Marketing
Blank face in the windowpane
Mjesec ipak neće pasti. Vidim u magli daleko hladne siluete svojih osjećaja. Sve su dalje, sve manje bole, još malo i jedva ću osjetiti. Zaspat ću i zaboraviti. Nakon toga dolazi novo jutro.
Magla se sve više uvlači u moj um, bez upozorenja. Prazna sam, potpuno prazna. Lice mi je ispod razine mora, polako koračam prema dnu. Ne, ne boli me ništa. Kao da sam omotana u tekući celofan, bez imalo zraka, ali ne, ne guši me ništa, dišem punim plućima, ne osjećam ništa. Čujem vrištanje oko sebe, jeli to moja prošlost? Ne, mislim da se neću obazirati, barem ne još neko vrijeme. Ali to vrištanje tako bode... Uspomene su ništa više od ožiljaka na meni, itekako se vide ali više ne bole. Barem ne zasad, ali i to je nešto iako je umjetno. Blažene tablete. Možda sam zaključana u ludilu. Sada samo mogu čekati na novu bolest. Ah ova spirala nikako da dođe svome kraju. Hoće li jutro odnijeti ove duše što plaču noću? Ja ću zaspati, ovaj put se neću sama pokopati. Mislim da ću leći pokraj svog groba. Tlo je tako ugodno hladno, godi mom gorućem tijelu. Puno je mrlja od kiše. Sjene mjesečine izgledaju tako lijepo na mom zidu, ne želim se pomaknuti, ne želim ih prekinuti u njihovom stvaranju. Vrijede više nego ja. A da im se maknem s puta? Leći ću uz svoj grob, oh tako je prekrasan, privlačan. Neću ga još dugo ostaviti praznim, bila bi šteta. Oh, tako sam blizu a tako daleko. Nadam se da će vjetar zapuhati još ljuće i dati mi moja davno izgubljena krila. Ova vatra boje noći daje prelijepo svjetlo. Zagrlit će me prije zore. Poljubac vatre donijet će mi potpunu pomrčinu.
Kraj mene će zaspati moja sjena. Ne, ona me nikada neće ostaviti.
Post je objavljen 16.02.2008. u 00:46 sati.