geomir

ČA SMO NA OVON SVITU?

Čovik se zaboravi, ....trči, juri, posal, obaveze ove, one.
Ko i pomišlja da uvik iza kantuna čeka „alternativa“?
Ne, ....to čitamo u fojima, gledamo na TV, slušamo na radiju i skoro nikad ne povezujemo sa sobom.
To su uvik drugi, stvarna bića ka i mi, ali nama nepoznata.

A onda najednom bum, tres...., i u treptaju oka ti i još jedan ste glavni glumci u tom filmu bez kamera, osvjetljeni farovima automobila.
Slučajni prolaznici preuzimaju ulogu producenata, .....zvrlje telefoni, sirena zavija, čuje se zvuk helikoptera u daljini.....
Odlučili promijeniti set, jer su potrebne kamere s X zrakama, a eto, i da se glumci prvi put provozaju helikopterom.
I tako u cca tri kvarta od ure nađeš se u B varijanti života, za koju si, negdje u podsvjesti, zna da postoji, ali je svjesno nikada nisi zamišljao mogućom. Opet dobro, nije C varijanta!

Sad si tu, među još troje , četvero sličnih „glumaca“. U drugim sobama ima ih još, ženskih i muških, ali svi su oni opet daleko. I opet se računaju samo oni oko tebe. Njih upoznaješ i živiš s njima tih nekoliko dana. Ispraćaš ih kad odlaze, a dočekuješ nove.
Nema zastoja, jer mušterija ima ko u priči. Od 18 do 90 godina starosti.

Dočekali su me dva mladića od 19 godina, prvi, pokretan, s nogom u gipsu zbog pada s motora, a drugi zbog pada s visine sa sumnjom na ozljedu kralješnice, srećom netočno, pa je poslije dva dana pušten kući. Zatim jedan mojih godina s ozljedom kralješnjaka i obvezom da ne smije sjediti, već u ležećem položaju stavljati određeni steznik i tako se dizati i šetati, čega se on i nije baš striktno pridržavao. Na svoj rizik!
Na krevetu do prozora je jedan nepokretni 80 godišnjak, koji je već sutradan odvežen na drugo mjesto, a odmah ga zamjenio drugi sličnih godina, također nepokretan, s ozljeđenim kralješnjacima zbog pada na brodu, tako je barem on rekao kad je bio suvisao. Inače, znao nas je povremeno upitati da koja je ovo želježnička stanica i kada će vlak krenuti!
Meni, kao terapiju, dalo gumenu rukavicu da je svaku malo napuhujem,
kao balone za Novu godinu, naravno uz još poneku injekciju i tableticu koju, jeli, čovik mojih godina i inače pije .
Zatim je onaj sa steznikom otišao, a zamjenio ga vitalan 80 godišnjak, zidar, koji je pao sa dva bloketa visine zidajući zid, i prebio dva rebra.
Kad je otišao mladi motorist, oko ponoći doveden njegov vršnjak; ujutro najranije odveden na operaciju i poslije dva sata vraćen s nogom u gipsu.
Po njegovoj priči, nije kriv; panduri to rekli......,
samo, eto, motor nije bio registriran, nije bio još otplaćen, a on nije imao ni dozvolu ni kacigu.
U subotu i nedjelju prodefilirali njegovi prijatelji i prijateljice s pričama kako su bižali od pandura, vozili bez kaciga i tako to. Smijeh i zezancija.
On, kako će nabavit novi motor iako ga roditelji sa suzama mole da tako više ne razmišlja.
U ponedjeljak, kada mu je doktor koji ga je operirao opisao njegovo stanje rekavši mu da nije siguran kako će sve završiti, jer mu je dio kostiju koljena ostao tamo negdje na asfaltu i da će oporavak biti dugotrajan, težak i nesiguran, nastao je tajac.
I meni se srce stislo, a na njemu se vidi da mu je došlo do svijesti da ovo više nije igra, nadmetanje s pandurima. Sav u suzama roditeljima i sebi daje obećanje da motori više neće biti njegova preokupacija. A oni ga, i sebe, tješe da će sve, uz Božju pomoć, biti dobro, kao što je nekada bilo.

Tako je mojih desetak dana proteklo u tom tužnom, bolnom i na trenutke komičnom filmu uz asistenciju žena u plavom koje rade častan i težak posao i bolničarki i medicinskih sestara. Uz ono što nam je mater radila u prvim danima života, često se boreći s nemogućim ponašanjma pojedinih bolesnika i redovno davanje terapije, injekcija, tableta, mjerenje tlaka itd. Svaka im čast!
I sada doma, slušajući bolju polovicu i dalje duvam u gumenu rukavicu
dok moja sada već zaljubljena stara cura,
otkad je vidjela njega ili ga,popela se na stablo i tuli po danu i po noći
„Voglio il gatto blu di Russia!“

A meni preostaje razmišljati o dosadašnjem tijeku života i greškama u njemu. U budućnosti maksimalno posvetiti pažnju osvješćivanju svakog trenutka pokušavajući unaprijed predvidjediti poslijedice svakog pokreta i djelovanja.
Posebno u vožnji uložiti stostruki napor u pažnji i osvjestiti da je to jedino područje gdje ne treba ići na to da se isproba formula:
Treći put bog pomaže!