''...Could I but have one wish fulfilled, this one only would it be- I'd like to be the kind of friend you've always been to me.''
''I'd like to be the kind of friend that you have been to me; the special help that you've been glad to be. I know I'm blessed for only God can make a friend like you; You know just how to cheer me up whenever I feel blue. Could I but have one wish fulfilled, this one only would it be- I'd like to be the kind of friend you've always been to me.''
(riječi iz naslova su između ostaloga bile ispisane na kartici koja je bila uz poklon koji sam dobila od najbolje prijateljice)
Nevjerojatno je kako te samo jedan pa i najmanji događaj natjera da u potpunosti promijeniš mišljenje. Za sve one koji očekuju post napisan u metafori varaju se jer sada mislim otvoreno pisati o sebi.
Danas mi je bio rođendan. Zapravo jučer, već je prošla ponoć.
Znači, prekjučer nisam bila u školi, opet mi je pozlilo, ovaj put mojom krivicom. Imam sreće što sam živa. Naučila sam lekciju. Na što sve depresija tjera ljude... Obećavam više takve gluposti neću raditi. Hvala Božici neću opisivati taj dan jer ga se ionako ne sjećam.
No prijeđimo mi na moj rođendan. Nisam uopće spavala jer su mi već od ponoći počele stizati poruke. Drago mi je da su me se ti neki ljudi sjetili. Čak i oni za koje sam mislila da zbilja neće.
Osjećam se ispunjeno, možda čak i sretno ali ne osjećam onu prazninu. Mogu zahvaliti svojoj najboljoj prijateljici na tome. Zbilja nema nikog tko mi toliko pomaže i ''drži me da ne padnem''.
Mislim da mi je ovo bio najljepši rođendan do sada. Naprosto smo ležale/sjedile na travnjaku pored moje kuće (neću vam reći što smo radile proglasili bi me vješticom) od navečer sve do sada kada je ona nažalost morala kući a kamo ću ja nego pred kompjuter. Iako je već prošlo pola dva ujutro...
''proslavile'' smo moj rođendan i dočekale njezin (imamo tu sreću da je meni rođendan 10.4 a njoj 11.4) nijedan izlazak ne može to nadmašiti.
Ne znam kako da opišem ovaj osjećaj. Osjećam na neki način sreću i iščekivanje. Ne osjećam strah nego jedva čekam da vidim što će donijeti budućnost. I iskreno se nadam da ovaj osjećaj nije kratkotrajan. Moglo bi se reći da sam po prvi put za promjenu malo optimistična.
I sad jedva čekam da legnem u krevet i počnem čitati knjigu koju sam dobila (beskrajno sam ti zahvalna na toj knjizi, točno ono što sam željela, uvijek znaš što mi treba)
Shvaćam da oko mene ima ljudi na koje mogu računati, nije ih puno, dapače, ali su tu. Neki od njih će čitati ovo i želim da znate da sam vam zahvalna.
...and it doesn’t matter to a broken marionette like me...
Zamisli mjesto krcato ljepotom koja je istisnula sam zrak i sada više ne možeš doći do daha.
Bi li takvo mjesto išta značilo slomljenoj marioneti poput mene? Ona više nema osjećaja. Misliš li da bi je zadivilo? Ne, ne bi. Ona je samo lutka. Da, možda je prelijepa, možda na svakoj slici izgleda kao anđeo ali to je dokaz da je ona samo lutka. Bez osjećaja prsten je samo komad metala. O da, toliko je osjećaja bilo u njoj, a sada je i ona isto tako samo komad plastike. Ili još bolje stakla. E da, baš tako. Vrlo lako je možeš razbiti. Ne želiš pokušati? Dobro, ne moraš. Učinit će to netko drugi. Samo je pitanje vremena. Hoćeš li je i ti napustiti? Prije ili kasnije hoćeš. Na kraju uvijek bude tako.
Gledaj! Spava. Misliš li da sanja prošlost? Ono vrijeme kada su postojali osjećaji, kada joj je stalo do ljudi oko nje, a i ljudima je stalo do nje. Imala je ljude na koje je uvijek mogla računati. Gdje su sad? Prekršili su obećanja, to je sve. Nadam se da ti je to jasno. Sva obećanja kad tad budu prekršena. I opet, samo je pitanje vremena. Jedino obećanje koje može biti vječno je Zbogom.
