geomir

ZARAĆE FORSKO

Na južnim padinama otoka istočno od grada Hvara
gdje je kamena žila bila tvrda kost za more i zub vremena,
sada imamo dvije uvale, malo i veliko Zaraće,
koje taj kameni greben brani od udara valova s otvorenog mora.
Iznad, stotinjak metara u brdo, ljudi u davnini stvorili sebi obitavalište,
koje bilo podaleko od većih urbanih središta.


Sada je pod selom provučena asfaltna cesta koja
na jednu stranu vodi u Hvar,
a na drugu u Stari Grad i dalje na istok.

Pod i uz cestu je ostala kapelica svetog Mikule.

Od ove kapelice vodi stari pješački put prema uvalama.

Automobilima pak, kogo Gego pokazuje put

niz strmu, usku, asfaltnu traku

koja vodi prema istočnoj uvali, velo Zaraće.

Između uvala su polja koja uvijek traže brigu

Na kraju puta je kapija restorana

i pješački prilaz žalu.

Tu je i posebno mjesto, stol za dvoje, s pogledom na pučinu

i prema uvali.

Iznad žala ima više restorana i sve kuće su u funkciji turizma.

Prema zapadu put vodi ka uvali malo Zaraće.

Nad uvalom je crkvica Gospe od zdravja,

a kamena hrbat uvalu čuva od direktnih udara valova s juga.

Po vrhu hrpta

prošetajmo

do vrha

i bacimo nazad pogled na žalo

gdje se nagurala jedna diskutabilna kuća.

Erozija na djelu

i borba za (su)život.

Na povratku, na izlazu, biramo Stari Grad

i iza krivine ulaz u Zaraće,

etno selo u reanimaciji.

Jedina ulica

vodi kroz selo kamenih kuća

Nažalost , obnovljene stepenice napravljene od betona!!??
Davnašnji karakteristični detalji arhitekture sela ipak još postoje.

Drveni nadvratnici,

ograde,

nadstrešnice i

vrata.

Kupe kanalice,

kamene ploče,

kvake i krakuni,

javna rasvjeta.

Još ima dosta

neobnovljenih kuća.

Na istočnom kraju sela

okrećem se natrag.

Idem preko igrališta za balote

i pored još jednog nadvratnika.

Stojim pred maslinom i bajamom.

Bacam pogled na cestu prema istoku

i zapadu.

Kameni krovni pokrov

i gustirne uz kuće su također karakteristični elementi
naročito ovdje gdje još nije došla tekuća voda.

Ova će i poslje kiše ostati suha !!

Ne znam ni kako ova dobija vodu !?

Na vrhu sela je zgrada bivše škole i kameno korito

opustošeni,

ali parole iz davnine, "Živio drug Tito!"

su neuništive.

Ulje se više tu ne cijedi.

Odatle put vodi

prema “lokvi”, kako je mišćani zovu,

pored malih gustirnica

sa zaraslim bucalima,

javnoj gustirni sa velikim pjoverom

ograđenim bucalom

koji, kad se otvori

pokazuje ožiljke od povlačenja konopa pri izvlačenju vode.

Naginjem se nad vodu i divim se Narcisu,

a onda samo jedan kamenčić

i iluzija je razbijena.

Nad pjoverom bijeli oblaci

nad morem oblaci nešto siviji.

Na povratku srećem Dobrilu, njenog pasića i jato mačaka.
Ustanovljavamo da je jedan moj daljnji predak oženio
jednu od njenih daljnjih prednica.
Znači, nekakva smo daljnja svojta po jubavi !!

Bez obzira na taj podatak, počašćen sam

komadom slasne torte i kafom.

Dok smo ugodno ćaskali oblaci su malo više pocrnili

i počeli zakrivati sunce

da bi sa jugo zapada, tamo od Visa

počelo da se nebo spušta na zemlju (more)

Pokupio sam se, ali oluja me stigla i
gusti krupni grád pokrio cestu.

Sve brzo otišlo prema Makarskoj i pojavila se duga

koja me pratila sve do kuće.