Dobar blog
četvrtak, 09.12.2004.
Bubamara 
|
Oh, kako dugo nisam vidjela bubamaru! Malenu, šarenu, nježnu. Je li doista tako puno vremena prošlo otkad je svojim tanašnim nožicama to plaho stvorenje hodilo po mojem dlanu i škakljalo mi ruku? Kako su nas samo radovale te crne točkice na crvenom plaštu. I brojanje tih mrljica – držali smo ih uzvišenim biljezima vremena na tijelu malenog kukca. Mislila sam da je blagoslov taj trenutak kada se bubamara odluči zaustaviti baš na mojoj ruci. Možda smo je baš mi, dječica, prozvali Božjom ovčicom – od svih ruku na svijetu, i velikih i malih, crnih i žutih, onda je izabrala baš moju da zajedno podijelimo tračak vremena. Nisam tada razumjela da na svijetu ima mnogo bubamara, tada je postojala samo jedna za mene, i jedna za mog prijatelja. I osjećali smo se posebnima! Djelić čarobne majke prirode koji tapka po mojoj koži, ispred mojih očiju. I hoda, i živi, i tjera me na divljenje. Onda, s vremenom, ljudi su me uspjeli nekako uvjeriti da u bubamari postoji nešto čime bi me mogla opeći. Pa sam ih počela izbjegavati, i naposljetku – više ih nisam zamjećivala. Postao je to samo jedan od kukaca. Jutros, dok sam, kao i uvijek, sporo i kontemplativno, hodala uz cestu, dok su pored mene prolazile stotine automobila koje je negdje u daljini gutala rana jutarnja maglica, samo na jednu sekundu vidjela sam bubamaru. Pravu, pravcatu bubamaru! Nisam je dotakla, moj dodir više nije tako lagan kao što je nekad bio. Niti više znam kako dozvati bubamaru na svoj dlan. Ali sam je voljela, tu bubamaru, jesam, voljela sam svoje djetinjstvo i okus idile. Voljela sam neznanje i jednostavnost u praštanju. Voljela sam rano lijeganje, brižni pogled majke i Haribo bombone. Voljela sam igre u pješčaniku i usta zamrljana od sladoleda. Sve to, samo bacivši pogled na to maleno, šareno, nježno stvorenje. Velim, danas sam vidjela bubamaru. Nečujno, ali sigurno, obećala sam joj da ćemo opet prijateljevati. A ona kao da je ponijela dašak mojeg djetinjstva u jednoj od svojih točkica i odgovorila mi – ne boj se! Mirisnoj uspomeni vrijeme ne može nahuditi! |
- 15:21 -
Ok, a sad ja čitam! 
(25) -
Ispiši i zalijepi na zid -
#
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
uputstvo za uporabu
 Dragi blogočitači, dobrodošli na glup.blog.hr. Čitajte, ali i pišite - kliknete li ispod teksta na "Ok, a sad ja čitam!", otvorit će vam se mogućnost da i vi kažete svoje mišljenje / prijedlog / pohvalu / kritiku / utisak. Na ovom blogu nemamo predrasuda prema nikome, bez obzira na rasu, narodnost, vjeru, političku orijentaciju i slično. Pomoć za Bengalski zaljev - telefon Hrvatskog crvenog križa za donacije: 060 888 201. 
ponešto iz arhive
moj prvi post ulomak knjige o Toscani o pisanju pjesama mom prijatelju kojeg više nema o djeci iz ulice ujutro još jedan ulomak iz knjige o mom hobiju o nekoj tamo ljubavi dan sumnji i strahova tramvaj razgovor s Bogom pjesma parada moj tata osobe s posebnim potrebama 1 osobe s posebnim potrebama 2 osobe s posebnim potrebama 3 Vukovar bubamara jadni naši doktori Isusu Tears In Heaven Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong, And carry on, 'Cause I know I don't belong Here in heaven. Would you hold my hand If I saw you in heaven? Would you help me stand If I saw you in heaven? I'll find my way Through night and day 'Cause I know I just can't stay Here in heaven. Time can bring you down Time can bend your knees Time can break your heart Have you begging please, begging please Beyond the door There's peace I'm sure And I know there'll be no more Tears in heaven. Would you know my name If I saw you in heaven? Would it be the same If I saw you in heaven? I must be strong And carry on 'Cause I know I don't belong Here in heaven.  Jednom kad noć... Jednom kad noć Ukrade nebu Sve što si voljela na njemu Bit će ti žao, bit će ti žao Što nisi tu, Ruke pamte samo ljubav najbolju. Jednom kad usne Ne budu htjele U stranicu utjehu tražiti, Suze će srcu šapnuti da je pogriješilo Gdje je jedno voljelo. Kada tuga jednom Na vrata dođe, A samoća zaboli, Hoćeš li moći ime moje Sa usana svojih skloniti? Bili smo jednom najbolji, O nama su priče pričali. I sad kad se sjetiš Htjela bi vrijeme vratiti, Poslije mene su ti lađe slomile Bure i vjetrovi.  Naopaka bajka U suterenu tunel ka nebesima... Na tankoj gazi jutro mračan goblen tka... Sumorna lica, nasamo sa gresima... U hodniku bez povratka... U crni grm se moja ptica zaplela... Zaneta titrajima zvezde danice... I kasni dah dok hladni čelik skalpela klizi niz nit brojanice... Postoji plan da je anđeli ukradu... Il bar na čas... Da je vrate među njih... Jer nekad Nebo pravi veliku baladu... I traži rimu za glavni stih... Na grad juriša nežna bela legija... Januar prostire svoj prefinjeni sag... U tajnom dosluhu smo prvi sneg i ja... Da zima pričeka njen trag... Ne vrede priče koje znam... Laže za oči pospane... Izmišljam bajku... Čudnu naopaku uspavanku... Da od nje budna ostane... Postoji put koji namernike bira... Tajnovit drum... Uvek najboljima sklon... Jer nekad Nebo samo crne dirke svira... I traži notu za taj ton... Negde sad dečak jedan zbunjeno na mostu stoji jer tek sluti da postojiš... Negde u tebi čeka okovana neka pesma koju niko živ još ne zna... U tebi lanac zvecka tajnim alkama... Bićeš ti majka majkama... Postoji plan da te anđeli ukradu... 
„Dok postaje gospodar prirode, on ujedno postaje i rob stroja koji su njegove vlastite ruke izradile. Uza sve svoje znanje o materiji, on ne zna o najvažnijim i najfundamentalnijim pitanjima ljudskog postojanja: što je čovjek, kako treba da živi i kako se ogromne energije u čovjeku mogu osloboditi i produktivno upotrijebiti...
Ideja dostojanstva i čovjekove moći, koja mu je dala snage i hrabrosti za ogromna dostignuća u nekoliko posljednjih stoljeća, ugrožena je zahtjevom da moramo ponovno prihvatiti čovjekovu potpunu nemoć i beznačajnost. Ta ideja prijeti da razori samo korijenje iz kojega je izrasla naša kultura... Sve veća sumnja u ljudsku autonomiju i razum stvorila je moralnu konfuziju u kojoj je čovjek ostao bez vodstva, bilo objavljenja, bilo razuma. Rezultat je prihvaćanje relativističke pozicije koja pretpostavlja da su vrijednosti, sudovi i etičke norme isključivo stvar ukusa ili slučajne naklonosti. Ali budući da čovjek ne može živjeti bez vrijedosti i normi, taj ga je relativizam učinio lakom žrtvom iracionalnih vrijednosnih sustava. On se srozao na poziciju koju su grčko prosvjetiteljstvo, kršćanstvo, renesansa i prosvjetiteljstvo XVIII stoljeća već prevladali. Zahtjevi države, zanos za magične osobine moćnih vođa, snaži strojevi i materijalni uspjeh postali su izvor njegovih normi i vrijednosnih sudova. Trebamo li to ostaviti tako?“ (Erich Fromm: Čovjek za sebe) U molitvi
Vrijeme može biti odgođeno Način može biti neočekivan Ali odgovor će sigurno doći Nijedna suza tajne patnje Ni dah svete čežnje Bogu izliven Neće biti izgubljen Nego će u Božje vrijeme i način Poput vjetra dopuhnuti u oblacima Milosrđa I pasti poput pljuska blagoslova Na tebe I na one za koje moliš.  Tajna vještina
Postoji tajna vještina - biti jedno za drugo. I kad potamni zlatnina i ćutim da je gotovo... Ja plovim, miran, i čuvam to što imam - tu varku da sam za te ipak drukčiji od svih bivših. Još ti se radujem, a nemam zašto biti ponosan na nas. Još ti se radujem i svoje tajne tebi govorim na glas... Ko da sve je s nama isto kao prije, a nije... Postoji tajna vještina - srcu se pokoriti. I to su priče za djecu u koje ne želim sumnjati. I plovim, miran, baš kao da još te imam. I lažem da sve je dobro i da bolje ne može, a može. ...mojim prijateljima...
Vi, čije glasove odavna nisam čula i čija lica vidim samo u sjećanjima. Vi, koji više ne koracate zemljom i kojima su oblaci pod nogama. Vi, kojih ću se uvijek sjećati i koji ste zauvijek dio moje stvarnosti. Vi mi budite zvijezde, moje male vodilice. Toplina zagrljaja vašeg u snovima nek se osjeti u svakom mojem djelu uvijek i svugdje.  |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
