Dobar blog
petak, 24.12.2004.
Dobra ti večer, Isuse, u ovim trenucima tišine koje sam od svakodnevne gužve ukrala da bih ih s tobom provela. Dobra ti večer, slobodno uđi u ovo srce. Tu, unutra, malo je razbacano, oprosti mi ali često ne stižem pospremiti iza drugih koji navrate i za sobom ostavljaju nered. Ma i ja sama često sam u strci i neorganizirana. Većinu stvari ovdje sama razbacam, a ne volim pospremati. Pospremanje je bolno i dugotrajno. Znam da sam te puno puta ostavila pred vratima da čekaš, moram ti priznati – često mi se i nije dalo otvarati. Ponekad je lakše zaključati vrata i više nikoga ne puštati u svoj mali svijet, ponekad ne želim niti utjehu niti nadu, već samo želim biti sama. Nekad mi se ne da otvoriti ti vrata srca samo zato što se nadam da možda onda nećeš vidjeti kakav kaos tu unutra vlada. Nekad me je sram pred tobom, jer svima drugima mogu pričati priče i upućivati lažno smirujuće poglede ako baš hoću. A ti znaš sve moje slabosti, i znaš koliko te puta u samo jednom jedinom danu zatajim, i opet te nalazim pred vratima. I kad ne otvaram, ti čekaš. Strpljivo i tiho. Hvala ti što se ne naslanjaš na zvonce kao što to ljudi znaju činiti. Ne znam zašto to čine, pretpostavljam da misle da će me svojom upornošću izliječiti od života. A ti staneš pred vrata, pa pozvoniš. Ja ne otvaram. A ti čekaš. Tek povremeno tupo kucneš po vratima i šapneš moje ime, samo da znam da si još uvijek tu i da mogu otvoriti kad sam spremna.Evo, Isuse, spremna sam. Velim, uđi unutra, napravi si mjesta. Tebi nikad nije puno trebalo, bio si i ostao skroman. Malo razmakni ova razočaranja, strahove stavi na policu. Poslije ćeš mi pomoći da iznesemo grijehe van. Meni su samoj preteški, pa ih se niti ne trudim izbaciti, i onda ih ostavljam da trunu ovdje i ostave težak smrad nevolje. Sad sjedni tu u kut pored nade. Bila se potukla s iskustvom, još uvijek je malo boli lice, ali izvući će se ona. Nada se uvijek izvuče. Hrabrost sam negdje zagubila, potražit ćemo je. Mislim da hrabrost voli tvoj glas, mekan i svečan. Zato se uvijek vrati kad je zovneš. Želim ti nešto reći prije svega. Sretan ti rođendan, Spasitelju. Zaboravila sam ti čestitati dok sam se pripremala za tvoj rođendan. Bile su velike prometne kolone, predblagdanska strka oko kupovine, znaš kako sam uvijek nervozna u ovo doba. Smiješno, zar ne? Izmišljamo tisuće načina, nimalo skromnih, da obilježimo tvoje rođenje koje se zbilo u jednoj malenoj štalici, daleko od pogleda susjeda. Pretpostavljam da je to zato što su ljudi počeli misliti da se čisto srce može kupiti baš kao i zlatni lančić ili egzotično putovanje. Nema veze, negdje u ožujku će shvatiti da ljubav i toplinu ne mogu dobiti preko povoljnih bankovnih kredita. Još ti nešto želim reći, Isuse. Hvala ti, dobri moj Bože, za svaku suzu koju si kao novorođeni kralj isplakao u onoj betlehemskoj štalici na bodljikavoj slami. Tvoja žrtva mi daje smisao, jer ako si ti kao kralj prihvatio rođenje u štali, kako da ja onda ne prihvatim ono što si meni namijenio? Zagrli me sada, Isuse. Svojim velikim nevidljivim rukama me zagrli i čvrsto stisni uza sebe. Tvoji skuti mirišu na vječnost, a pogled tvoj otapa svaku poledicu u našim dušama. Molim te, pomozi mi da se na poledicu u mojoj duši više nitko nikada ne spotakne. Daj da ovu božićnu svečanost ponesemo sa sobom u novu godinu i da nam svako buđenje bude novo rađanje za ljubav i veselje. I da te nikad ne ostavljamo da čekaš pred vratima. UPDATE: dana 26.12.2004.odričem se interneta na deset dana, sve do 4.1.2005.kada imam ispit iz medicinske kemije i biokemije, a koji jako želim proći. Ovo je moja velika žrtva, jerbo sam o blogu skoro pa ovisna, a o mailu da i ne govorim. Tako, dragi moji i voljeni blogeri i blogerice, želim vam da se najluđe provedete za Novu godinu i da vam nova 2005.bude godina zdravlja, ljubavi i zadovoljstva! Evo, sad kad me nema, budite mi i dalje čitatelji i nemojte puno pisati po svojim blogovima jer treba to nadoknaditi jednom kad se opet on-lajnam. Sve vas volim i šaljem tisuću pusa! |
- 18:32 -
Ok, a sad ja čitam! 
(27) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
utorak, 21.12.2004.
a kaj velite vi na ovo?
Danas vam, prije nego se izgubim van, ostavljam jedan tekstić hrvatskog liječnika pod nazivom "Zašto sam se odrekao liječničkog zanimanja". Vjerujem da većinu vas ova tematika baš i ne interesira pretjerano, međutim vidim da volite komentirati pa me čisto zanima što vi mislite o tome - je li autor objektivno opisao stanje u zdravstvu? Ja ne znam što da mislim. S jedne strane fakat znam koliko se liječnici trude i žrtvuju za svoj posao, a s druge strane ne prođe dan a da ne čujem o njihovoj korumpiranosti i bezosjećajnosti. Pa i na kraju ovog teksta mi je prozujalo pitanje - a da nije možda autor zaljubljen u sebe? Ili je čovjek fakat sve od sebe dao, a nakon niza godina vidio da nema ništa? Ne znam, vi pročitajte, kome se da, sorry unaprijed kaj vas silujem ovako dugim postovima, al ajde... barem ne trubim o Djedu Mrazu i sličnim temama.Danas kad je karijera iza mene mogu iskreno i bez straha reći sve što mi je na duši, a to ću reći zato da bi mladi ljudi, koji možda namjeravaju studirati medicinu, dobro promislili prije nego što bude prekasno. Upozoravam ih da je danas položaj liječnika koji hoće pošteno raditi još teži nego prije i savjetujem im neka se ne upuštaju u taj nezahvalan posao, osim ako su mazohisti ili su svjesno, možda zbog utopijskog idealizma, odlučili da vlastiti život podrede i žrtvuju nekim višim ciljevima. Za liječnika je zakonski obvezatna doživotna trajna edukacija, koja se provodi većinom izvan radnog vremena i na vlastiti trošak. Liječnik mora pružiti dokaze da se stalno educira, a ako to ne dokaže svakih šest godina, gubi pravo na rad, i ostaje na cesti - nijedno drugo zanimanje, samo liječnik! Liječnik je zanimanje u kojem se traži nepogrešivost, što ne bi mogao ni najveći genij, a kad liječnik pogriješi raspnu ga na križ. Kada sam prije mnogo godina stekao liječničku diplomu, poletno sam započeo liječnički posao, misleći kako ću svojim znanjem pridonijeti boljitku čovječanstva. Nisam gledao na radno vrijeme, išao sam u zimskim noćnim mećavama bez prigovora u kućne posjete. Poslije sam nakon teškoga kirurškoga radnog dana često besplatno dežurao do idućeg jutra i onda bez odmora nastavio raditi, sretan što mogu pomoći bolesnom čovjeku. Kupovao sam stručne časopise i noću ih čitao da bih uvijek bio ukorak sa strukom i često sam na vlastiti trošak posjećivao kongrese po svijetu. No tijekom godina moj se idealizam pred krutom zbiljom postupno gasio i napokon sam se odrekao liječničkog zvanja; iskoristio sam prigodu i dokupio sedam godina radnog staža te otišao u mirovinu. Zašto? Danas kad je karijera iza mene mogu iskreno i bez straha reći sve što mi je na duši, a to ću reći zato da bi mladi ljudi, koji možda namjeravaju studirati medicinu, dobro promislili prije nego što bude prekasno. Upozoravam ih da je danas položaj liječnika koji hoće pošteno raditi još teži nego prije i savjetujem im neka se ne upuštaju u taj nezahvalan posao, osim ako su mazohisti ili su svjesno, možda zbog utopijskog idealizma, odlučili da vlastiti život podrede i žrtvuju nekim višim ciljevima. Neka ih ne pokoleba činjenica što ima liječnika koji uspiju dobro unovčiti svoje znanje zahvaljujući menadžerskom talentu, jer su to iznimke. Liječničko znanje se najteže stječe, a mizerno plaća. Onima koji su navikli doktorski bijeli ogrtač povezivati s lakom i dobrom zaradom neće ove tvrdnje biti uvjerljive, ali ih je lako dokazati mukotrpnim školovanjem, današnjim položajem liječnika i odnosom društva prema njima. Evo nekoliko podataka koji to jasno potvrđuju! Studij medicine najteži je i najduže traje. Da bi liječnik smio otvoriti ordinaciju treba - u najboljem slučaju! - studirati barem jedanaest godina: šest godina fakulteta, godinu dana staža i četiri godine specijalizacije opće medicine - ako je uspije dobiti! Za liječnika je zakonski obvezatna doživotna trajna edukacija, koja se provodi većinom izvan radnog vremena i na vlastiti trošak. Liječnik mora pružiti dokaze da se stalno educira, a ako to ne dokaže svakih šest godina, gubi pravo na rad, i ostaje na cesti - nijedno drugo zanimanje, samo liječnik! Liječnik je zanimanje u kojem se traži nepogrešivost, što ne bi mogao ni najveći genij, a kad liječnik pogriješi raspnu ga na križ. Otvorite bilo koje novine - svaki dan poneka optužba zbog liječničke pogreške i vapaji za oštrom kaznom. Ako dva liječnika napišu različitu dijagnozu ili dozu lijeka - a to se svakomu događa svakodnevno - uvijek je jedan pogriješio. Pa kad bi se svaku pogrešku kaznilo, uskoro bi svi, a ma baš svi liječnici, bili iza brave i Hrvatska bi ostala bez liječnika. Ako u čekaonici ambulante slučajno nema bolesnika, liječnik je kriv što ne ispunjava potrebnu normu, a ako je previše pacijenata mora raditi do iznemoglosti - inače je nehuman! Liječnik mora uvijek i svakome priteći u pomoć bez obzira na radno vrijeme i može li pacijent platiti - jer on mora biti human, za razliku od "običnih" ljudi koji npr. neće ni blizu unesrećenomu na cesti, da ne bi krvlju uprljali odijelo. Od liječnika se očekuje da bude čak i korumpiran, jer ako po svojoj savjesti uskrati pacijentu traženi recept ili uputnicu, taj će potražiti drugoga, "darežljivijeg" liječnika. Otkad postoji ova država samo je liječnicima uveden prisilni rad u obliku tzv. radne obveze. Liječnici nemaju pravo na svoj kolektivni ugovor nego su obuhvaćeni granskim ugovorom, gdje ih uvijek drugi nadglasaju. Za otvaranje ordinacije potrebno je oko sto tisuća eura, pa ako je liječnik opremi na kredit, otplata s kamatom opterećivat će njega i njegovu obitelj gotovo cijeli život. Službena cijena specijalističkog pregleda manja je od cijene šišanja ili brijanja, a cijena kirurške operacije bila bi smiješna da nije uvredljiva. Liječnikov obiteljski život stalno je u opasnosti, jer se ne može obitelji redovito posvećivati. Liječnik mora (!) raditi prekovremeno u obliku dežurstva, no dok se npr. vatrogascu ili noćnom čuvaru prisutnost na radnom mjestu računa kao radno vrijeme, liječnik mora dežurstvo nastaviti neposredno nakon punoga radnog vremena. Za prekovremeni i noćni rad svima je osigurana povećana satnica, iznimka je samo liječnik - njemu se satnica za noćno dežurstvo smanjuje (tzv. paušalom). Liječnik živi oko pet godina kraće od prosjeka, jer je stalno izložen infekcijama i stresovima, i zato relativno malo liječnika doživi mirovinu. Dakle, za razliku od nekadašnjih vremena, danas je liječnik na nižem stupnju društvene ljestvice od obrtnika (svaka čast obrtnicima!). Tko ne vjeruje dočarat ću mu to ovim istinitim događajem. Pozvan sam kao liječnik hitne pomoći u kućni posjet. Prehlađen sam, kišem, kašljem i imam temperaturu, no nije važno, jer je netko u nevolji pa mu treba pomoći. Stignem do bolesnikove kuće, a iz nje se ori pjesma, jer nešto slave. Pozvonim, vrata mi otvara neki dobro raspoloženi čovjek i pozove me sa smiješkom: - Došli ste popraviti perilicu? Izvolite ući, najprije ćete se s nama malo počastiti. - Ne, ja sam liječnik, pozvan sam u kućni posjet - predstavim se. - Ah, tako, onda pričekajte! - zaustavi me on, smiješka nestane i zatim se okrene prema društvu. - Ljudi, tko je tražio liječnika? Odgovori mu neki polupijani cičeći ženski glas: - Neka ne gnjavi, samo neka mi napiše bolovanje pa može ići. Liječnik? Ah, kako to gordo zvuči! Ne treba se čuditi što je broj kandidata za studij medicine svake godine sve manji i što broj nezaposlenih liječnika na burzi stalno pada; što je prosječna starost hrvatskog kirurga iznad pedeset godina, a više kirurga umire nego što se mladih educira; što sve više liječnika odlazi iz struke u druga zanimanja ili bježi u inozemstvo, i što su u zdravstvenim ustanovama sve dulje bolesničke liste čekanja. Quo vadis medicina croatica? Željko Poljak Autor je doktor medicinskih znanosti, umirovljeni redoviti profesor Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, publicist. |
- 20:28 -
Ok, a sad ja čitam! (14) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
subota, 18.12.2004.
|
Osjećam moralnu i svaku drugu obvezu izvijestit blogovsko pučanstvo o nekoliko događaja koji su obilježili vrijeme od mojeg posljednjeg javljanja. Kao prvo, oboljeh od kroničnog popizditisa zbog manjka vremena. Grmh, Božić je tu a meni se dužnosti samo nagomilavaju. Uspjela sam smislit samo jedan jedini poklon, ove ostale i dalje kontempliram i ne znam...ne znam...volim više darivati van sezone. Onak, iznenada. Ovo mi je baš tlaka, jer se očekuje...ah, ma uvijek ja nekaj smislim, i sad ću isto. Doduše, bilo bi lakše da u novčaniku imam više od cijelih 15 lipa, ali ništa me ne smije sputavati. Kao drugo, i najvažnije, otpao mi Kamerun. Neću psovati mater nikome, jer je ovo moja oaza koliko-toliko finog izričaja, pa neću koristiti primitivizme da opišem što mislim o organizaciji Unite for Sight. Naime, oduševljeni mojom kandidaturom, posao je moj ako ga želim. Put i boravak moram sama isfinancirati, na što sam se pripremila i izmislila taktiku prezentiranja sponzorima (starci, op.a.) Međutim, da bih konačno krenula u taj posao, moram još samo jednu sitnu formalnost ispuniti - otići u SAD po svojem trošku i obaviti edukaciju tamo. Makar oni imaju podružnice po Europi. Al ne, ti Maja lijepo pljuni par tisuća odvratnih dolara da bi cijelo ljeto mogla plaćati to da radiš besplatno. Koji mamlazi! Ko da nije dovoljno to kaj bi sama platila put i boravak od mjesec i pol dana u afričkoj zemlji, ne, još smogni love i za edukaciju. pa ko to njima onda ekšli tam volontira? Bil Gejtsova kuma??? Kao treće, posjetih Centar za odgoj i obrazovanje Goljak jučer. Ljudi moji, ja sam oduševljena tom djecom tamo. Predivno, prekrasno, ma to mi je najljepši božićni poklon! Radi se o djeci s posebnim potrebama, o čemu sam nedavno pisala tu na blogu. Uglavnom, imali su malo druženje pred blagdane i kratki skeč su izveli na božićnu temu. Uživala sam gledajući i slušajući, a još više u druženju s djecom. Zakon!!! Evo, bilo ovo jedno kratko javljanje, ne? Pisalačka inspiracija mi je iscurila u tucet božićnih čestitki. Vama koji imate vremena čitat blogove, a još više vama koji imate vremena čitat glup blog, poručujem - EKIPO!!! primite se posla! pecite kolače, perite prozore, pjevajte pjesmice - Božić dolazi... |
- 00:05 -
Ok, a sad ja čitam! (19) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
nedjelja, 12.12.2004.
Nemam vremena...
...puno piskarati po blogu.  Najčešće mi dan toliko u hipu prođe, da zaista i kad nađem vremena zapisati nešto, onda se poklopi da nemam inspiracije.  Ili volje pikljati po tastaturi.I baš mi je dosadan blog postao i ružan. Ako ima netko tko bi mi ga redizajnirao i obogatio, nemojte se libiti jelte... Grmh, Božić je užasno blizu.  Nijedan poklon nisam kupila, odnosno napravila.  Čestitke su skoro gotove, ali to je tek prvi dio posla.Primio me peemes pa sam nerFozna  al okej sve bum ja to zdržala. Drago moje blogofsko pučanstvo sve vas volim al nije da to samo velim nego fakat, baš ste mi srcu prirasli. Pa vam šaljem blogofske pozdrave i želim ugodan radni tjedan, meni zadnji u ovoj godini. Nadam se i većini vas.Voli vas Ana J.? ma neeeee Maja!  p.s. IFa, jel ja to tebe previše čitam??? |
- 18:28 -
Ok, a sad ja čitam! (19) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
četvrtak, 09.12.2004.
Bubamara 
|
Oh, kako dugo nisam vidjela bubamaru! Malenu, šarenu, nježnu. Je li doista tako puno vremena prošlo otkad je svojim tanašnim nožicama to plaho stvorenje hodilo po mojem dlanu i škakljalo mi ruku? Kako su nas samo radovale te crne točkice na crvenom plaštu. I brojanje tih mrljica – držali smo ih uzvišenim biljezima vremena na tijelu malenog kukca. Mislila sam da je blagoslov taj trenutak kada se bubamara odluči zaustaviti baš na mojoj ruci. Možda smo je baš mi, dječica, prozvali Božjom ovčicom – od svih ruku na svijetu, i velikih i malih, crnih i žutih, onda je izabrala baš moju da zajedno podijelimo tračak vremena. Nisam tada razumjela da na svijetu ima mnogo bubamara, tada je postojala samo jedna za mene, i jedna za mog prijatelja. I osjećali smo se posebnima! Djelić čarobne majke prirode koji tapka po mojoj koži, ispred mojih očiju. I hoda, i živi, i tjera me na divljenje. Onda, s vremenom, ljudi su me uspjeli nekako uvjeriti da u bubamari postoji nešto čime bi me mogla opeći. Pa sam ih počela izbjegavati, i naposljetku – više ih nisam zamjećivala. Postao je to samo jedan od kukaca. Jutros, dok sam, kao i uvijek, sporo i kontemplativno, hodala uz cestu, dok su pored mene prolazile stotine automobila koje je negdje u daljini gutala rana jutarnja maglica, samo na jednu sekundu vidjela sam bubamaru. Pravu, pravcatu bubamaru! Nisam je dotakla, moj dodir više nije tako lagan kao što je nekad bio. Niti više znam kako dozvati bubamaru na svoj dlan. Ali sam je voljela, tu bubamaru, jesam, voljela sam svoje djetinjstvo i okus idile. Voljela sam neznanje i jednostavnost u praštanju. Voljela sam rano lijeganje, brižni pogled majke i Haribo bombone. Voljela sam igre u pješčaniku i usta zamrljana od sladoleda. Sve to, samo bacivši pogled na to maleno, šareno, nježno stvorenje. Velim, danas sam vidjela bubamaru. Nečujno, ali sigurno, obećala sam joj da ćemo opet prijateljevati. A ona kao da je ponijela dašak mojeg djetinjstva u jednoj od svojih točkica i odgovorila mi – ne boj se! Mirisnoj uspomeni vrijeme ne može nahuditi! |
- 15:21 -
Ok, a sad ja čitam! (25) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
utorak, 07.12.2004.
Molitva za korov
Kompjutor mi je počeo čudno raditi. Čujem ga kak radi, a inače je jako tih. A i nekoliko puta mi se ugasio onaj program protiv spyware-a. Bit će da je opet neki virus, crv il kak se to već zove zaposjeo ovu moju kanticu. Uh, prošli put kad se to dogodilo nosili smo ga kod stričeka koji ga je anestezirao i lobotomirao. Sva moja muzika, svi dokumenti, svi save-ani mejlovi, sve, sve, je otišlo u nepovrat. Sad se to neće ponoviti. Naišla sam na jednu pjesmu, svidjela mi se baš i odlučih je staviti ovdje na blog da mi ga malo ukrasi. Zove se ovako kako je gore napisano. Daj mi Bože da kažem koju dobru, Tihu riječ za sav korov, Za svaku žunjaricu na primjer Što je seljak proklinje Za mrsku piriku, Za pohlepnu rusomaču, Čičak što ga nitko ne žanje, Za kukolj uz rub žitna polja, Za sve biljke parazite, Za zgaženu travu u pukotinama asfalta, za svaku jalovu koprivu na svijetu, također i za lažnu kamilicu što samo omanjuje da je ljekovita – Bože, daj, Ti koji ne prezireš ono beskorisno, Već pozivaš da se i to voli, Daj, daj da svi oni nevoljni Rastu i venu u tvojoj ruci. (Rudolf Otto Wiemer) Inače, moram primijetiti da ovdje u blogovskom prostranstvu ima krasnih ljudi. Ali šarajući malo po blogovima, vidim da baš ima i zlih, koji se trude svojim uvredama, psovkama, cinizmom i inim tehnikama upropastiti okružje mira i prijateljstva. To mi je glupo. I svima onima koji to čine, a misle da su baš fora, poručujem da time prvenstveno daju sliku o tome kakve su oni osobe. A ta slika nije lijepa. Idem dalje a vama svima šaljem veeeeliki cmok!  |
- 17:33 -
Ok, a sad ja čitam! (16) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
nedjelja, 05.12.2004.
Jedna (ne)obična nedjelja
|
Heh he he. Subota je bila sva u znaku odmora, što je metastaziralo na nedjelju. Pa novi radni tjedan počinjem u strahu od deadlineova svih vrsta i okusa. Žasu.  Dogodilo se sinoć nekaj za kaj još uvijek nemrem vjerovat da se dogodilo. Ej, Mario, znaš da sam ti rekla da ću te pozdravit na teveu ako ću imati prilike? Heh, ovo nije teve, ali ajde...ima publike. Pozdrav mom prijatelju Mariu s kojim sam sinoć pričala sićušnih tri sata i sedamnaest minuta na telefon. Jel ti neugodno sad, ha? Barem mama i tata neće pitat jel se to na tebe odnosi hihihi. Slušam Josipu Lisac. Žena je legenda. Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću Bit ću baš ja Tko da zna... Nekad mi se fakat čini da je već svaki mogući ljudski osjećaj opjevan i da sve kaj pokušam napisat, izreć, ma pomislit - da je sve ukradeno... Što je dobro - "ne gordi se, tvoje misli nisu samo tvoje..." Napravila sam danas kompilaciju meni dragih žalopojki (to su pjesme za slušanje u razdobljima peemesa). Toliko sam zadovoljna uratkom da jedva čekam da me napadne sljedeći put legija hormona i pucanje predmenstrualnog ludila. Blesavo, znam. Počela sam pisati božićne čestitke. Ok, nemojte radit te face, znam da ima još dosta do Božića. Ali ja tome posvećujem posebnu pažnju, zato kaj su mi pokloni najčešće totalno nemaštoviti. Ja sam tudum za slikanje, crtanje, modeliranje, ma sve. Onda se mogu vadit samo na srcedrapateljne rečenice. Ne, za ozbač, to mi je prilika da jednom u godini napravim resume zbivanja i odnosa s nekim. Danas sam tri čestitke napisala. Dugo mi je trebalo. Moram još desetak. Ok, ove tri su bile najteže i najduže. Ove ostale neće biti takve. Zanimljivo mi je, da me nekad neke totalno četrnaeste situacije inspiriraju. Recimo, danas sam bila sva razdragana lijepom gestom jednog prijatelja, i onda mi je to dalo inspiraciju da napišem božićnu čestitku skroz dvadesetosmoj osobi. Tipa, netko ti pokloni cvijet i onda ti odlučiš mami oprat suđe. To mi je super. Zato kaj, da smo mi ljudi uvijek takvi, da jedni druge se trudimo uveseljavat, onda bi svatko uvijek imao neku motivaciju da bude dobar. Pa bi svijet bio baš lijep. Ma svašta nešto brijem. Nemrem ni sama pratit kaj hoću reć, pa me neće čudit ak ni vi ne kužite heh he. Bitno je samo to da sam si sva super danas i da volim svoje cijenjeno blogopučanstvo i ovaj virtualni svijet i sve vas i sad idem jer mi zvoni mobitel. |
- 20:06 -
Ok, a sad ja čitam! (19) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
petak, 03.12.2004.
Dan osoba s invaliditetom
|
Zapravo sam željela napisati blog o ovom naslovu gore, ali ne mogu. Ne danas. Ovo je upućeno vama, odnosno tebi, ako si samo jedan (a znam da nisi), koji si najposebniji oblik odvratnosti koju u sebi može imati čovjek. Tebi, koji si sebi uzeo slobodu ispoljavati svoje frustracije i bolesne seksualne maštarije nad nekim tko ovisi o tvojoj pomoći. Tebi, koji radiš u dječjem domu Brezovica, skrivaš se iza paravana humanosti i brige za najpotrebitije, a zapravo si ništa drugo nego smeće ljudskog roda, i to ono po kojem treba da gaze i ljudi i stoka i kamioni. Nema ništa lijepog u meni večeras, zagadio mi dušu ovaj prezir pomiješan sa gorkim okusom bespomoćnosti. Jest, prezir zagađuje dušu. Ali večeras si ga dopuštam. Voljela bih izbljuvati iz sebe tu spoznaju da živim u ovom odurnom svijetu koji postoji samo zato da bi jači dokazivao svoju nadmoć nad slabijim. I, k tome, ne zaboravimo, pobrao lovorike za čestitost i plemenitost. Što ti to u tebi daje snage da se ujutro pogledaš u zrcalo? Kako ti se ne gade tvoje oči, tvoje ruke, tvoj glas? Iz čega crpiš inspiraciju za riječi? Ti si šljam uličnog pijanca. Ma i gore od toga. Jednostavno, nisi čovjek niti životinja jer nijedno od tih nije sposoban tako nešto uraditi. Ti si čudan oblik života, humanoid bez vrijednosti - ti si ništa. Sljedeći put kada udariš bespomoćno dijete koje ovisi o tebi jer ti možda ručak nije bio slan, ili kad se izvičeš na njega jer ne zna a nisi mu objasnio ili kad zavučeš ruku u njegove hlače ili suknju jer je retardiran i znaš da će to biti vaša mala tajna, želim ti da pogledaš u par blagih očiju, koje te gledaju. I neka te masakriraju svojom nevinošću. I svi vi, koji imate vlast promijeniti to, a ne želite, samo vam želim da vam proradi savjest i da onda dugo nakon toga patite. Da vas ne kazne svjetovni sudovi, niti odbačaj okoline, već vi samo da dođete do spoznaje - da je nepopravljiva vaša šteta, da vas vaša savjest proganja i da se s tim budite svakog jutra svojeg života. Imala sam donedavno svoj mali svijet u ružičastom. Nije bio idiličan, ali bio je moj i sve se u njemu dalo ispraviti. On nestaje, poprima boje ružnog sivila, shvaćam i osjećam, neće se iskorijeniti ta zloba iz čovjeka. Nikako. U danima kao što je ovaj, stvarno poželim da požuriš svoj dolazak Bože. Ovaj je svijet ruglo. Pomozi mi da ne tečem sa stvarima ovog svijeta. Da se držim izvan njih. |
- 23:55 -
Ok, a sad ja čitam! (9) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
srijeda, 01.12.2004.
Dan borbe protiv AIDS-a
Ovak. Ja sam sigurna da svi vi blogopismeni ljudi znate kako se prenosi i kako se ne prenosi virus HIV-a, pa vas neću s tim pilit, jer sam isto tako sigurna da ako i ne znate, već ste uguglali ono što vas zanima i dobili potrebne informacije.No, upozorit ćemo danas na nekoliko "sitnica". Ovi navodnici su tu, zato što su to možda nama sitnice, ali ih drugi tako ne doživljavaju. Naime, preporuča se umjesto termina SIDA koristiti AIDS. Ne zato kaj više volimo engleski od francuskog, već zato što se sa riječju AIDS teže etiketira ljude. Npr. ako govoriš SIDA vrlo je vjerojatno da ćeš reći i SIDAŠ, no međutim, ako govoriš AIDS, šanse da izgovoriš AIDSAŠ i ne polomiš jezik su mizerne, pa ćeš upotrijebiti "oboljeli od side", "osoba sa.." itede. Nadalje, ne upotrebljavamo izraze kao što je "rizična skupina": iz prostog razloga što rizične skupine nema. Rizično može biti samo ponašanje, a ne skupina. Dakle, homoseksualci ne pripadaju rizičnoj skupini, molim lijepo to usvojiti! Rizično ponašanje ne ovisi o seksualnoj orijentaciji, nadam se da se tu svi slažemo. Osim toga, ima puuuno više hetero nego homo oboljelih! I treće: imati HIV ne znači imati AIDS. To je česta zabuna. AIDS je samo zadnji stadij HIV-bolesti, koji nastupa poprilično kasno nakon zaraženosti. Što više love imaš za lijekove, to kasnije. Primjer je Magic Johnson. OK onda, sad kad smo nekaj naučili, dat ću vam informaciju o HIV testiranju u RH. Ono je besplatno uz predočenje zdravstvene iskaznice. Ako pak želite ostati anonimni, pljunut ćete nešto manje od stoće (ja mislim da je 70, nisam ziher) i saznati. Aha, da, a ako se ispostavi da ste pozitivni, a dali ste zdravstvenu, registriraju vas u registar, ali nemaju pravo to nikome objaviti. Zagreb - Klinika za infektivne bolesti "Fran Mihaljević", utorak i četvrtak od 12,30 do 15,30 sati, informacije 01/4678 243 Rijeka - Zavod za javno zdravstvo, Krešimirova 52a, srijedom 13,00-18,00, ponedjeljkom i četvrtkom 12,00-16,00, informacije 051/358 798 Split - Zavod za javno zdravstvo, Vukovarska 46, pon-pet 8,00-15,00, informacije 021/539 824 Ako netko ima još kakvih pitanja, imate mail tu sa strane. Srdačno vas pozdravljam i ljubim moji blogoljupci! |
- 15:08 -
Ok, a sad ja čitam! (12) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
