gluvarenje u rupi

četvrtak, 19.04.2007.

Došao sam
da te nosim
da se ne bojiš
da ne govoriš nema me
da zatvoriš oči
da ne zaboraviš reč po reč...

Uvijek iznova i uvijek jednako bolno i bezizlazno
podsijećao ju je na tužnu propuštenost mladosti
i umorne oči zaboravljenih predaka
što čekaju da ih se netko sjeti i odriješi ih tog bremena grijeha.
Moja nedovršenost mi je počela ići na živce
moje nesigurne ruke govore tebi kamo treba poći
prevelik je to teret za nekoga kao što sam ja

Origami jednog nesavršeno izgubljanog hrama

A ponakad je i razmišljala kako joj ni ne treba hram
i mjesto za molitvu, jer kome bi se ona molila
kome bi rekla sve nepotrebne informacije poludjele stvarnosti,
promatrala je dan za danom kako vrijeme nosi pošast osjećaja
i kako joj njegove ruke samo stvaraju težinu
i budnom je drže već odavno
a ona ne razumije tu pravilnost namještenih zagrljaja.

Na mjestu gdje je Petrarca upoznao Lauru

vjetrovi mrse njezine misli
i osjeća kako opet gubi nekakav neomeđani prostor svojih ruku
a to je bilo najpogubnije...
osvećuje se vremenu koje ju je nagnalo na ove poroke
koje nema čime opravdati, više nije djete
i više ne može prodati poljubac za čašu pelin-tonika

Ožiljci koji su ostali urezani u obamrle riječi ljubavi
ostaju bespotrebni kao hramovi koje su joj nudili
a ona ih nije trebala,
kao pruge
za vlakove koji su prestali stizati.
- 09:13 - Komentari (1) - Isprintaj - #