dolce far niente
Postala sam aktrisa s tisuću maski i više nisam sigurna u čijoj drami glumim. Kao da smisla nema niti unca. I kao da je jedini začin postala žuč. Možda bi bilo najbolje da se ugledam u neku Armidu. Možda učini moje srce boljim mjestom za život. Moram se boriti za svaki novi dah. Zar neću nikada naučiti? Kao da je agonija pobjegla, ali je na njenom mjestu ostala velika praznina. Znam da je još uvijek ovdje. Vreba iz zasjede. Pitam se kako je pronašla put do mene...Ne znam kako ali želim se probuditi.
Mali biseri načinjeni od vatre polako tope ledeni štit koji čuva moj mali svijet. Nadam se da će ostati skriven.
Tako je teško reći da je prekasno, nešto imaš i samo nestane. Hoće li opet kišiti? Možda čak i iz mojih vena. I sve što sam davala i što još uvijek dajem, jeli vrijedno toga?
Ponavljam si neke rime sve dok mi ne bude zlo od njih. Hajde dotakni moje srce, hladno je zar ne? U snove mi ne moraš zavirivati, nema ih više. Rane su dovoljno duboke da živim od njih.
Emptiness is loneliness,
and loneliness is cleanliness
And cleanliness is godliness,
and god is empty just like me
Blank face in the windowpane
Mjesec ipak neće pasti. Vidim u magli daleko hladne siluete svojih osjećaja. Sve su dalje, sve manje bole, još malo i jedva ću osjetiti. Zaspat ću i zaboraviti. Nakon toga dolazi novo jutro.
Magla se sve više uvlači u moj um, bez upozorenja. Prazna sam, potpuno prazna. Lice mi je ispod razine mora, polako koračam prema dnu. Ne, ne boli me ništa. Kao da sam omotana u tekući celofan, bez imalo zraka, ali ne, ne guši me ništa, dišem punim plućima, ne osjećam ništa. Čujem vrištanje oko sebe, jeli to moja prošlost? Ne, mislim da se neću obazirati, barem ne još neko vrijeme. Ali to vrištanje tako bode... Uspomene su ništa više od ožiljaka na meni, itekako se vide ali više ne bole. Barem ne zasad, ali i to je nešto iako je umjetno. Blažene tablete. Možda sam zaključana u ludilu. Sada samo mogu čekati na novu bolest. Ah ova spirala nikako da dođe svome kraju. Hoće li jutro odnijeti ove duše što plaču noću? Ja ću zaspati, ovaj put se neću sama pokopati. Mislim da ću leći pokraj svog groba. Tlo je tako ugodno hladno, godi mom gorućem tijelu. Puno je mrlja od kiše. Sjene mjesečine izgledaju tako lijepo na mom zidu, ne želim se pomaknuti, ne želim ih prekinuti u njihovom stvaranju. Vrijede više nego ja. A da im se maknem s puta? Leći ću uz svoj grob, oh tako je prekrasan, privlačan. Neću ga još dugo ostaviti praznim, bila bi šteta. Oh, tako sam blizu a tako daleko. Nadam se da će vjetar zapuhati još ljuće i dati mi moja davno izgubljena krila. Ova vatra boje noći daje prelijepo svjetlo. Zagrlit će me prije zore. Poljubac vatre donijet će mi potpunu pomrčinu.
Kraj mene će zaspati moja sjena. Ne, ona me nikada neće ostaviti.
Zidovi moje tamnice sve su deblji
Tako je tijesno. I svakim trenutkom prostora je sve manje. Uskoro ću morati pobjeći odavde.
Sve je manje zraka.
I svaka moja suza zauzima sve više prostora u odajama moje boli. Mogu li ikoga potplatiti da me pusti iz ove tamnice?
Omotana sam lancima. Tako su dugački... čini mi se da ih je nemoguće odmotati.
Toliko je maski oko mene. Koliko je lica pravo? Kada će maske pasti?
Hoće li me i dalje gurati sve dublje?
Zidovi su tako debeli, čvrsti, ne mogu ih srušiti.
Ali moraju postojati vrata. Ne, ne mogu biti zazidana ovdje!
Osjećam hladan vjetar. Ali sada ne šapuće, vrišti! Ali ne može nadglasati zvuk udaraca mojih suza u ovaj hladan pod na kojem već tako dugo ležim. Mislim da se više ne mogu podiči. A hladnoća je nepodnošljiva. Uvukla se u kosti. Hoće li ova tamnica postati moj grob?
Hoće li netko skinuti masku, primiti me za ruku i izvući me? Zajedno samnom srušiti zidove koju su sve deblji...
Koža mi je već sada tako bijela, čeznem za samo jednom zrakom sunca, tako toplog, nedostaje mi taj osjećaj, iako mi je mjesečina draža.
Čini se da nedostaje tako malo da se moja tamnica počne puniti ledenom vodom, toliko hladnom da će spaliti i najsitniju koščicu u mome tijelu. Radujem se tome. Zamrznut će moje osjećaje.
svoje sam ti tajne saputala uzalud, nisi mogao ostati jos malo,tek toliko da izdrzim.
svoje suze cu ti slati putem kise, slusaj je kako place. ne zelim da bude uzalud..
ova bol sto tece mojim zilama pece sve jace. samo prazni osjecaju istjecu iz mojih rana. i ne zelim ih zasiti. znam da nisam sposobna, a nitko drugi ne moze... kad bi samo znao u sto si se upustio. jednog dana ce biti kasno.
ja vise ne mogu nastaviti, moram krenuti ispocetka.
hoces li zaboraviti svijet u koji si vjerovao? hoces li moci progutati glas mog vriska? posljednjeg vriska...
zarobljena sam u polju papirnatog cvijeca u plamenu...
ja sam samo andeo bez krila i glasa,bez glasa da bih ikoga dozvala, bez krila da odem odavde.
bol se vraca kao jeka u kojoj sam izgubljena.
ima mjesta da bih vjerovala ali samo izvan misli, izvan vidokruga izvan dohvata...
mislim da ce me zaslijepiti i najmanje svjetlo, ne zelim vise otvoriti oci.
cak i sjene placu.
znam da mogu uciniti jako mnogo toga...a sad...sad zatvori oci.
ja cu svoje price pricati vjetru, pjevat cu mjesecu i saputati zvijezdama.
znam da nisi ti kriv, znam da nisi lagao, ali nista nije vjecno.
od sada su moje oci crne, ipak oci su ogledalo duse.
svaki ovaj oziljak ce ostati, ne zelim zaboraviti, znam da ne zelis ni ti. vidjela sam kada me nisi htio pustiti iz zagrljaja i prestati me ljubiti iako smo oboje znali da je gotovo.
moja nada se gasi,nada u to da ces shvatiti. znam da hoces, ali bit ce kasno.
