky, Anonimnu 13, Dadu Majstora (!), ekipu iz škole, sve gitariste i gitaristice i one koji se bave glazbom iz ljubavi, svoju ekipu iz Gojanca i Sračinca, i sve ostale koji se nađu na ovoj stranici, slijedeći čudne puteve Božje.

Uživajte!!!!