Marketing
Jedna (ne)obična nedjelja
Heh he he.
Subota je bila sva u znaku odmora, što je metastaziralo na nedjelju. Pa novi radni tjedan počinjem u strahu od deadlineova svih vrsta i okusa. Žasu. 
Dogodilo se sinoć nekaj za kaj još uvijek nemrem vjerovat da se dogodilo. Ej, Mario, znaš da sam ti rekla da ću te pozdravit na teveu ako ću imati prilike? Heh, ovo nije teve, ali ajde...ima publike. Pozdrav mom prijatelju Mariu s kojim sam sinoć pričala sićušnih tri sata i sedamnaest minuta na telefon. Jel ti neugodno sad, ha? Barem mama i tata neće pitat jel se to na tebe odnosi hihihi.
Slušam Josipu Lisac. Žena je legenda.
Tko zna, možda na me čeka neki drugi svijet
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet
Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću
Bit ću baš ja
Tko da zna...
Tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet
Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću
Bit ću baš ja
Tko da zna...
Nekad mi se fakat čini da je već svaki mogući ljudski osjećaj opjevan i da sve kaj pokušam napisat, izreć, ma pomislit - da je sve ukradeno... Što je dobro - "ne gordi se, tvoje misli nisu samo tvoje..."
Napravila sam danas kompilaciju meni dragih žalopojki (to su pjesme za slušanje u razdobljima peemesa). Toliko sam zadovoljna uratkom da jedva čekam da me napadne sljedeći put legija hormona i pucanje predmenstrualnog ludila. Blesavo, znam.
Počela sam pisati božićne čestitke. Ok, nemojte radit te face, znam da ima još dosta do Božića. Ali ja tome posvećujem posebnu pažnju, zato kaj su mi pokloni najčešće totalno nemaštoviti. Ja sam tudum za slikanje, crtanje, modeliranje, ma sve. Onda se mogu vadit samo na srcedrapateljne rečenice. Ne, za ozbač, to mi je prilika da jednom u godini napravim resume zbivanja i odnosa s nekim. Danas sam tri čestitke napisala. Dugo mi je trebalo. Moram još desetak. Ok, ove tri su bile najteže i najduže. Ove ostale neće biti takve.
Zanimljivo mi je, da me nekad neke totalno četrnaeste situacije inspiriraju. Recimo, danas sam bila sva razdragana lijepom gestom jednog prijatelja, i onda mi je to dalo inspiraciju da napišem božićnu čestitku skroz dvadesetosmoj osobi. Tipa, netko ti pokloni cvijet i onda ti odlučiš mami oprat suđe. To mi je super. Zato kaj, da smo mi ljudi uvijek takvi, da jedni druge se trudimo uveseljavat, onda bi svatko uvijek imao neku motivaciju da bude dobar. Pa bi svijet bio baš lijep.
Ma svašta nešto brijem. Nemrem ni sama pratit kaj hoću reć, pa me neće čudit ak ni vi ne kužite heh he. Bitno je samo to da sam si sva super danas i da volim svoje cijenjeno blogopučanstvo i ovaj virtualni svijet i sve vas i sad idem jer mi zvoni mobitel.
Post je objavljen 05.12.2004. u 20:06 sati.