illuminations..
29.10.2007., ponedjeljak
kriza odraslosti..
|
ništa u prirodi nema svoju kopiju. sve je jedinstveno. ne postoje dva ista kamena, dvije iste biljke ni dva ista čovjeka. kolika je god raznolikost postojanja, toliko je raznolika i paleta našeg čuđenja. ipak, većinu nas od tog čuda - svakodnevnog života obuzima dosada. drvo, auto, stan, posao, ljudi..sve smo to već milion puta vidjeli.. a kad bismo se oko bilo koje pojave malo dublje zapitali.. otkud stvarnost? otkud ja i otkud ti? ovakvi kakvi jesmo, u svijetu kakav jest - kako to da postojimo? svaki odgovor koji smislimo je nečija priča. bilo jednom..pa veliki prasak..evolucija..reinkarnacija.. neke od priča nam zvuče prihvatljivo, a neke ne. čovjek je sam sebi uskratio kapacitet za divljenje. u čudu života prestalo je biti mjesta za čuda. čuđenje je rezervirano za dijete, za pokojeg umjetnika i istraživača, ali ne i za "prosječnog" odraslog čovjeka. divljenja s godinama nestane kako bi moglo ustupiti mjesto borbenosti i zavisti. inače – kako preživjeti? kriza odraslosti.. a čuda su zapravo tu, ne negdje daleko, u pričama, znamenju.. ona su u oku koje upravo traži nešto za sebe na internetu. |
27.10.2007., subota
idemo dalje..
|
Nosila je jelek svileni kao u pesmi narodnoj I krstic, znak na lancicu da nekog ceka, navodno O, to su bili svatovi, sve kiceni i zlaceni A mi smo bolje svirali neg' sto smo bili placeni Al' dobro sad Nosio sam sal od kasmira i prsluk protkan tajnama Bas od takvih su je cuvale tetke sa 'ladnim trajnama K'o srna me je gledala, zalosnom pesmom sludjena cije si pile pirgavo, sto nisi meni sudjena E, da Hej, pusti kose pune polena Ajde, bas u inat babarogama Opla, digni suknju iznad kolena Znam da krijes cardas u tim lepim nogama Rekoh joj, bezi, mani se, i trazi bolje partije Premala je moja tambura da te od kise sakrije Rekoh joj: Ja sam samo tu da vreme brze proleti Ja nosim cizme skitaljke, mene je tesko voleti Badava Hej, pusti kose pune polena Ajde, bas u inat babarogama Opla, digni suknju iznad kolena Znam da krijes cardas u tim lepim nogama Hej, doleti mala senice, tu na moje zlatne civije Vatra sara moje zenice, razbij nesto, zaigraj ludo, divije |
20.10.2007., subota
..nedostaješ mi ti, onako lud, nedostajem mi ja, onakva kakva sam bila..
|
kako se trenutno osjećam? jednostavno kao da sam na nekom "stand by" modu, kao TV - izvana isključen ekran, bez slike i zvuka, a iznutra milijuni boja, zvukova, osjećaja.. neka netko već jednom pritisne taj "power on" !! trenutno osjećam želju da isprevrćem sve oko sebe. nije to sjeta, nije to patnja.. to je jebena BOL!! kao da mi je netko odgrizao komadić utrobe, ali sam preživjela i sad želim osvetu za takvo stanje.. za nanesenu bol. kako mrzim ovaj dan.. kako se prokleti novčić iz dana u drugi dan može okrenuti na krivu stranu!! evo me, ne patim, razbijala bih.. |
18.10.2007., četvrtak
..riječi su moje igračke..
|
koliko se nas može uistinu pohvaliti da uvijek može stati iza svoje riječi? koliko bi iznevjerili sebe da ne stanemo? i još, je li uvijek stajati iza svojih riječi nužno dobro ili ponekad moramo prestati biti rob onome što smo rekli jučer, pa danas ne stojimo iza svog pravog stava nego, iz prazne formalnosti, iza svoje davne riječi? -uvijek se trudim stajati iza onoga što kažem, ne lažem ( osim u slučajevima kad bi moji klinci željeli kupiti u svakom dućanu skoro sve  ), imam problem s pamćenjem i kada hoću slagati, bojim se da ću zaboraviti da sam to rekla i propasti u zemlju od srama. zato kada kažem nešto i mislim tako-svjesna sam da moje mišljenje nije jedini zakon, rado ću ga izmijeniti ako mi netko argumentirano u razgovoru dokaže da nisam u pravu ( naravno, ne batinom )-temperamentna sam i često reagiram brzopleto, kažem istinu koju bi radi situacije bolje bilo prešutjeti i da se zaustavim manje bi me koštalo. znam to i trudim se kontrolirati ( nadam se da ću dovoljno dugo živjeti da i uspijem )-većinom se kada odstupim od svojih principa loše osjećam , ali život je takav i neki put jednostavno me prisili i odustanem, onda se preispitujem , kajem, pa se opet vratim na početak ali, opet.. gdje bi došli da nam stavovi i mišljenja ostaju zacimentirani od 15-te pa na ovamo?? mišljenja su u osnovi promjenjiva baš kao i životne situacije, prema tome ne možeš nikada ni u jednom trenu reći da za godinu dana o nečem, na izgled banalnom, nećeš imati drugačije mišljenje.. srećeš ljude, čitaš knjige, kopaš po sebi... shvatiš da neke stvari nisu iz tebe nego iz nekog sloja odgoja ili sl. onda se malo koncentriraš i.. - čekaj, pa to nisam ja... tako ispadne da ne stojiš iza svojih riječi. e pa riječi vrijede tek kad ih spojiš sa svojim unutarnjim krajolikom.. a to je za nekog šutnja, za nekog mucavost.. za nekog urlanje.. i trud. ( a kad vas osoba zatraži riječ da se nećete zaljubiti!?? hmm.. ok je nekom obećati burek ) |
17.10.2007., srijeda
ništa nikad nije onako teško kako se čini..
|
nasmij se.. uljepšaj dan nekome.. pomozi onome kojemu je pomoć potrebna..uvijek ima netko kome je teže, kome je gore..uvijek. učini nešto lijepo i osjećat ćeš se bolje, sto puta bolje..digni se i reci sam sebi da ti to možeš, ovaj put ćeš drukčije, ovog puta bit ćeš pametniji. što učiniti..? ovisi. svatko od nas je drukčiji, svatko od nas je po nečemu poseban, svatko od nas je čovjek koji traga za srećom i vjerovatno će tragati cijeli svoj život… svi mi imamo prijatelje, neko manje , neko više, neko bolje, neko gore, ali svatko ima bar jednu osobu kojoj vjeruje.. nikada nemoj biti sam, usamljen… to je najgori osjećaj. a što ako se osjećam da meni nema ko uljepšat dan, što ako sam stvarno sama? što ako sam toliko puta pala i digla se, i opet pala, i svaki put se dizala sve teže, svaki put je tekla suza više..? što ako se stvarno osjećam sama? znam da nisam, ali to me grebe..ma znam, dići ću se opet, i znam- ljudi će proć pored mene i pomoći, ali rijetko koji će me dignut više puta... JA sama sebe dižem, JA stvari slažem na svoje mjesto. mogu biti najbolja, mogu natjerati da najbolji u meni vide boljega od sebe samih, riješiti problem, nasmijati se i reći životu - Je li to sve što možeš!?? ništa nikad nije onako teško kako se čini. ja upravljam životom, ne on sa mnom.. |
15.10.2007., ponedjeljak
ne daj se godinama..
|
|
13.10.2007., subota
dare to be different..
|
okreni se ponekad za sobom i pogledaj ostavljaš li kakav trag.. usudi se biti drukčiji  |
10.10.2007., srijeda
think twice..
|
Phil Collins - Another Day In Paradise Upravo sam ručala finu tjesteninu s gljivama i pojela dva čokoladna keksića (tako ja držim liniju :-)). Svaki dan se odvezem do evergreena i natrag, ukalupljena sjedim na pokretnoj vrpci i primam darove svakodnevice. Bolje rečeno, udišem ih. Kao zrak. Ne primjećujem ga, sve dok ga ima. Sreća moja da znam da će ga biti i danas i sutra i prekosutra. Bazalna količina energije za opstanak. To je normalno. Svima koje poznam je to normalno. Ganuto, uz kavu, po 'ko zna koji put listam novine o nekim čudnim, dalekim bajkama u kojima postoje nekakvi ljudi koje zovu bijedom. Klimala bih glavom (vau, čak sam i napravila neku gestu!), malo se zgražala nad jadnim sudbinama likova čija bi stvarnost završavala isti tren čim bih sklopila novine. A onda se dogodilo nešto. Nešto je prekopčalo sklopku u meni. Jedan katkotrajan, ali grozničav prizor prljavštine, zadrtosti, koštano-rebrasto-izvijenih dječjih udova i velikih, dubokih, ugaslih očiju, uspio je dozvati sve one bajke iz novina u stvarnost. Prvi put sam mislila. Istinski sam počela razmišljati o dnu dna. O onima koji su dobar materijal za crnu kroniku, još bolje smetlište za odlaganje grijeha, droge, nasilja i najbolje žrtveno janje koje preuzima krivice društva. Zašto najbolje? Jer bijeda nema glasnice da urliče niti zube da grize. A ljudi ne žele imati ni oči ni uši podešene na njihovu frekvenciju. Pitam se što sada rade, dok se vozim u ugrijanom autu u kojem mi sjedalo fino grije guzu. Da li još postoje ona nježna dječica s velikim okicama? Da li snijeg krasi njihovu naježenu kosu stisnutu ispod improviziranog krova? Da li se ovaj čas stislo srce kurve, koja je po milijunti put obećala sebi da će biti hladnokrvna kad joj, kao psetu, bace novce? Tko bi rekao da na ovom divnom svijetu, gdje nam svaki dan guraju ljepotu na male ekrane, postoji neki drugi svijet,ha?! I danas se vozim do evergreena i natrag, istim putem. Sada ih vidim. Primjećujem licemjernost gospodina koji je dao 50 lipa prosjaku, tragediju cigančića koji prose svoje djetinjstvo i nikada neće dobiti mogućnost izbora. Iako ju dobro skrivaju, ljudska bijeda se može vidjeti. Samo bolje pogledaj! Naći ćeš je u očima bakice koja prodaje uvelo cvijeće na pijaci, kojoj dane pune jedino slike voljenih osoba. Naći ćeš je u srcima onih kojima su isprali oči od nade i koji čekaju sudnji dan. Što je, zapravo, ljudska bijeda? Spoznaja da si danas višak, a da ćeš sutra, neprimjetno, bez suza, tiho otići..  |
