Prljave ulice...
Primitivan narod..
Vecina...
Ne postoji red i ne razumijem obicaje...
Auti prolaze kroz crveno kao da je zeleno, svi**
Previse mladih nevinih zrtava,
groblja puna odnesenih dusa, nesretne obitelji.
Ne shvacaju dok se ne dogodi tragedija.
A mozda cak ni tada.
Sramotno.
Mala osoba previse govori,
pretjeriva.
Brzo planem, mozda prebrzo.
Svi smo razliciti.
Bila sam prepustena tudim zeljama.
Nisam se mogla pomaknut.
Zatvorena izmedu zidova tudih raspolozenja.
Ono sto nazivaju lijepom prirodom,
ugodnim mjestom za boravak,
sve je osim ugodnog, prijaznog mjesta.
Masa, seljaci***
Ne razumijem, opet.
Zaustavljaju se, sami.
Koce razvoj.
Sami su krivi.*
Vise nije isti jezik...ne cujes ga na ulicama.
vec onaj drugi.
Ruzniji. Kojem nije tamo mjesto.
Sami su krivi.*
Ona je bila samnom.
I jedina osoba s kojom sam provodila vrijeme.
Cudna nadasve.
Ne shvacam je uopce.
Mjesavina istinske dobrote i arogancije.
Tako nesto.
But.. **I still love you so***
Ipak...
****Zahvala mom mp3-u sto je bio uz mene cijelo vrijeme,
sa fantasticnim sadrzajem i iznimna podrska
u trenutcima tuge i ceznje za zagrljajem dalekih prijatelja.****
|