Marketing
think twice..
Phil Collins - Another Day In Paradise
Upravo sam ručala finu tjesteninu s gljivama i pojela dva čokoladna keksića (tako ja držim liniju :-)). Svaki dan se odvezem do evergreena i natrag, ukalupljena sjedim na pokretnoj vrpci i primam darove svakodnevice. Bolje rečeno, udišem ih. Kao zrak. Ne primjećujem ga, sve dok ga ima. Sreća moja da znam da će ga biti i danas i sutra i prekosutra. Bazalna količina energije za opstanak. To je normalno. Svima koje poznam je to normalno.
Ganuto, uz kavu, po 'ko zna koji put listam novine o nekim čudnim, dalekim bajkama u kojima postoje nekakvi ljudi koje zovu bijedom. Klimala bih glavom (vau, čak sam i napravila neku gestu!), malo se zgražala nad jadnim sudbinama likova čija bi stvarnost završavala isti tren čim bih sklopila novine.
A onda se dogodilo nešto. Nešto je prekopčalo sklopku u meni. Jedan katkotrajan, ali grozničav prizor prljavštine, zadrtosti, koštano-rebrasto-izvijenih dječjih udova i velikih, dubokih, ugaslih očiju, uspio je dozvati sve one bajke iz novina u stvarnost. Prvi put sam mislila. Istinski sam počela razmišljati o dnu dna. O onima koji su dobar materijal za crnu kroniku, još bolje smetlište za odlaganje grijeha, droge, nasilja i najbolje žrtveno janje koje preuzima krivice društva. Zašto najbolje? Jer bijeda nema glasnice da urliče niti zube da grize. A ljudi ne žele imati ni oči ni uši podešene na njihovu frekvenciju.
Pitam se što sada rade, dok se vozim u ugrijanom autu u kojem mi sjedalo fino grije guzu. Da li još postoje ona nježna dječica s velikim okicama? Da li snijeg krasi njihovu naježenu kosu stisnutu ispod improviziranog krova? Da li se ovaj čas stislo srce kurve, koja je po milijunti put obećala sebi da će biti hladnokrvna kad joj, kao psetu, bace novce?
Tko bi rekao da na ovom divnom svijetu, gdje nam svaki dan guraju ljepotu na male ekrane, postoji neki drugi svijet,ha?!
I danas se vozim do evergreena i natrag, istim putem. Sada ih vidim. Primjećujem licemjernost gospodina koji je dao 50 lipa prosjaku, tragediju cigančića koji prose svoje djetinjstvo i nikada neće dobiti mogućnost izbora. Iako ju dobro skrivaju, ljudska bijeda se može vidjeti. Samo bolje pogledaj! Naći ćeš je u očima bakice koja prodaje uvelo cvijeće na pijaci, kojoj dane pune jedino slike voljenih osoba. Naći ćeš je u srcima onih kojima su isprali oči od nade i koji čekaju sudnji dan. Što je, zapravo, ljudska bijeda? Spoznaja da si danas višak, a da ćeš sutra, neprimjetno, bez suza, tiho otići..
Post je objavljen 10.10.2007. u 12:42 sati.