Danas vam, prije nego se izgubim van, ostavljam jedan tekstić hrvatskog liječnika pod nazivom "Zašto sam se odrekao liječničkog zanimanja". Vjerujem da većinu vas ova tematika baš i ne interesira pretjerano, međutim vidim da volite komentirati pa me čisto zanima što vi mislite o tome - je li autor objektivno opisao stanje u zdravstvu? Ja ne znam što da mislim. S jedne strane fakat znam koliko se liječnici trude i žrtvuju za svoj posao, a s druge strane ne prođe dan a da ne čujem o njihovoj korumpiranosti i bezosjećajnosti. Pa i na kraju ovog teksta mi je prozujalo pitanje - a da nije možda autor zaljubljen u sebe? Ili je čovjek fakat sve od sebe dao, a nakon niza godina vidio da nema ništa? Ne znam, vi pročitajte, kome se da, sorry unaprijed kaj vas silujem ovako dugim postovima, al ajde... barem ne trubim o Djedu Mrazu i sličnim temama.
Danas kad je karijera iza mene mogu iskreno i bez straha reći sve što mi je na duši, a to ću reći zato da bi mladi ljudi, koji možda namjeravaju studirati medicinu, dobro promislili prije nego što bude prekasno. Upozoravam ih da je danas položaj liječnika koji hoće pošteno raditi još teži nego prije i savjetujem im neka se ne upuštaju u taj nezahvalan posao, osim ako su mazohisti ili su svjesno, možda zbog utopijskog idealizma, odlučili da vlastiti život podrede i žrtvuju nekim višim ciljevima. Za liječnika je zakonski obvezatna doživotna trajna edukacija, koja se provodi većinom izvan radnog vremena i na vlastiti trošak. Liječnik mora pružiti dokaze da se stalno educira, a ako to ne dokaže svakih šest godina, gubi pravo na rad, i ostaje na cesti - nijedno drugo zanimanje, samo liječnik! Liječnik je zanimanje u kojem se traži nepogrešivost, što ne bi mogao ni najveći genij, a kad liječnik pogriješi raspnu ga na križ.
Kada sam prije mnogo godina stekao liječničku diplomu, poletno sam započeo liječnički posao, misleći kako ću svojim znanjem pridonijeti boljitku čovječanstva.
Nisam gledao na radno vrijeme, išao sam u zimskim noćnim mećavama bez prigovora u kućne posjete. Poslije sam nakon teškoga kirurškoga radnog dana često besplatno dežurao do idućeg jutra i onda bez odmora nastavio raditi, sretan što mogu pomoći bolesnom čovjeku.
Kupovao sam stručne časopise i noću ih čitao da bih uvijek bio ukorak sa strukom i često sam na vlastiti trošak posjećivao kongrese po svijetu.
No tijekom godina moj se idealizam pred krutom zbiljom postupno gasio i napokon sam se odrekao liječničkog zvanja; iskoristio sam prigodu i dokupio sedam godina radnog staža te otišao u mirovinu.
Zašto?
Danas kad je karijera iza mene mogu iskreno i bez straha reći sve što mi je na duši, a to ću reći zato da bi mladi ljudi, koji možda namjeravaju studirati medicinu, dobro promislili prije nego što bude prekasno.
Upozoravam ih da je danas položaj liječnika koji hoće pošteno raditi još teži nego prije i savjetujem im neka se ne upuštaju u taj nezahvalan posao, osim ako su mazohisti ili su svjesno, možda zbog utopijskog idealizma, odlučili da vlastiti život podrede i žrtvuju nekim višim ciljevima.
Neka ih ne pokoleba činjenica što ima liječnika koji uspiju dobro unovčiti svoje znanje zahvaljujući menadžerskom talentu, jer su to iznimke. Liječničko znanje se najteže stječe, a mizerno plaća. Onima koji su navikli doktorski bijeli ogrtač povezivati s lakom i dobrom zaradom neće ove tvrdnje biti uvjerljive, ali ih je lako dokazati mukotrpnim školovanjem, današnjim položajem liječnika i odnosom društva prema njima.
Evo nekoliko podataka koji to jasno potvrđuju!
Studij medicine najteži je i najduže traje. Da bi liječnik smio otvoriti ordinaciju treba - u najboljem slučaju! - studirati barem jedanaest godina: šest godina fakulteta, godinu dana staža i četiri godine specijalizacije opće medicine - ako je uspije dobiti!
Za liječnika je zakonski obvezatna doživotna trajna edukacija, koja se provodi većinom izvan radnog vremena i na vlastiti trošak.
Liječnik mora pružiti dokaze da se stalno educira, a ako to ne dokaže svakih šest godina, gubi pravo na rad, i ostaje na cesti - nijedno drugo zanimanje, samo liječnik!
Liječnik je zanimanje u kojem se traži nepogrešivost, što ne bi mogao ni najveći genij, a kad liječnik pogriješi raspnu ga na križ. Otvorite bilo koje novine - svaki dan poneka optužba zbog liječničke pogreške i vapaji za oštrom kaznom.
Ako dva liječnika napišu različitu dijagnozu ili dozu lijeka - a to se svakomu događa svakodnevno - uvijek je jedan pogriješio. Pa kad bi se svaku pogrešku kaznilo, uskoro bi svi, a ma baš svi liječnici, bili iza brave i Hrvatska bi ostala bez liječnika. Ako u čekaonici ambulante slučajno nema bolesnika, liječnik je kriv što ne ispunjava potrebnu normu, a ako je previše pacijenata mora raditi do iznemoglosti - inače je nehuman!
Liječnik mora uvijek i svakome priteći u pomoć bez obzira na radno vrijeme i može li pacijent platiti - jer on mora biti human, za razliku od "običnih" ljudi koji npr. neće ni blizu unesrećenomu na cesti, da ne bi krvlju uprljali odijelo.
Od liječnika se očekuje da bude čak i korumpiran, jer ako po svojoj savjesti uskrati pacijentu traženi recept ili uputnicu, taj će potražiti drugoga, "darežljivijeg" liječnika.
Otkad postoji ova država samo je liječnicima uveden prisilni rad u obliku tzv. radne obveze. Liječnici nemaju pravo na svoj kolektivni ugovor nego su obuhvaćeni granskim ugovorom, gdje ih uvijek drugi nadglasaju.
Za otvaranje ordinacije potrebno je oko sto tisuća eura, pa ako je liječnik opremi na kredit, otplata s kamatom opterećivat će njega i njegovu obitelj gotovo cijeli život. Službena cijena specijalističkog pregleda manja je od cijene šišanja ili brijanja, a cijena kirurške operacije bila bi smiješna da nije uvredljiva.
Liječnikov obiteljski život stalno je u opasnosti, jer se ne može obitelji redovito posvećivati. Liječnik mora (!) raditi prekovremeno u obliku dežurstva, no dok se npr. vatrogascu ili noćnom čuvaru prisutnost na radnom mjestu računa kao radno vrijeme, liječnik mora dežurstvo nastaviti neposredno nakon punoga radnog vremena.
Za prekovremeni i noćni rad svima je osigurana povećana satnica, iznimka je samo liječnik - njemu se satnica za noćno dežurstvo smanjuje (tzv. paušalom).
Liječnik živi oko pet godina kraće od prosjeka, jer je stalno izložen infekcijama i stresovima, i zato relativno malo liječnika doživi mirovinu.
Dakle, za razliku od nekadašnjih vremena, danas je liječnik na nižem stupnju društvene ljestvice od obrtnika (svaka čast obrtnicima!). Tko ne vjeruje dočarat ću mu to ovim istinitim događajem.
Pozvan sam kao liječnik hitne pomoći u kućni posjet. Prehlađen sam, kišem, kašljem i imam temperaturu, no nije važno, jer je netko u nevolji pa mu treba pomoći. Stignem do bolesnikove kuće, a iz nje se ori pjesma, jer nešto slave. Pozvonim, vrata mi otvara neki dobro raspoloženi čovjek i pozove me sa smiješkom:
- Došli ste popraviti perilicu? Izvolite ući, najprije ćete se s nama malo počastiti.
- Ne, ja sam liječnik, pozvan sam u kućni posjet - predstavim se.
- Ah, tako, onda pričekajte! - zaustavi me on, smiješka nestane i zatim se okrene prema društvu. - Ljudi, tko je tražio liječnika?
Odgovori mu neki polupijani cičeći ženski glas:
- Neka ne gnjavi, samo neka mi napiše bolovanje pa može ići.
Liječnik? Ah, kako to gordo zvuči!
Ne treba se čuditi što je broj kandidata za studij medicine svake godine sve manji i što broj nezaposlenih liječnika na burzi stalno pada; što je prosječna starost hrvatskog kirurga iznad pedeset godina, a više kirurga umire nego što se mladih educira; što sve više liječnika odlazi iz struke u druga zanimanja ili bježi u inozemstvo, i što su u zdravstvenim ustanovama sve dulje bolesničke liste čekanja.
Quo vadis medicina croatica?
Željko Poljak
Autor je doktor medicinskih znanosti, umirovljeni redoviti profesor Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, publicist.
Post je objavljen 21.12.2004. u 20:28 sati.